Iako je izložba „Zlato i srebro Zadra“ (pravim imenom „Stalna izložba crkvene umjetnosti“) otvorena za posjetitelje i njezina raskoš nije skrivena, sve što je vezano uz nju, baš sve je – mistično.
Blago koje u osam dvorana u polumraku i apsolutnoj tišini čuvaju sestre benediktinke neprocjenjivo je.
Prostor je otvoren samo nekoliko sati dnevno. Majka Opatica određuje koje će sestre dežurati u prostorijama prepunim blaga, zlata, dragocjenosti i relikvija. Postoji dugačak i strog pravilnik kako će se benediktinke koje je majka Opatica postavila u prostorije ponašati.
„U prostorijama SICU zaposlena će sestra nastojati sačuvati, koliko je moguće, benediktinsku sabranost i šutnju, izbjegavati svaki nepotreban razgovor, a u slobodnim časovima nešto duhovno ili opće korisno pročitati, ili obaviti neki ručni rad.“
Gotovo neugledan ulaz ničim ne odaje što se skriva iza zidina. Ulaz je stiješnjen uz crkvu sv. Marije i ženski Benediktinski samostan.
Sa samostanom je sve i počelo, 1066. godine, kada je osnovan. Kći osnivačice, imenom Vekenega, živjela je u vrijeme kralja Kolomana i samostan se razgranao, crkva je dobila i zvonik, a u zvoniku nešto od turista potpuno sakriveno: prvi kat zvonika presvođen je križno-rebrastim svodom, koji je praktično prvi u Europi i navijestio je gotiku, dok su svi ostali elementi trobrodne bazilike (samostanske crkve sv. Marije) građeni u romaničkom stilu. Na tom istom mističnom prvom katu zvonika, na četiri kapitela koji podržavaju svod, uklesano je ime kralja Kolomana i godina 1102. Vekenega je dobrohotnost i novac hrvatsko-dalmatinskog kralja Kolomana, potomka ugarske dinastije Arpadovića, dobro iskoristila.
Samostan je osnovala njezina majka, Čika. Sve što Stalna izložba crkvene umjetnosti danas posjeduje, oduzima dah. Od relikvijara iz 7. stoljeća, čipki i crvenog tekstila vezenog zlatnim nitima koji 'proviruju' kada pažljivo otvorite ladice, relikvijara sv. Aroncija i sv. Jakova iz 9. stoljeća, desetaka relikvijara u obliku ruku optočenih dragim kamenjem (najstariji je iz 12. stoljeća), relikvijara u obliku poprsja, križeva… Hodanjem iz sobe u sobu dah se suspreže, kombinacija neprocjenjivog bogatstva i bezvremenske ljepote sa izmjenom gotovo potpunog mraka i istodobno dovoljno osvijetljenim eksponatima jednostavno je iznimna i neusporediva ni sa čim. Prolaskom u daljnje prostorije slijede ikone, kameni ulomci, skulpture, slike…
Neizostavan Miroslav Krleža
Postav „Stalna izložba crkvene umjetnosti“ u sklopu Benediktinskog samostana sv. Marije nastao je 1972., od izložbe koju je 1951. godine inicirao hrvatski pisac Miroslav Krleža.
U Zadar je počeo dolaziti 1948.godine, a priča kaže da su se ugledni pisac i Zadar „potajno voljeli“ od davne 1917. godine, kada je Narodni list prorekao da je mladi Krleža „veliki talent i budući snažni naš pjesnik“.
Zauzvrat, naslov Krležinog nadahnutog eseja „Zlato i srebro Zadra“ (uz „Zadarske zlatare“) s kojim je 1951. popraćena zadarska izložba, postao je i ostao popularni naziv za cjelokupno blago zadarske crkvene umjetnosti.
„Stanje se u Zadru počelo kretati nabolje nakon što je Krleža 1951. godine u Zagrebu organizirao izložbu Zlato i srebro Zadra, u čije sam pripreme i postavljanje bio uključen“, posvjedočio je 2004. godine dr.sc. Ivo Petricioli.
