U polumraku podrumske prostorije, gotovo tri metra ispod razine nekadašnje stare gradske ulice, Domagoj Maurin preciznim pokretima skida posljednji sloj tamne glinaste zemlje koji se gotovo stopio sa stoljetnim kamenom. Domagoj je arheolog i u ovoj je trošnoj kući u zadarskoj Varoši po zadatku: investitor, poduzetnik Deni Mišlov, želi od podruma napraviti prostoriju za druženje svog budućeg hostela. Znao je da mora provesti arheološka istraživanja, pa je unajmio privatnu firmu gdje radi Domagoj. I jedan i drugi očekivali su da će pronaći neke ostatke burne zadarske povijesti, no ono što je izronilo iz te prošlosti sve ih je zateklo.
Domagoj je od svibnja do lipnja, koliko je istraživao podzemne ostatke nekadašnje rimske građevine smještene unutar zidina u južnom dijelu antičkog grada, utvrdio na koji način se ova prostorija mijenjala, odnosno koje je adaptacije doživjela tijekom najmanje četiri stoljeća postojanja: i to od kraja 1. do kraja 4. ili početka 5. stoljeća. U toj maloj prostoriji tri puta četiri metra on i njegov tim pronašli su pet grobova s čak sedam pokojnika, nekoliko kamenih zidova od ranokrščanskog razdoblja do kasne antike, jednu čitavu koštanu iglu, mali kameni rimski kućni žrtvenik, ulomke rimske, korintske reljefne, reljefne helenističke te daunijske keramike, fragmente staklenog posuđa, dio drške brončanog vrča...
No uz sve te brojne arheološke nalaze, jedan polovično sačuvani zasjenio je sve.
- U arheologiji zaista ne možete ništa očekivati, jer nikad ne znate što ćete pronaći, no ovo nas je otkriće zaista sve iznenadilo. U jednom dijelu južne strane zida pronašli smo sačuvan donji dio freske pravokutnog oblika s prikazom ljudske, muške, figure u kontrapostu, odnosno sačuvane su samo noge. Fresku je restaurirala arheologinja i restauratorica Martina Rajzl te smo nakon njenog odlično odrađenog posla, došli do saznanja da je figura postavljena na valovitu zelenu podlogu iz koje s obje strane izbija raslinje oslikano zelenom bojom, dok je čitava kompozicija na bijeloj podlozi, obrubljena tamnocrvenim okvirom. S lijeve i desne strane nogu freska je dosta oštećena, ali tragovi žućkasto-smeđe boje navode nas na pretpostavku da su se ovdje nalazile dvije zoomorfne figure koje bi mogle upućivati na to da se ovdje radi o prikazu Danijelu među lavovima ili o Dobrom pastiru – izgovorio je Domagoj gotovo u jednom dahu, pokušavajući nam dati do znanja o kojem se vrijednom nalazu radi.
- Iako je freska dosta oštećena te ne posjeduje dovoljno elemenata za točnu atribuciju, razmatrajući njezine stilske i ikonografske karakteristike možemo je datirati u 4. ili 5. stoljeće. Ova freska predstavlja jedan od vrlo rijetkih primjera ranokršćanskog zidnog slikarstva u rimskoj provinciji Dalmaciji – istaknuo je Domagoj dodavši da u Zadru još nikad nisu pronađene freske iz tog razdoblja.
- Ovo jedinstven primjer na istočnoj jadranskoj obali jer pronaći ranokrščansku fresku u naseobinskom kontekstu, a one su u pravilu bile vezane za sepulkralni odnosno pogrebni kontekst, je vrlo važna stvar! Ova naša „zadarska freska” me izrazito podsjeća na kršćanske prikaze u rimskim katakombama. Zapravo, ovo bi bilo dokaz prelaska jedne poganske obitelji na kršćanstvo koje je tada, u doba rimske vladavine, postala službena religija – pojašnjava Domagoj.
