Na Pag sam dovela Ridleyja Scotta i ekipu iz "The Terrora"

U njezinu uredu kod Trga tri bunara u staroj gradskoj jezgri Zadra mobitel neprestano zvoni. Ivana Zrilić voditeljica je Filmskog ureda Zadar, između ostalog zaslužnog i za dolazak produkcije premijerne hit serije "The Terror" na područje Paga, ali i za još četrdesetak filmskih projekata, spotova i reklama koji su se snimali na zadarskom području.

Najvažnije je, objašnjava Ivana, poznavati sve koji vam trebaju za neku produkciju, jer se tako skraćuje put potreban da se dobije dozvola za snimanje za određenu lokaciju, ili da se filmskoj ekipi osigura nešto što joj je potrebno za snimanje. Zadarski Filmski ured prvi je u Hrvatskoj, a osnovan je prije tri godine. Ivana ga vodi već dvije godine i u potpunosti je posvećena tom zanimljivom, ali i zahtjevnom poslu.

Možda nikad ne bi postala voditeljica Filmskog ureda da se nije prije nekoliko godina zahvalila na ponudi uredniku Deutsche Welle za produžetak ugovora o suradnji. Iako joj je odgovarao posao, život u Njemačkoj, u gradu Bonnu, gdje je stekla poznanstva i prijatelje, vukao ju je povratak u Zadar.

U svoj je grad beznadno zaljubljena i to je bio glavni razlog što se odlučila vratiti iz Njemačke, s odličnog posla koji su mnogi njezini kolege vidjeli kao odličnu priliku za (stalni) ostanak u Njemačkoj.

- Počela sam još sa sedamnaest godina honorarno raditi na zadarskom Radiju 057, a krenula sam doslovno od početka, ankete, izvještaji s tržnice. Bio je to drugi, treći razred gimnazije, u ratu. Ja sam počela na radiju, a i tadašnjoj Slobodnoj Dalmaciji, gdje sam honorarno pisala sportske vijesti. U medije sam zapravo krenula sasvim slučajno. Tada je bila popularna emisija HTV-a "Hit depo" koju su vodili Hamed i Daniela. Imala sam jednu simpatičnu razglednicu i odlučila sam je poslati njima u emisiju, a promislila sam kako bi bilo pristojno da napišem i svoje ime i prezime.

Nakon desetak dana, govore mi ljudi, "pa ti si izvučena na Hit depou". Zašto, pitam se ja, nisam igrala nikakavu nagradnu igru? Izvukli su me za gostovanje, za sudjelovanje u emisiji. I tako smo jedna cura iz Pule i ja dospjele u "Hit depo" i tu je sve počelo. S Hamedom i Danielom smo najavljivale pjesme, zafrkavale se uživo pred kamerama i za nas, tada jako mlade, to je bio spektakl. Zvao me tadašnji novinar na Radiju 057 Neno Smrkinić da ih na neki način izreklamiram. Nosila sam majicu na kojoj je pisalo Radio 057 i tako je počela ta priča jer sam nastavila surađivati s radijem.

U međuvremenu sam upisala studij engleskog i njemačkog jezika na zadarskom fakultetu. Njemački mi je otvorio sva vrata i sve što sam poslije postigla bilo je zahvaljujući njemačkom jeziku. Završila sam ga uspješno, a već na drugoj ili trećoj godini fakulteta, u dobi od dvadesetak godina, otišla sam na prvu stuipendiju na Deutsche Welle i u njihov centar za izobrazbu novinara. Mjesec dana sam učila o novinarskom poslu, što je intervju, kako prekinuti sugovornika, kako se postaviti u neugodnoj situaciji... Od onda sam počela raditi kao vanjska suradnica za DW, a ubrzo sam počela raditi i za WDR programe na hrvatskom jeziku – prisjeća se Ivana svojih početaka.

Prvi dolazak na DW predodredio je na neki način i njezin životni put. Odlično se snašla zahvaljujući tome što je izvrsno vladala njemačkim jezikom, za razliku od nekih kolega iz raznih zemalja jugoistočne Europe koji nisu toliko dobro govorili jezik.

