"Muž mi je umro pred očima, a trebalo je iznijeti glavnu ulogu..."

„Ti ćeš za njeg' moliti, misu platiti… Al' on se neće nikad tebi vratiti…“

„Viruj nama ti!“

Ove riječi, u predstavi „Nikomu pravo“ zadarskog Kazališta lutaka, žene govore glavnoj glumici. Nju utjelovljuje Sanja Grgina (ranije Zalović). Ona u predstavi, nastaloj prema narodnoj pripovijetki, na njih viče zbog tih riječi.

„Nikomu pravo“ u režiji Ane Prolić proglašena je najboljim lutkarskim ostvarenjem u 2018. godini i dobila je Nagradu hrvatskog glumišta. Kazalište lutaka Zadar imalo je još tri nominacije: „Nikomu pravo“ za najbolju dramatizaciju (Ana Prolić), predstava „Kaštanka“ u režiji Vjere Vidov za najbolju predstavu, dok je Sara Lustig nominirana za najbolju glumicu u predstavi „Kaštanka“.

Nagradu hrvatskog glumišta dobila je predstava „Nikomu pravo.“ No gotovo nitko u publici HNK u Zagrebu na dodjeli nagrada, niti u javnosti, nije znao da je to „predstava s posvetom“. Cijeli ansambl, i svi koji su na ovoj predstavi radili, posvetili su je Sanjinom suprugu Hariju. On je iznenada preminuo u vrijeme dok se predstava stvarala. Umro je pred očima svoje Sanje, u nekoliko trenutaka.

Sanja neko vrijeme nije dolazila na probe.

Kada je počela dolaziti na probe, šutjela je.

- Nisam mogla govoriti iako sam željela – kaže nam Sanja.

- Ta drastičnost koja se dogodila me razbila u komadiće. I mene i moj svemir, jer... taj čovjek je bio moj svemir. Sve se raspalo. Iz tog raspada... ja ne znam gdje sam našla snagu, valjda postoji u meni nešto što me gura, ali trebalo je vremena. Predstava se počela raditi prije, onda se to dogodilo, i, naravno, u vrijeme mog odsustva kolege su radili, stvarali. Ana Prolić je čekala. Bila je izuzetno pažljiva, svi su bili takvi. Kolege su se pokazali, svi skupa, kao pravi ljudi. Nitko nije mene ništa pitao, ni kad sam počela dolaziti. Ali... kad sam počela dolaziti, ja bih šutjela – priča nam Sanja, prvi put javno, svoju životnu tragediju.

- On je imao 57 godina. Ja imam 49. Divno smo živjeli. Sretno. Puno se smijali. Smijali smo se i te večeri… Nakon večere kod prijatelja išli smo na trajekt, pješice, išli smo u našu malu kućicu na otoku Ugljanu. Kako smo se smijali, onako sami, žureći kroz polumračnu uličicu. On je usred smijeha pao. Uhvatio se za srce i pao. Gledala sam… mislim… to vam ne mogu opisati… Moj Hari umro je pred mojim očima u samo nekoliko trenutaka. U trenu! – priča Sanja, dok joj podrhtava glas. Tijelo joj podrhtava. Oči su pune suza. Ali i prepune ljubavi dok priča o Hariju i o svojim kolegama glumcima.

- Nije me, dakako, neko vrijeme bilo na probama. Predstava se radila punom parom, a glavne glumice nema. Počela sam stoga dolaziti, ali… glas iz mene nije izlazio. Ja se jesam trudila, zaista, nije lako ni mojim kolegama bilo. Kad netko dođe tako potpuno neispravan zapravo unosi nemir i energiju koja nije prirodna, pogotovo u našem poslu gdje moraš biti lud, kreativan, otvoren, moraš se smijati. Kad bih se ja pojavila oni bi se stišali, pazili bi. Ja razumijem da je to kočilo proces. Međutim, oni su to savršeno razumjeli. I onda se dogodilo, rečenica tih baba u predstavi „on se neće nikad tebi vratiti…“, ja sam vrisnula „Prestanite!“, Ana Prolić je skočila jer je mislila da ću se ja raspasti na komadiće, tog trena. Skočila je i uhvatila me je, kao da će me tako zadržati na okupu da se ne raspadnem. I onda se nije više to ponovilo. Negdje sam se uspjela dovesti do tog 'levela' da mogu, da to radim zbog dobre predstave, zbog djece i zbog Harija – ispričala nam je Sanja.

- I kad su kolege rekle da je predstava posveta Hariju, nastao je neki val, neki ogroman val, ta se predstava odjednom rađala kao tsunami! – uzbuđeno se prisjećala Sanja Grgina.

Predstava je bila nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta. Osvojila je nagradu, a ravnateljica Kazališta lutaka Zadar Iris Pavić Tumpa se na pozornici posebno zahvalila Sanji, kazavši da je predstava rađena u nikad težim uvjetima i da ju je Sanja iznijela nadljudskim naporima.

- Sjedila sam sama kući i pratila dodjele, nisam mislila da ćemo dobiti, zaista nisam mislila. Kad su najboljom proglasili „Nikomu pravo“, samo sam u Harijevu sliku pogledala i pomislila „Hari, ti ne prestaješ, ne prestaješ!“ To nije slučajno, kad posvetiš nešto nekome. Od četiri nominacije, baš to. Kao da se moralo dogoditi. Previše je bolno je to sve skupa. Ali je lijepo da se tako predstava okrunila. I svaki put kada se igra mi smo svjesni zašto smo je posvetili Hariju, jer priča govori o slobodi, kako ostati svoj, o odbacivanju barikada, konvencija, tereta… A Hari je bio čovjek koji je tako živio, nastojao biti slobodan i spontan – kazala je Sanja, vrhunska glumica u zadarskom lutkarskom ansamblu, dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta za najbolju glumicu prije nekoliko godina…

Iris Pavić Tumpa: U predstavi je emocija cijelog ansambla!

U nagrađenu predstavu ugrađena je ogromna emocija cijelog ansambla i to se osjeti. Zaista je rađena u iznimno teškim uvjetima. Međutim, nakon što je izašla predpremijera sjećam se da sam sjedila u publici i da sam se iz dubine duše rasplakala. Takve emocije, nakon toliko predstava koje sam vidjela u životu, se mogu iznjedriti jedino kad je predstava pogodila svoj cilj, ima svoje kvalitete i to smo prenijeli publici. Sve to skupa je jedan dio mozaika, da bi se taj mozaik nadopunio Nagradom hrvatskog glumišta. To priznanje, koje je došlo od struke, je kazalištu, glumcima i meni kao producentu popunilo cijelu sliku – kazala je ravnateljica Kazališta lutaka Zadar Iris Pavić Tumpa.

- Kad se dogodila tragedija, svi smo nekako stajali i čekali hoće li se Sanja uspjeti skupiti ili ne. Jer to... ja zbilja mislim da su to nadljudski napori... To je nešto što čovjek treba raspraviti sa samim sobom, i s Bogom, i s tim čovjekom koji je postojao, i vidjeti da li može iznijeti sve skupa. I to na sceni. Sanja je uspjela, uz fantastičnu, potpunu i iskrenu podršku svojih kolega. Kako glumaca, tako i svih koji su radili na predstavi – kazala je Iris Pavić Tumpa o nagrađenoj „predstavi s posvetom.“