Ako je suditi po broju međunarodnih gostovanja, hrvatskih izvedbi, kritičkih recenzija i reputaciji festivala na kojima je prikazana, predstava "Desnica: Igre proljeća i smrti", autora Juraja Arasa, u produkciji njegova Teatra Verrdi, najuspjeliji je zadarski izvozni kulturni proizvod u zadnjih nekoliko desetljeća! Za tu monodramu inspiriranu klasikom hrvatske književnosti, Aras je iz gradskih kulturnih fondova u dvije godine dobio tridesetak tisuća kuna plus koju tisuću iz Ministarstva kulture.
Usporedbe radi, zadarski HNK Zadar je u zadnjih desetak godina izbacio desetak premijera na koje su utrošeni milijuni proračunskih kuna, no ni jedna od tih predstava nije imala ni pola Arasova kulturnog impakta u nacionalnoj kulturi, niti gostovanja, a pogotovo ne međunarodnih. Bio je to niz, kako kaže jedan od naših sugovornika, apsolutno nevažnih i dosadnjikavih kič-predstava za podilaženje provincijskom ukusu.
Situacija nije puno bolja ni u drugim tzv. vodećim zadarskim kulturnim institucijama. Ravnateljica Narodnog muzeja Renata Peroš, pod čijom su upravom obnovljena Kneževa palača i spomenički prostori poput Gradske straže i Gradske lože, nedavno se, u jeku afere oko zapošljavanja svoje rođakinje na mjesto voditeljice Kneževe palače, skrojivši prethodno javni natječaj baš po njezinoj mjeri, pohvalila kako je od ovoljetne izložbe grafika Marca Chagalla i izložbe zmija (!) Muzej uprihodio 1,7 milijuna kuna.
Ravnateljica, dakako, nije istaknula koliko je od tog novca završilo u džepovima kustoske organizacije koja je Zadru prodala konfekciranog Chagalla (navodno pola od uprihođenih 1,1 milijuna kuna) ni koliko je Muzeju ostalo od cirkuske izložbe gmazova u reprezentativnoj Gradskoj loži, a ostali smo zakinuti i za informaciju kolika je u tom spomeničkom rentijerstvu zarada od terase na ulazu u Gradsku stražu iznajmljenu obližnjem hotelu.
Skroman proračun
Na što se troši novac u zadarskoj kulturi? Na programe i proizvodnju, ili na održavanje mastodontskih hladnih pogona utreniranih za uhljebljivanje rodbine i stranačkih zgubidana, koji već desetljećima u Zadru uglavnom proizvode notorni kulturni bofl? Tko stvara novu kulturnu vrijednost, institucionalna ili nezavisna kulturna scena? Zašto je Europska komisija prigodom nominacije Zadra za Europsku prijestolnicu kulture, kao posebnu "otegotnu okolnost" ocijenila da Zadar, grad izvanserijske kulturne prošlosti, ništa i premalo ulaže u kulturnu proizvodnju, poglavito nezavisnu scenu, ključnu za kulturnu kreativnost, održivost i vidljivost.
Je li Zadar kulturno bankrotirao? Zašto je grad veličanstvene prošlosti i svjetske baštine danas sveden na kulturnu ljušturu kojom upravlja anakroni partitokratski sustav birokrata i tzv. menadžera, na čijem je čelu, već dulje od 25 godina, Radovan Dunatov, najdugovječniji čovjek zadarske, a vjerojatne i hrvatske kulture, koji dvadesetak zadnjih godina uživa gradski stan od 115 kvadrata kao jedan od zaslužnika što nam legla guja donose zaradu, a milijunske kazališne premijere igraju jednom, dvaput i možda nikada više...
– Proračun za kulturu grada iznimno je skroman, ako oduzmemo stavke održavanja hladnog pogona i financiranje ustanova kojima je Grad osnivač, govorimo o nekih šest milijuna kuna ili kumulativno o 20-ak milijuna kuna na razini cijelog sektora kulture, što je ispod pet posto odvajanja za kulturu na razini proračuna grada – kaže Mario Županović, doktor znanosti, filmolog i kazališni kritičar, zaposlen na Odsjeku za iberoromanske studije Sveučilišta u Zadru i član Kulturnog vijeća Grada Zadra od 2017. godine.