Ali što je bilo prije Krleže? Kako su se relikvije sačuvale u gradu bombardiranom do temelja? Sa fotografija posljedica zračnih napada na Zadar 1943/44. dobro se vidi kako su od Samostana benediktinki i crkve sv. Marije ostali samo noseći zidovi i zvonik. Negdje pod hrpama tih ruševina ležale su neprocjenjivo vrijedne relikvije, među kojima i škrinja sv. Šimuna, kamo su ih prije bombardiranja pohranile časne sestre. Tajnu nisu odale ni pod najvećim prijetnjama.
„Od ovih relikvija žive se ne rastajemo“
Dramatiku spašavanja Zlata i srebra Zadra u Drugom svjetskom ratu opisala je jednom prilikom 1971.godine Časna majka Benedikta Braun.
- Talijani su već počeli evakuirati vrednote iz grada i jednoga je dana na vrata samostana zakucao prefekt grada s vojnicima i nalogom da se cijeli samostan sa svim inventarom ima ukrcati na brod, koji je već bio u luci, i preseliti u Italiju jer postoji opasnost da sve propadne u Zadru. Stale smo sve na vrata, a ispred nas časna majka Tereza Monzoni raširila je ruke i rekla: „Ako sve propadne neka i mi propadnemo s ovim što stoljećima čuvamo ovdje. Od ovih relikvija žive se ne rastajemo, niti se s ovog mjesta mičemo. Mi smo koludrice u klauzuri.“
- Potom smo pronašle dvojicu povjerljivih radnika. Noću su kopali podzemlje zvonika, a mi smo cijelu noć iznosile zemlju. A onda smo najvrjednije što je moglo stati lijepo složile, na vrh smo postavile škrinju sv. Šimuna i onda sve to zazidale. Sjećam se kako smo noću, pod okriljem mraka, prevozile tu svetu škrinju, da nas ne bi tko vidio, ali su kotači na kolicima tako nemilosrdno škripali da je pola grada izvirivalo na prozore da vidi što se to događa. Samo sat vremena poslije nego smo zazidale skrovište, počelo je bombardiranje – ispričala je Benedikta Braun.
- Svaki smo dan dolazile nadzirati razoreni samostan. I noću. Bilo je i straha. Same noću po razrušenom gradu. Po kiši i buri. Nijemci su načuli da u ruševinama ima skrivenog blaga i često smo ih zaticale kako prekapaju po samostanu. Tako smo iz dana u dan, iz noći u noć bdjele nad našom tajnom i svetinjom – svjedočila je Časna majka.
Trebalo je čekati do 1967. kako bi se potpisao ugovor o namjeni i gradnji razrušenog kompleksa Samostana sv. Marije. Danas u muzejskoj polutami „pršti kao zlatna fontana“ zlato i srebro, biserje, drago kamenje, sedef, emajl, gorski kristali, svila i zlatovez, tajanstveno svjetlucaju križevi, kaleži, ciboriji, lađice za tamjan, svijećnjaci, kandila, ostenzoriji, biskupski i opatski štapovi, antipendiji i misno ruho, a ponajviše zavjetni darovi kao poprsja, biste, stopala, ruke, burse, škrinjice ili monstrance, zabilježio je Miljenko Domijan. „Koliko ih je… Kao da se svaki svetac koji je držao do sebe pobrinuo da poslije smrti barem neki njegov dio završi u Zadru!“
KRLEŽA I FRATRI
U vrijeme priprema izložbe Zlato i srebro Zadra 1951. godine, Miroslav Krleža je, među ostalim, posjetio i Samostan sv. Frane, sjećao se kasnije dr. Mate Suić.
- Nakon razgledavanja pozvani smo u samostan „na bićerin“. Bilo je skromno, ali vrlo prisno i neusiljeno. Krležina vedrina duha, otvorenost i duhovitost začas su razbile svaku ogradu i konvencionalnost. U takvu raspoloženju Krleža će fratrima:
- Eto, mi smo se odrekli Staljina, sada bi na vama bio red da se odreknete pape.
Mladi mu gvardijan u hipu, spontano odgovori:
- Kad nama papa učini ono što je Staljin učinio vama, mi ćemo ga se odreći.