- Meni je to išlo super i to me zapravo jako motiviralo. Organzirali su nam i putovanje u Europsku komisiju u Bruxelles, a učenje je bilo vrlo intenzivno, po osam, devet sati. I praksa je bila organizirana. Vrlo brzo nakon povratka u Zadar nastavila sam raditi za DW koji je tada bio radio, danas postoji samo televizija i web. Iako je to bio program na hrvatskom jeziku, puno prevođenja i znanje njemačkog bili su presudni, s time što sam na WDR-u radila emisije i na hrvatskom i njemačkom jeziku – kaže Ivana.

Prije tri godine DW je tražio novinare, a na zadarskom radiju Ivana je provela dvadeset godina i trebao joj je iskorak. Shvatila je da se mora maknuti i proširiti vidike. Bio je velik interes za posao u Njemačkoj jer je u Hrvatskoj bila kriza i mnogi su se poznati novinari „otimali“ za taj angažman. Urednik joj je poslao prijedlog jednog šestomjesečnog ugovora koji joj nije odgovarao i to za razdoblje od travnja do listopada, što znači i preko ljeta koja su joj bila nezamisliva bez Zadra. Urednik je zatražio da Ivana da svoje uvjete i ona ih je poslala, zajedno a financijskim uvjetima, uvjerena da neće na to pristati.

- Kad je stigao mail, pročitala sam prvu rečenicu gdje je stajalo „prihvaćamo sve uvjete“ i shvatila sam da idem u Njemačku. Kad je isteklo tih šest mjeseci, urednik mi je ponudio nastavak ugovora, ali rekla sam „ne, hvala na povjerenju“. Ja sam tamo došla da se vratim, ne da ostanem i odlučila sam se vratiti. U Njemačkoj se osjećam kao doma, volim tu zemlju i njihov način rada. To je jedan uređeni sustav, Bonn je mali gradić prepun zelenila, kupila sam i bicikl, vozila sam se uz rijeku, imala sam prijatelje, bilo mi je jako ugodno. U poslu postoji red, vrlo dobro se zna što se radi, ništa nije problem, sve je korektno. Iznajmila sam i mali stan u centru, bila sam prezadovoljna, osim toga postojale su i niskotarifne aviolinije, tako da sam mogla ići i doma u Zadar. Nisam imala plaću, već honorare koji su bili jako dobri jer su tamo honorarci bolje plaćeni od stalno zaposlenih novinara.

U Njemačku bih opet rado otišla, ali ne bih ostala, uvijek bih se vraćala. Neke stvari koje život nudi ovdje, tamo ih ipak nema. Ako možeš ovdje sebi izboriti neki posao, mislim da je život ovdje ipak bolji. Ne kažem da je tamo loše, ali ljudi koji odlaze često nisu puno informirani, puno toga ne znaju, mnogi se iznenade. Meni je tamo prekrasno, ali ne bih nikada izabrala „ostariti“ u Njemačkoj. Ono što mi imamo je ta toplina, spontanost i ta ljudska „infrastruktura“. Obitelj i prijatelje ne može ti nitko tamo dati. Imala sam doduše prijatelje i tamo, oni dolaze i sad kod mene ljeti, ali meni je bitan Zadar i ne bih se toga odrekla. Većina ljudi iz Hrvatske koji žive tamo uvijek su „jednom nogom“ u Hrvatskoj. Koliko su god zadovoljni i sretni, uvijek su dijelom tu.

- Ne bi puno ljudi dobilo ponudu za ostanak u Njemačkoj, trenutačno mnogi mladi ljudi odlaze vani u potrazi za poslom?

