- Moje ime je Mateo imam 44 godine. Radim i živim u Zadru. Po zanimanju sam profesor povijesti i geografije. Radim u osnovnoj školi, učitelj sam povijesti i geografije. U braku sam bio 12 godina sa suprugom Dijanom, od 2009. godine. Imamo osmero djece: Debora 10 godina, Ana 9 g. Judita 8 g., Šimun 7 g., Klara 6 g., Estera 5 g., Ivan 3 g., i Karmela 1 g. Prošle godine, 2020., se moja supruga Dijana razboljela. Otkrivene su joj bile metastaze malignog melanoma 4. stadija, tj. zloćudni rak kože. Prije toga simptoma nije bilo, sve je bilo u redu u zdravstvenom smislu. Naglo nam se život promijenio, ali usprkos tomu bili smo zadovoljni i sretni, puni nade u njezino ozdravljenje. Poduzete su sve zdravstvene terapije, od pametnih lijekova, zračenja i imunoterapije, ali na žalost nije uspjelo. Dana 16. srpnja 2021. Dijana je preminula sa 37 godina života.
Doživjeli smo veliki gubitak, ali svjesni smo kako moramo ići dalje kroz život. Uz ovaj problem, ono što nas u ovoj situaciji dodatno opterećuje, jest naše stambeno pitanje. Naime, živimo u malom stanu nekih 63 m2 sa dvije sobe i potrebni smo većeg prostora. Budući da ne možemo sami riješiti ovaj problem obraćamo se hrvatskoj javnosti da nam pomogne u kupnji obiteljske kuće kako bi mogli dostojanstvenije živjeti. Od srca vam zahvaljuje obitelj Torić!
Ovako nam kazuje Mateo Torić, otac osmero djece, koji je nakon smrti njegove Dijane ostao jedini roditelj svojim brojnim mališanima. Prerana smrt mlade majke osmero malene djece potresla je Zadar. Dijana je bila dobra osoba, mnogima u srcu, a sa suprugom Mateom stvorila je brojnu obitelj u kojoj su zajedno istinski uživali. Kad je umrla, svima je na um pala ista misao: kako se to moglo dogoditi? Zašto je mališanima opaka bolest uzela majku dok su još na pragu života? Lijes s Dijaninim tijelom oko kojega trčkaraju njena djeca odjevena u bijele opravice, bio je prizor u povorci sprovoda na zadarskom Gradskom groblju do kojega seže ljudski razum. Preko toga ne može. Tu je negdje granica. Dalje postoji samo ništavilo ili ljubav.
Odmah je svima bilo jasno da Mateu treba pomoći. Koliko god bio dobar i predan otac, sam podizati osmero male djece u današnje vrijeme, prevelik je teret za čovjeka shrvanog tugom. Ipak, Mateo nije posustao. Potpomognut obitelji i prijateljima, odlučio je ustrajati i nastaviti tamo gdje su Dijana i on stali. Ali sam na tom putu – ne može. Ono što je uzela bolest, mogu vratiti ljudi. Tamo gdje smrt misli da je pobijedila, ljudi je mogu poraziti. Mogu stvoriti - Kuću za Dijaninu dicu.
Posjetili smo Matea u njihovom skučenom stanu na Novom Bokanjcu. Razgovarali smo ispred stana, dok su dječica trčkarala po stubištu pred ulazom. Mateo je smiren i pribran, ali vidljiva je velika tuga na njegovom licu za Dijanom. Čini se barem nekoliko godina stariji nego na sprovodu prije svega par mjeseci. Drži u naručju naizmjenice najmanje mališane, prekrasnu malu Karmelu i trogodišnjeg Ivana koji nas netremice promatra svojim velikim i tužnim plavim očima. Kao da nas pita ono na što nema odgovora…
- Bio je mamima maza, nedostaje mu - kaže Mateo. Strpljiv je i smiren. Nastoji biti optimističan. Energiju mu daju djeca zbog koje mora ustrajati, on im je sad „i Dijana i Mateo“. Dok djeca zafrkavaju fotoreportera Luku zadivljeni njegovom foto opremom u velikom ruksaku, Mateo nam kaže kako funkcionira svakodnevni život. Ujutro razveze djecu u školu i vrtić, najmanje pričuva njegova majka, ali problem nastaje ako se netko razboli, tada se sve poremeti.
- Mali su i potrebna im je pažnja, da su stariji bilo bi lakše. Ali uspijevam nekako, najviše uz pomoć obitelji, bez njih ne bih mogao. Puno ljudi zaželjelo nam je pomoći nakon što smo se našli u ovoj situaciji. Poticali su me da pokrenem humanitarnu akciju za pomoć. Najveći nam je problem stambeni prostor. Potreban nam je veći i osokoljen prijedlozima prijatelja prihvatio sam da se pokrene humanitarna akcija kojom bi kupili kuću sa više soba i prostora za život. Možemo u tome uspjeti samo ako nam pomogne šira javnost, kako bi dostojanstvenije živjeli u ovoj situaciji – kaže Mateo.