– S obzirom na pedigre kojim se grad želi samo oblikovati kao top europska turistička destinacija, izdvajanja za kulturu, naravno ne za statički model autoodržavanja osnovanog, trebala bi biti znatno veća. U tome bi naglasak valjalo staviti na kvalitativnu analizu onoga što se financira i napraviti selektivnu platformu ponajbolje iz svakog kulturnog sektora (primjer Slovenije, Belgije i Estonije), a ne paušalno financirati sve bez jasno postavljenih kvalitativnih, stručnih i tehnoloških uzusa. Namjerno napominjem tehnoloških jer veća količina financiranih programa ostaje u domeni zastarjelih i linearnih modela kulturnih praksi koje bi veći feedback ostvarili u nekoj formi digitalizirane kulture poput virtualnih izložbi, digitalne književnosti itd. Dokumentiranje i arhiviranje kulture posebno je na niskim granama napose na izvedbenoj sceni – smatra Županović, koji je unutar kulturnog polja posebno zainteresiran za lokalnu kazališnu i izvedbenu scenu.
– Kad govorimo o kazalištu i izvedbenim umjetnostima, novac je praktički paraliziran kroz financiranje HNK Zadar, Kazališnog ljeta i Koncertnog ureda. HNK Zadar, kako programski, kvalitativno, tako i produkcijski, pokazuje odlike provincijalizma 90-ih godina koji tavori na mehanizmu automatiziranoga financiranja kulture, bez obzira na nišu i domete koje bi ta kultura trebala ispunjavati.
Nedefinirana vizija vlastita identiteta
Da bi se to mijenjalo, smatra Županović, potrebno je promijeniti model financiranja kulture, ali kako to očekivati od ljudi koji izgrađeni sustav ne žele mijenjati jer im takav kakav jest itekako odgovara.
– S obzirom na državni zakonodavni okvir koji de facto utanačuje institucionalnu kulturu po principu javnog sektorskog establišmenta, većina kulture ovisi o državnim, regionalnim i lokalnim jaslama. Stoga je ona posebice inertna, apolitična i benigna zadnjih petnaestak godina i na razini države. Kad se jednom spustimo na lokalnu razinu, onda ta lokalna institucionalna kulturna scena pokazuje još veću tendenciju benignosti, retrogradnosti i nepolemičnosti, dijelom zbog partitokratskog menadžmenta koji je vodi, dijelom zbog inertnosti aktera na sceni, a dobrim dijelom i zbog nepostojanja kritične mase umjetnika, intelektualaca i kulturnih menadžera koji bi bili u stanju gradu nametnuti neku napredniju verziju kulture grada Zadra.
Grad i Županija bi u tom kontekstu trebali razmisliti o djelomičnom outsourcingu na nekim područjima, poput muzejsko-galerijske i izvedbene scene koja nije u skladu s vremenom ni prostorom, dijelom i zbog negativne selekcije pri kadroviranju. Dojma sam da bi i s trenutačnim financijama drukčije stratificirani projekti, poput Kneževe palače, Narodnog muzeja i HNK Zadar, postali znatno prijemčiviji 21. st. Primjera radi, Zadarsko kazališno ljeto, kao skupa, zastarjela i linearna ljetna revija, po nekom drugom modelu i pod drukčijim menadžmentom moglo bi biti središnje mjesto institucionalne izvedbene scene – navodi Županović, koji gotovo jedino relevantno kulturno stvaralaštvo vezuje uz zadarsku nezavisnu scenu.
– Zadnjih nekoliko godina uviđa se da izvaninstitucionalni projekti, poput kazališne revije "Nosi se" udruge Teatro Verrdi, festivala plesnog sola "Monoplay" i književnog festivala "Kalibar", postaju mjesta suvremene kulture i mjesta proizvodnje kulture na mikrorazini. Riječ je, dakako, o projektima koje djelomično financira regionalna i lokalna samouprava, ali koji pokazuju otklon od ideologizirane i sterilne institucionalne kulture grada koja preživljava kroz proračunsko-legislativnu domenu. Ako se sjetimo problema s postavljanjem ploče Vladanu Desnici na Narodnom trgu, onda je jasno o čemu je riječ. I navedeni festivali i platforme postaju jedina mjesta gdje se odvija manifestacija kakvih-takvih lijevih i društveno angažiranih projekata i umjetnika, pa je stoga njihova pozicija i mjesto obrane od kulturnog jednoumlja, dirigirane i udvaračke kulture institucionalne scene. Grad i Županija trebali bi prepoznati važnost takvih projekata i uvidjeti da se kultura može proizvoditi i izvan automehanike proizvodnje koja vlada na institucionalnoj sceni.