- Mislim da je to prirodno. Logično je da ljudi koji ne mogu ovdje naći posao odlaze vani, samo što se svi ljudi ne mogu snaći tamo. Neki hoće, neki neće, puno njih s fakultetom pere čaše u Njemačkoj. Ne želim nikoga podcijeniti, ali netko će se bolje snaći u Njemačkoj nego doma, a netko se neće nigdje snaći. Ovisi tko što hoće od života. Tamo je veći izbor, to je sigurno, ali teško je dobiti posao za stalno, pogotovo u novinarstvu. Za sve se treba izboriti. Kad sam se odlučila za povratak, urednik se iznenadio, ali ja sam zapravo bila samo dosljedna u svojoj odluci – objašnjava nam.

Povratkom u Zadar Ivani se dogodila „filmska priča“ - sasvim slučajno. Prijavila se na natječaj u županijskoj ustanovi Inovacija, nakon čega se dogodila situacija da bi mogla postati voditeljica Filmskog ureda. U tek osnovanoj Inovaciji postojao je ured za pisanje projekata za privlačenje novca iz EU fondova i Filmski ured.

- Vedrana Kevrić, ravnateljica Inovacije, procijenila je tada da bih bila super za filmsku industriju jer imam puno kontakata i poznanstava u gradu s obzirom da dolazim iz novinarskg miljea, a ta su poznanstva zapravo i najvažnija za Filmski ured. Odmah sam shvatila, ako ne budemo progresivni, ako budemo samo sjedili i čekali da nas netko nazove, ta se priča neće baš razvijati. Zahvaljujući povjerenju ravnateljice mi smo gurali taj Filmski ured koji sad već tri godine postoji. Iza nas je 47 projekata, brojne produkcije se vraćaju, ljudi znaju da smo to mi, da se snima u Zadru i toga je sve više.

Filmski ured Zadra je prvi takav u Hrvatskoj i iz mnogih gradova su nas pitali kako to ide. Takvi uredi inače postoje desetljećima u Europi i vrlo su poznati. Mali smo tim, ali smo vrlo fleksibilni. Svaki novi dan donosi neki novi projekt, novi izazov. Nije ugodna borba s vjetrenjačama – birokracijom, propisima i zakonima, ali to je posao kao i svaki drugi i zbog toga moramo puno komunicirati i pregovarati za što bolja rješenja – ističe Ivana.

Talijanski dokumentarac "Djevojke koje sanjaju more", belgijski film "Uzvodno rijekom", indijska produkcija "Kiss me baby", zatim "Dron wars", "Grand Tour", serija "Terror na Pagu", te film "General" kruna su dosadašnjeg rada kao neki od najvažnijih projekata čiju je realizaciju pomogao zadarski Filmski ured.

- Taj posao inače izgleda puno glamurozniji nego što uistinu jest. Mi se ne družimo s glumcima na crvenom tepihu, sve to izgleda sasvim drugačije i više je logistički, „rudarski“ da tako kažem. Puno je detalja, treba svašta predvidjeti kako bi se snimanje uspješno izvelo. Mi kao filmski ured ne zarađujemo pri tome, ali pomažemo da svi drugi u tom lancu zarade – kaže Ivana.

- Koliko gradovi kod nas mogu zaraditi od snimanja filma?

- To je vrlo teško reći jer nemamo sustav. Kad bi postojao cjenik za lokacije u Zadru, bilo bi to puno lakše. U suradnji s Gradom Zadrom mi smo mnoge projekte odradili čak besplatno, odnosno Grad to nije naplatio jer su procedure prilično komplicirane. Hoće li netko sve to pojednostaviti, pa onda moći i naplatiti za izdavanje takve dozvole u roku od dvadeset četiri sata, vidjet ćemo. Rad na crno ne podržavamo, želimo imati jasnu proceduru koja se može i ubrzati. Nije nam cilj da se besplatno snima, ali želimo da to bude profesionalno. Svi u tom lancu, od statista, do najma nekog vozila, brodice ili kuće – zarade i uvijek nešto ostaje od snimanja filma. A za Zadar je to, naravno, uvijek i dobra reklama. Zadar je privlačan filmski, ali bit će privlačan onoliko koliko bude imao jasne i jednostavne procedure za dobivanje dozvola. I tu je priči kraj – zaključuje Ivana Zrilić.