Pitamo ga o najtežim danima borbe za Dijanin život.
- Bio sam u kontaktu s dosta liječnika koji su mi rekli da je to takva bolest, teško ju je pratiti i kontrolirati. Ona je imala prije šest godina ta dva madeža, bili su zloćudni i opasni, ali skinula ih je kirurškim zahvatom i uslijedile su pretrage svaka tri mjeseca. Nalazi su bili uredni. Prošlo je pet godina i mislili smo da je to sve završilo, da je riješeno. Uvijek se pričalo kad prođe pet godina od karcinoma, kasnije možeš malo olakšati… Ali kod ovoga ne, kod ovoga je obrnuto. Tek nevolje počnu nakon pet godina. Počela ju je intenzivno boljeti glava. Bilo je to često i na kraju je došlo do toga da ju je glava boljela cijeli dan. Preko noći i kad bi se ustala, boli glava. Otišli smo liječniku i hitno je napravljen CT mozga koji je pokazao brojne lezije. Kasnije su se raširile po ostalom dijelu tijela i pokazalo se da su to metastaze malignog melanoma i to mutirajuće, što je bilo posebno otežavajuće. Na njega su djelovali tzv. pametni lijekovi i nakon par mjeseci tumori su se skroz povukli. Ostale su još neke dvije lezije u mozgu i pomislili smo da će to ići na bolje ili da će barem takvo stanje ostati dulje. Mjesec dana nakon toga opet se sve razbuktalo. Pametni lijekovi prestali su djelovati, prešla je na imuno terapiju i to je bio kraj, kaže nam.
- Živjeli smo u strahu. Iz jedne topline obitelji i male djece, gdje se uvijek osjećala radost i sreća po cijele dane, odjednom smo se našli u nečem novom, ozbiljnom. Trpjeli smo cijelu godinu, ali bilo je i lijepih trenutaka, nade, iščekivanja. Taj smo dio života lijepo proživjeli, ali s druge strane je stajao taj strah… Dogodilo se što se dogodilo. Mogu reći za svoju suprugu da je bila jako hrabra, ona se nije bojala bolesti. Bila je puna nade i tješila je sve oko sebe, pa i mene. Prihvatila je to kao jednu realnost života, nešto što se nama može desiti iako imamo osmero djece, nismo zbog toga bili zaštićeni, niti pod staklenim zvonom. Ono što je od nje ostalo u nama je ta želja za životom. Da nastavimo dalje njezinim stopama, kao obitelj. Oporavljamo se polako, a ona je uvijek prisutna u našim životima i u našim srcima. U svakoj situaciji kao da je živa, samo što je ne vidimo, ali osjećamo njenu prisutnost. Mi idemo dalje kroz život, u situaciji u kojoj jesmo. Željeli smo to podijeliti s našim narodom, da skupa uđemo u taj naš život, da stvorimo dom za djecu koja su ostala iza nje – kaže Mateo.
Pitamo ga možda najbolnije za njega – koja je bila zadnja Dijanina poruka?
- Zadnja poruka… Pitao sam je, voli li me, kimnula je glavom da voli. Dodao sam, da li me voli puno, kimnula je glavom. To je bilo zadnje… A s djecom, budući da je predosjećala što će se zbiti, ponaosob svakoga od njih odvela je u šetnju u grad i razgovarala s njima. Rekla im je da ih puno voli i da bolest nije kraj. Mnogi misle da je bolest kraj, ali za nju bolest nije bila kraj, tako je vjerovala. Zagrlila je sve i pozdravila, izljubila svako dijete. Učinila je to i s plačem i sa smiješkom. Ostao im je taj njen osmijeh i sad to vidim nakon svega, da oni žive radosno i živo, ne vidim da su u nekoj ogromnoj tuzi… To je ostalo od njene zadnje poruke – priča nam Mateo. On i supruga veliki su vjernici i rado su odlazili u crkvu, posebno nedjeljom. To mu i sada, kaže nam, pomaže porukom da život nije prestao i nastavlja se dalje.
- Iz ovoga se može izroditi veliko bogatstvo, mnogo lijepoga. Naizgled, ovo izgleda tužno, čak i ružno, ali ta nada postoji. Sjećam se da je Dijana imala ogrlicu oko ruke na kojoj je pisalo „nada“. To nam je ostavljeno i darovano od nje, nada koja nas vodi. Nadam se u našu novu kuću, za Dijaninu dicu – optimističan je Mateo.