U tom kontekstu, izdvaja Županović, stravična je činjenica da je HNK Zadar producirao jedan izniman projekt u zadnjih 15-ak godina ("Stoše od Foše"), "dok je ostatak tek poigravanje s proračunskim novcem i dodvoravanje mediteranskom provincijalizmu. Kazalište lutaka po tom je pitanju znatno važnija ustanova od HNK, možda zbog kvalitete ansambla, a možda i zbog boljeg produkcijskog i upravljačkog menadžmenta".
– Zadar ima nedefiniranu kulturnu viziju vlastita identiteta, pa je po tom pitanju zazor od svega kvalitetnog iz bivših sustava kontraproduktivan, primjer Desnice je opet egzemplaran. Najveći dio kulturnog identiteta oslanja se na mrtvim artefaktima antike i srednjeg vijeka, utjecaju Crkve i tradicionalne baštine. Zadarski urbani identitet gotovo da ne postoji, barem na kulturnoj razini je on ekstremno fragmentaran. Na nacionalnoj razini nekoć su Glazbene večeri u Sv. Donatu imale puno veću važnost nego je imaju danas, Zadar Snova je bio puno važniji festival nego je to danas, Avvantura film festival je također obećavajuće startao i onda zbog neslaganje uprave festivala i gradske uprave nestao iz grada. Riječ je o projektima koji su imali kvalitativno mjesto na nacionalnoj ili međunarodnoj razini i njihov sunovrat nikako nije dobar za kulturu grada. S druge strane, festival Monoplay ima svoje mjesto na mapi suvremene plesne scene i možda je trenutačno najbolje osmišljen projekt na izvedbenoj sceni u Zadru. Nezavisna scena egzistira u getoiziranim prostorima, poput "Knjigozemske" ili "Nigdjezemske" kao subkulturna anomalija u gradu masovnog turizma, partitokracije i općenito slabo intenziviranog osjećaja za proizvodnju kulture – zaključuje Županović.
Nezavisna scena. Što je to?
– Stanje na onom što nazivamo nezavisna ili izvaninstitucionalna kulturna scena danas je vjerojatno nikad neprepoznatljivije, nevidljivije, neutjecajnije u zadnja dva-tri desetljeća. No, istodobno mislim da to vrijedi za ukupnu zadarsku kulturnu scenu – kaže Nenad Pepić, bivši član Kulturnog vijeća grada Zadra i dugogodišnji producent na nezavisnoj kulturnoj sceni, iza kojeg su projekti kao "Artikultura", festivali "ArtAkt", Obrovačko kulturno ljeto, glazbeni koncerti...
– Izvaninstitucionalna scena izgubila je ono što je bila njezina snaga, brojnost, motiviranost, mlađi profesionalci odlaze, a slabosti su ostale iste: nedostatak adekvatnog prostora, kontinuirana podrška, partnerski odnos s gradskim uredom za kulturu. Postoji trenutno nekoliko jako dobrih low budget projekata ("Knjigozemska", "Nigdjezemska"...), treba ih podržati da opstanu jer oni su društvena potreba grada.
I Pepić jedan od ključnih problema vidi u modelu financiranja kulture. Naime, proračun Zadra prati kulturnu politiku gradskog ureda za kulturu, a i obrnuto, te je vidljiv koncept financiranja koji ustanove u kulturi neupitno podržava u nemalim iznosima, što po sebi ne mora biti loše ako ne pokriva bujanje administrativnog aparata. Međutim, ističe Pepić, nedostaje ambiciozno programsko financiranje u znatno većim okvirima, što bi pokrenulo dinamiku kulturne produkcije.