Otkriće se brzo proširilo stručnim krugovima, no do jednog strastvenog arheologa, Jakova Vučića, ravnatelja Arheološkog muzeja u Zadru, nije stiglo. Sve do našeg poziva. Kako je upravo on stručnjak za rano kršćanstvo, željeli smo čuti njegovo mišljenje. Kad smo mu rekli što je pronađeno u maloj uličici u Varoši, toliko smo ga zaintrigirali da je tu posebnu fresku htio vidjeti uživo, svojim očima. I tako smo se zajedno s njim, ali i pročelnikom konzervatorskog ureda u Zadru, Igorom Miletićem, te vlasnikom kuće, Denijem Mišlovom, spustili u podrumsku prostoriju kako bi iz prve ruke čuli komentare stručnjaka.
- Baš moram birati riječi jer sam jako uzbuđen. Ako je ovo prikaz Dobrog pastira onda je to senzacija! Mi u Dalmaciji za sada nemamo ništa slično. Dobri pastir se često pojavljuje u drugim medijima, poput reljefa, na sarkofazima, a na freskama imamo primjere samo van Hrvatske, kako je rekao kolega Domagoj, u rimskim katakombama koje su najbliže ovom prikazu. Sve crkve koje imamo u Dalmaciji, od Narone, Salone, „Bazilike pikte”, sve imaju marmonizirajući stil, odnosno kopiraju mramor. Nema figuralnosti jer se ona preselila u mozaike. A ovaj tip prikaza, posebno zbog kontraposta muške figure, je baš ono što se pojavljivao do petog stoljeća. Na ranokrščanskim mozaicima i rijetkim freskama u Hrvatskoj pojavljuju se figuralni prikazi, ali nemamo ovaj repertoar. Ako arheološki kontekst poaže da je freska iz 4. stoljeća, onda bi svakako trebalo pretpostaviti da se radi o krščanskoj ikonografiji. Zato je sada najbitnije da ovu fresku datiramo, a to će najbolje učiniti keramika koja je pronađena u blizini. No vjerujte mi to je itekako složen proces – istaknuo je ravnatelj Vučić te pojasnio kako su ovakva istraživanja unutar grada vrlo nezahvalna jer je na malom prostoru događalo puno toga pa su predmeti raznih razdoblja najčešće međusobno izmiješani.
Uzevši u obzir sve otkrivene kamene zidove i stavljajući ih u kontekst, Vučić pretpostavlja kako bi se u ovom slučaju moglo raditi čak i o domus ecclesia (kućnom svetištu) s čim se složio i konzervator Miletić.
- To bi bila prva interpretacija kršćanstva, odnosno prvi prijelaz iz tajnosti katakombi u javno štovanje. No, u to vrijeme nije bilo kultnih mjesta u toj mjeri proširenih po gradu, pa su obitelji u privatnosti svog doma štovali svece – zaključio je Miletić, a Vučić se samo kratko ubacio:
- Što god ovo bilo, ponavljam, kasnoantičke freske s figuralnim prikazima su rijetke u Dalmaciji i svakako je ovo velika stvar – zaključio je Vučić.
Nakon arheoloških istraživanja, lokalitet će biti konzervatorski zaštićen, a zatim i uklopljen u planiranu građevinsku adaptaciju podruma novog hostela između Ulice Fra Šimuna Klimantovića i Ulice Rafaela Levakovića. Vlasnik Mišlov u cijelom je tom poslu financijski prepušten sam sebi jer prema zakonu, unatoč tome što se neosporno radi o javnom dobru, kao privatnik mora snositi sav trošak istražnih radova i konačne interpretacije ovog jedinstvenog pronalaska. A kako će to sigurno biti i turistička atrakcija, možda bi se za Dobrog pastira mogla zainteresirati i neka turistička zajednica i malo olakšati Denijeve muke. Bila bi to klasična win-win situacija, a najviše u korist bogate zadarske baštine.
Zanimljivo je kako su Mišlovu svi koji su čuli za nedavno otkriće sugerirali da hostel nazove Dobri pastir. A spavati u takvom hostelu zaista zvuči spokojno. Dovoljno opuštajuće i primamljivo da postane novi zadarski brend.
