Sve bi da, sve bi da, za Zadar ja bi da – piva klapa Intrade, ali piva i prof. Melkior Perinić, strastveni navijač Košarkaškog kluba Zadar i svih ostalih klubova u gradu Zadru, kolijevci ovoga sporta!
Uvodnim riječima, najbolje se opisuje ljubav koja traje godinama između gospodina Melkiora i njegovog Zadra. I ta je neraskidiva veza obilježena na najbolji mogući način. Samo jedan dan prije nego li je prof. Perinić krenuo slaviti svoj devedeseti rođendan, na tribinama dvorane Krešimir Ćosić doživio je dirljive trenutke, jer u klubu nisu zaboravili kako, nedvojbeno, jedan od najstarijih navijača slavi 90 godina života.
- Nisam mogao zamisliti bolju proslavu, jer me moj klub nagradio dresom s brojem sedam na kojem su bili potpisi svih igrača, k tomu sedam tisuća ljudi u dvorani od srca je zapljeskalo. Vjerujte, osjećaj je koji teško kod bilo koga može suspregnuti suzu. Nisam ih krio, bili su to suze radosnice. Ponosan sam što je uz mene bila i moja kćerka Indira, koja inače živi u Italiji, te je u ovoj prigodi, baš na utakmici Zadra i Crvene zvezde prvi put bila na Višnjiku. I da ne zaboravim, kćer mi je inače položeni zapisničar i godine je provela u Jazinama za zapisničkim stolom. Košarka živi u njoj, jednako kao u meni. Zahvalan sam ljudima iz kluba na tome što su me se sjetili – veselo će barba Melkior, akademski građanin, umirovljeni profesor Arheologije i latinskog jezika.
Nije potrebno isticati kako pamti brojne generacije košarkaša Zadra, unatoč tome što je neko vrijeme zbog školovanja boravio u Šibeniku gdje je završio tri razreda Gimnazije, dok je nakon Drugog svjetskog rata maturirao u Zadru, potom otišao na studij u Zagreb.
- Pratim Zadar od njegovih najranijih dana, još u vrijeme dok su u klubu igrali uglavnom talijanski građani, međutim, prvi značajni košarkaški trenuci vežu me uz Tullija Rochlitzera, potom Isidora Maršana, finog gospodina koji je u velikoj mjeri začetnik moderne zadarske košarke. Godinama je izbivao iz Zadra, ali kad se vratio u svoj grad potražio me i zajedno smo uz kavu zaplovili vremeplovom našega kluba – podsjetio je šjor Melkior, koji se prisjetio i studenstkih dana, kad je odlazio na utakmice Zadra. Iz tog doba u sjećanju su mu ostali dr. Nado Zdrilić i njegov brat Đorđo Zdrilić, godinama uspješan trener Zadra, a kasnije učitelj najmlađih košarkaša.
- Nikad neću zaboraviti turnir u talijanskom Chietiju, gdje sam se našao poslom, ali nisam propustio pogledati dvoboj Zadra i Reala. Za sve sam nagrađen medaljom koju mi je darovao pok. Đuro Stipčević. U jednu od velikih utakmica ubrajam dvoboja Partizana i Zadra u Beogradu. Istina, nisam bio na tribinama, ali mi je glava bila uz TV prijemnik. Jesmo ih razbili – nasmijao se Perinić.
Svi dobro znaju kako je dirigentsku palicu pred zadarskim navijačima držao čuveni Leo Pincetić, na zapadnoj se tribini nalazio naš slavljenik...
- Jest, na svoj način držao sam zapadnu tribinu u onoj velikoj eri košarke u Zadru, u vrijeme kad smo vladali bivšom državom. Sedam godina, kao pretplatnik, sjedio sam u šestom redu na sjedalu broj 36. Eh, jesu to bili divni dani i godine u kojima su se mnogi proslavili, ali jedno moram kazati i nadam se da mi nitko neće zamjeriti, niti može jer činjenice su neoborive. Zadar je imao dva košarkaška genija, Giuseppea Giergiu i Krešimira Ćosića, uz koje ostalima, od kojih su neki po meni bili vrhunski igrači, nije bilo teško igrati. Uostalom zar Talijani za Pina nisu rekli da je “Božji sin”, o Kreši su slagali hvalospjeve kojima nije bilo kraja – procjenio je Melkior, koji nije propustio naglasiti kako su redom svi bili uvijek pri ruci navijačima.