– U tom smislu ne stvaramo nove, prepoznatljive kulturne projekte ili autorske produkcije, sukladno tome naša izvanlokalna prepoznatljivost uglavnom ide preko naslijeđenog, baštinskog, što je tek dio identiteta grada. Premalo za kreativni kapacitet Zadra.
Jednu od tih zadarskih mikrokulturnih enklava s velikim kulturnim impaktom vodi Želimir Periš, najafirmiraniji zadarski književnik, koji stoji iza udruge Zadarskih pisaca (ZaPis), pokretača književnog "KaLibar bestivala".
– Govorim iz pozicije malog proizvođača kulture. Udruga ZaPis ima desetak članova iza sebe i proizvodi književni program koji je po definiciji najjeftiniji kulturni program koji postoji. Proračun jednog međunarodnog festivala kulture ne može se mjeriti ni s cijenom jeftinije kazališne predstave. U tom smislu, mogu reći da doista radimo s mrvicama iz gradskog proračuna. Ipak, nošeni entuzijazmom i golim knjiškim nagonom, a ne tim mrvicama, "KaLibar" je postao značajan festival. "KaLibar bestival" postoji već pet godina i nijedna nacionalna revizija značajnih književnih događanja u godini ne prođe bez osvrta na naš festival. Ipak, svake godine sjedamo za stol i raspravljamo – što dalje? Možemo li se usuditi širiti perspektivu i pokušati više ili se moramo držati u uskim postavljenim okvirima i biti sretni što i to imamo? Entuzijazam ne traje vječno i prisiljeni smo stalno preispitivati sutrašnjicu.
Što se tiče promišljanja o budućim potrebama gradske kulture, ističe Periš, Grad ne pomaže puno.
– Prije nekoliko godina donesen je pravilnik o utvrđivanju programa javnih potreba u kulturi grada Zadra, i takav se "copy/pastea" iz godine u godinu, mrežom kruže skenovi tog dokumenta kojem čak i njegova digitalna slova polako blijede. Riječ je o vrlo šturom i tankom štivu, jasnom i preciznom, ali bez vizije i bez ikakve strategije razvoja. Mogli bismo reći – sjajno, to Grad Zadar daje otvorene ruke kulturnjacima da sami smisle sjajne programe koje će Grad onda podržati i koji će potaknuti proces urbanog preobražaja i obogatiti naš grad, ali situacija je zapravo složenija. Gradski prihod se smanjio, rashodi za kulturu su se srezali, a u svakoj novoj raspodjeli prva je na udaru neinstitucionalizirana kultura. Hladni pogon naprosto pojede mogućnost financiranja značajnijih kulturnih programa, pa se kultura, umjesto da pokreće građane i grad, bavi vlastitim opstankom, a svi se napori usmjeravaju prema drugim sferama – govori Periš, koji se za kraj našeg razgovora odlučio za jedan citat.
– Citirat ću frazu iz strategije kulturnog razvitka jednoga grada, koji je, za razliku od Zadra, ima: "Dužnost kulturnog sektora je da sudjeluje u rješavanju socijalnih, gospodarskih, prostornih, ekoloških i drugih problema s kojima se grad suočava." Drugim riječima, za grad Zadar kultura bi trebala biti rješenje, a ne teret.
Tek peti po svemu
– Što se tiče pitanja financiranja kulture, odnosno kulturne politike u Zadru, ma što to značilo, odmah da raščistimo jednu stvar. Zadar nije grad kulturne proizvodnje, nego potrošnje onoga što u njega dođe na proputovanju – uobičajeno je precizan Vinko Srhoj, profesor suvremene umjetnosti na Zadarskom sveučilištu i likovni kritičar, pa dodaje:
– Možda bi tu trebalo istaknuti Kazalište lutaka, ponešto od zadarske fotografije i to je sve. Probajte se sjetiti koji je to zadarski kulturni proizvod koji možemo izvoziti u nacionalni prostor, da ne govorimo o međunarodnom eksportu? Netko će reći, eto, tu su Morske orgulje i Pozdrav Suncu, to je ono po čemu smo poznati i zbog čega nam hrle turisti. Je li to, međutim, kulturni proizvod? Naravno da nije jer je riječ o turističkom proizvodu koji je mišljen i realiziran kako bi svjetlucanjem fotonaponskih ćelija i zvučnim volumenom strujanja mora u cijevima proizvodio banalna, čitaj masovno turistička, oduševljenja modernih Indijanaca koji neće doduše prodati Manhattan za staklene perle i zrcala, ali nisu daleko od toga u psihološkom i vrijednosnom smislu. I svejedno je svijetli li tek nekoliko lampica na Suncu, je li se zvuk istiskivanja zraka u cijevima pretvorio u zamorno tuljenje, uvijek će nekome i to biti senzacija, a lokalcima kulturni proizvod na koji su osobito ponosni – govori Srhoj, koji doprinos Zadra nacionalnoj kulturi smatra minornim.
