- Rodiš se, ideš u školu, udaš se, rodiš dvoje, troje, dice, isplatiš isto toliko kredita, napraviš ajvar trideset puta i nema te više...I eto što ti je život?! Žena, ognjište, kazan, bi bile koordinate koje ni elektrifikacija, a bogme ni facebook nije uspio promijeniti. No, ja sam skrenula stazom s koje nema povratka. Pišem svojim unucima, a to što je njihova baka nakratko kuhaču prebacila u lijevu ruku, dok u desnoj stišće olovku ništa ne znači. Njezina je prirodnjačka geneza ostala ista – kaže 63-godišnja Dinka Dušević iz Ljupča kojoj je ovih dana iz tiska u nakladi ogranka Matice Hrvatske u Zadru izašao novi roman "Dobrica". Knjigu je uredio prof. Ivica Vigato, a recenzirali su je prof. Elvira Katić i prof. Ante Tičić.
Ova bivša modna dizajnerica, poznatija kao "baka u starkama", zbog omiljenih visokih tenisica koje ne skida ni u svečanim prilikama, objavila je novi roman svega deset mjeseci nakon prvijenca, moderne bajke "Ljubav Plavog mjeseca". Po tematici dijametralno suprotan od njezinog prvog romana u kojem je kao onkološki bolesnik životno i pokazala kroz što sve prolaze ovakvi bolesnici suočeni tijekom teškog liječenja, "Dobrica" je iznikao iz suvremene društvene zbilje.
Glavni lik romana je "Dobrica" Šime Snif kojeg na putu materijalnog i društvenog propadanja prate likovi njegove djevojke Aurore zvane Igla, prijatelja Pere "Pendreka" i rođaka Mrve, narkomana Jerolima zvanog Bodul, majke Keke i oca Joke, ali i plejada likova iz policije među kojima se posebno ističe daljnji Šimin rođak Mile Buđola.
- "Dobrica" me inspirirao jednim slučajnim, ali meni jako smiješnim događajem. Dakle, možemo reći da je iznikao iz surove životne zbilje današnjice. Naime, "Dobrica" govori o pošasti ovisnosti o drogama i alkoholu, pa iako je nastao iz stvarnog događaja uglavnom je sve fikcija. O ovisnostima i drogama ne znam ništa osobno, no ovisnika smo imali u mistu. Znam vrlo malo ili ništa o politici, a još manje o policijskim poslovima, ali znam slušati i gledati. Tako sam vidjela križ na zidu spavaće sobe jednog ovisnika i ispred njega bančić na kojem sjedi njegova majka dok moli, jer je to sve čime mu ona može pomoći. Slušala sam vijesti na našim lokalnim radio postajama i dreku iz udaljenog kuta svog dnevnog boravka i nisam mogla ostati imuna. Posebno mi je bilo zanimljivo javljanje policajaca s mjesta događaja- opisuje Dinka situacije koje su prethodile objavi njezina novog romana.
Pisati je počela u svojim šezdesetim godinama nakon što se teško razboljela kada se potreba za stvaranjem romana iznenada pojavila, a onda je sve iz nje, kaže, - samo krenulo.
- Zaustaviti se više ne mogu, a teme mi dolaze stihijski. Slušam vijesti a onda bilježim. Zapisujem stalno. Dok se bavim kuhinjom puštam doživljaje da me nose i zapisujem gdje god stignem. U bilježnicu, na salvetu, po rubovima novinama što živcira mog supruga, po pločicama, a ponekad i na nadlanicu, samo da mi misao ne pobjegne - priča ova vitalna 63-godišnjakinja pridodajući da je na koncu ona sasvim obična baka koja vidi kako vjetrić struji i rosu suši.
- Knjigu su mi iz jedne institucije najprije vratili s objašnjenjem da im se ne sviđa vokabular. Pa ni ostaloj djeci u Hrvatskoj se ne sviđa da je Spužva Bob Skockani to što je i tu se ništa ne da izmijeniti. Pretpostavljam da sam se odlučila odreći vokabulara ovaj roman bi možda bio ugledao svjetlo dana znatno ranije, ali meni nije palo na pamet da ga se odreknem jer sam još jedno "dite zadarsko" i ponosna sam što sam takva. Jer da bi pisao mislim da moraš biti uz ostalo malo djetinjast i malo šašav, bojim se. Ponosna sam što sam djetinjasta - zaključuje Dinka koja, iako se i dalje bori s teškom bolesti, u pripremi već ima i treći roman.
- Riječ je o povijesnom romanu, a tiče se mog rodnog Ljupča. Smatram da je taj predivni kraj nepravedno zapostavljen. Tamo sam otkrila predivne povijesne priče koje jednostavno moram zabilježiti - najavljuje novi roman ova vitalna spisateljica dodajući kako "umirovljeničke" teme poput "kukičanja" ostavlja - starim ženama.