- Nikad neću zaboraviti kako mi je Pino Giergia, u jednoj prigodi, dok je bio trener u Goriziji, pomogao u rješavanju važnog životnog pitanja. Ako se vratimo košarci, onda želim podsjetiti kako smo ga čekali da dođe iz Italije i pomogne Zadru u najtežim trenucima. Pino je vozio i po snijegu i po ledu, ni bura mu nije mogla ništa. Odigrao bi utakmicu i natrag u Italiju, To samo mogu ljudi koji vole svoj grad Zadar i klub – veli prof. Melkior, živa košarkaška enciklopedija, koji nije bio samo navijač, nego je u jednom razdoblju bio član Izvršnog odbora KK Zadar.
- Dobro se sjećam da su me čekali da dođem s puta, bio sam u inozemstvu jer sam godinama radio u turizmu, kako bih mogao glasovati kod odluke za kupnju automobila audi za našega Krešu. Normalno da sam digao ruku u zrak – nasmijao se najdugovječniji navijač Zadra koji je svojedobno u Milano, u ožujku 1968. godine na utakmicu Kupa prvaka odveo pet punih autobusa navijača. U tri su bili djelatnici Bagata, a u dva zadarski maturanti. Međutim, osobno nije gledao utakmicu. Ali nipošto nam nije želio otkrio zašto, dometnuvši kako je to i danas tabu tema...
- Umalo zbog toga nisam dobio otkaz, ali me spasio jedan čovjek, ne bih mu sad spominjao ime, u to vrijeme bio je jači od “komiteta”. Rekao im je: “Zar se mislite rješavati pametnih ljudi i igrati se sa sudbinom njegove obitelji!” Ostao sam na poslu i uz košarku, istina s tribina. U ovaj sport sam uvukao cijelu familiju, naposljetku i mojeg unuka Valentina, kao i svojeg zeta koji je tvorničar u Italiji. Svi znaju za moju strast – zbori Perinić, koji i danas često boravi u Italiji, ali ne preskače utakmice Zadra.
- Najprije se želim podsjetiti one zlatne 1986. godine. Iskreno, bio sam u Zagrebu zbog poslovnih obveza, točnije tjedna “Dalmatinske kuhinje” u hotelu Internacional, pa nisam mogao na dvoboj Cibone i Zadra, međutim, unatoč svemu, zahvaljujući radio prijemniku znao sam kako se odvija igra i rezultat. I onda me odmah po završetku nazvao Branko Periša, tadašnji predsjednik i rekao mi: “Melkior, organiziraj se kako god znaš i dovedi muziku u motel Plitvice!” Poslušao sam ga! E, to je bila fešta – sjetno će Melkior, kojeg je uvelike oduševilo i osvajanje regionalne lige.
- Uh, kad se sjetim da smo dobili Crvenu zvezdu, a tome se, treba biti iskren, malo tko nadao, onda u finalu i veliki Maccabi Tel Aviv. Marko Popović je pogađao “trice” iz Postojnske jame, rekao sam u šali svima oko sebe. Uslijedilo je sušno razdoblje, ali se 2005. Zadar, nakon 19 godina, domogao naslova prvaka Hrvatske! Malo je reći, bila je to ludnica – slikovito će Melkior, koji se vratio na dane kad nije u Zadru...
- Moderna tehnologija čini čuda, tako da praktički ništa ne propuštam. Ako kojim slučajem zaspem, jer imam podosta godina, onda mi kćer kaže: “Tata, samo ti spavaj, ja ću ti šapnuti rezultat.” Ukoliko pobjedimo utonem u još dublji san, međutim, poraze teško podnosim. Iz tog razloga je novinar i publicist Drago Marić, u jednoj prigodi napisao: “Melkiorov potočić suza, teče pokraj Rima!” Eto, koliko volim moj Zadar. Nekad mi se čini više i od familije - zaključio je prof. Perinić.
Svaka čast Splitu i Šibeniku, ali Zadar je grad košarke
- Čitam zadnjih dana o tome kako se Split prisjeća trostruke europske krune i na tome im čestitam, uvjeren da su svjesni tko ih je učio košarci. Pino je svoje znanje prenosio na Ratu Tvrdića, Krešo na Petra Skansija. Mogu napraviti i korak u bliže u susjedstvo, u Šibenik i kazati da imaju košarkaškog Mozarta, slavnog Dražena Petrovića, međutim, za mene će dok god živim Zadar biti grad košarke! I još nešto, odnosno, tko može platiti onaj gušt pobjede nad “žutima” na Gripama, kad je sve bilo spremno za njihovo slavlje.
"Velebnoj se dvorani nisam nadao"
Velebna dvorana “ Krešimira Ćosića” na Višnjiku, moram biti iskren za mene je bilo nešto čemu se nisam nadao za života, ali dogodila mi se i ta lijepa priča koja je zapravo djelo svih nas koji nosimo Zadar u srcu, igrača i navijača iz svih generacija.