Oprostite, tražimo gospođu Milku – upitali smo na prvom štandu zadarske tržnice jednu stariju ženu koja nam je začuđeno odgovorila:
- Ne znate Milku? Pa jedina gospoja na pijaci u plavom mantilu – žustro je odgovorila žena pokazujući nam posljednja dva štanda u nizu gdje je stajala nasmijana žena poslužujući mušteriju. I zaista, ispod debele jakne, virio je plavi mantil.
Gospođa Milka Pavičić (66) iz Škabrnje veteranka je na pijaci: provela je čak četrdeset godina prodajući svoje proizvode generacijama Zadrana koji joj se vjerno vraćaju i koji svoju tajnu o tome gdje kupuju domaće proizvode prenose s koljena na koljeno.
Ona je i svjedok jednog vremena koje je, prema njezinim riječima, bilo puno bolje nego ovo današnje.
- A lipa moja, prije je bilo puno više ljudi u gradu. Baš ovdje iza mene, bio je jedan zidić, gdje bi se okupljali stariji ljudi koji su stigli sa sela, marendali bi, ćakulali s nama, zezali se. Tada je sve bilo puno opuštenije. Danas su ljudi otuđeniji, ubrzaniji, dođu po što su mislili i samo odu. A, nažalost, puno ih danas nema ni posao. Prije je više ljudi radilo, bilo je i tvornica, velikih firmi, tako da se više i kupovalo. Danas... slabo, osjeti se razlika. Da nemam svojih stalnih mušterija, ne bi trebala ni dolazit... – s nostalgijom se prisjeća teta Milka, majka petero djece, od kojih samo jedno radi.
- Eto, to vam je najbolji primjer današnjeg stanja stvari. Nije lako, od ovoga se posla ne mogu napraviti vile i bazeni, ovo je više preživljavanje. Ali, Bogu hvala, gladni nismo – s osmijehom dodaje Milka, koja se svako jutro diže u četiri sata kako bi sve pripremila i u šest stigla na pijacu.
Nakon što odradi „smjenu” na banku, odlazi kući na ručak, pa na drugu šihtu: u polje.
- Nema kod mene odmora! Uvik kažem da ću nediljom spavati do deset sati, jer ne moram ni na pijacu ni u polje, a ja se opet uredno probudim u šest pa se vrtim u krevetu ka luda jer ne znam što ću od sebe. I onda se dignem! Ma ne možeš ti kad se čovik navikne na rad. Ja da ne radim, crkla bi – smije se Milka, koja o penziji i ne razmišlja.
- Dok mogu dignuti ovu moju vagu i nositi je do štanda, dotad ću raditi – jasna je.
Ona i njezina obitelj na škabrnjanskim poljima uzgajaju sve što možete zamisliti: breskve, jabuke, maraške, višnje, trešnje, krumpir, papriku, pomidor, fažol, raznu zelenjavu...
Pa dobro, kako to sve stignete, tu ima posla ko u priči! - prekidamo je dok ona i dalje nabraja proizvode koje rađa bogata zemlja zadarskoga zaleđa zahvaljujući vrijednim rukama težaka.
- A svi pomažu: muž, dica, neviste... Živimo od toga i raditi se mora. Ali, da je lako, nije. Teško je, fizički posebno, ostavila sam kičmu na tom polju. Ali najgore je kad vidite cijene proizvoda koje su u stalnom porastu... To te jednostavno baca u očaj. Ali nema nam druge, tu smo di smo – pozitivno će Milka, kojoj je osmijeh zaštitni znak.
- Mene nikad nećete viditi ljutu. Pa ko bi uopće kupovao kod namrštene žene! Sve svoje probleme treba ostaviti kod kuće. I da sam najtužnija, živčana ili ljuta, nitko ne mora znati što mi je. Nabacim osmijeh, pokoju šalu i odradim sve kao da mi nije ništa – uz široki osmijeh govori nam ova simpatična žena, čije ruke odaju težak život proveden s motikom u ruci.
No, tvrdi Milka, upravo su one tajna po kojoj će kupac znati kakvi su proizvodi na banku.
- Nikad neću zaboraviti kad mi je došla jedna mlada Splićanka koja je studirala u Zadru i koja mi je promatrala dlanove dok je kupovala voće. Sutradan, kad je shvatila da je kupila kvalitetan proizvod, vratila se i priznala da joj je majka dala savjet: kad biraš kod koje ćeš tete na pijaci kupovati, uvijek joj gledaj u ruke: tad ćeš znati koja istinski živi ono što ti nudi – zaključila je Milka.