– Zadar danas na kulturnom planu, a to znači po svojoj vlastitoj proizvodnji kulturnih dobara, ne znači gotovo ništa u nacionalnoj kulturi. Čahura provincije u koju se zatvorio čini ga po svemu samo petim gradom u Hrvatskoj, baš od onolikog značenja koliko ima i stanovnika, bez mogućnosti da skoči i za jedno mjesto prema gore i, recimo u kulturi, nadvisi svoj demografski položaj. Gdje mu je stalno dramsko kazalište, a kamoli opera ili balet. Je li ikada od Filozofskog fakulteta nastalo sveučilište u pravom smislu riječi, koliko se god hvalili alkemijskim procesom pretvaranja nekadašnjih odsjeka jednoga fakulteta u odjele koji glume fakultete, ili, kako bi se to moderno reklo, sveučilište departmanskog tipa. Pogledajte samo Narodni muzej kao krovnu ustanovu četiri disparatna odjela koji jedan s drugim nemaju nikakve veze i samo potvrđuju da grad nije ozbiljan grad već i po tome što ne može imati, primjerice, muzej moderne i suvremene umjetnosti, nego nešto što najviše sliči zavičajnoj zbirci maloga mjesta.
Na likovnom planu, koji mi je najbliži, i ono što je nekada, uz Plavi salon, legitimiralo grad kao mjesto vlastite produkcije, ugledna međunarodna izložba fotografije "Čovjek i more" ugašena je i teško da će se ikada obnoviti. Prevelik zalogaj za Zadar? Možda. Ali ono što se moglo u Jugoslaviji, čini se da nije moguće u toliko sanjanoj Hrvatskoj, koja je svoje primorje i otoke izručila turizmu, gdje se ne odvija ništa važno osim onoga što je u njegovoj službi. A to opet, po prirodi domaćeg masovnog turizma, nije važno, nego jedino atraktivno, zabavno, blještavo na način fotonaponskih ćelija i raznih drugih vrsta kulturne bižuterije – poručuje Srhoj.
Porazna slika
U čemu je onda trik? Zašto se Zadar ne mijenja? Zašto je u Zadru u jednom desetljeću lakše betonom promijeniti lice grada nego jednog gradskog činovnika? Kakva kulturna budućnost čeka Zadar?
– Kulturna ponuda Zadra je, u najmanju ruku, dosadna i diskutabilne kvalitete. Pritom ne treba zanemariti nekoliko važnih i relevantnih institucija i manifestacija, poput Glazbenih večeri u Donatu, Zadarskog komornog orkestra ili Kazališta lutaka, ali to su institucije čija je povijest i snaga došla iz drukčijeg konteksta. Jednostavno rečeno, zadarskoj kulturi nedostaju današnji Dešpalj i Stojaković te vizija kakvu je donio Miroslav Krleža – mišljenja je Sven Marcelić, sveučilišni docent sociologije i redoviti posjetitelj zadarskih kulturnih zbivanja.
– Također, vidljiv je manjak kritike i, što je još gore, izrazito plemenska i ksenofobna reakcija na kritiku ako se ona pojavi. Zadarski kulturni proizvod zaglibio je u neambicioznost i vrlo često nedostatak bilo kakvog odnosa prema svijetu izvan samog Zadra. Taj se dojam, nažalost, prelio i u kulturnu potrošnju, pa se tako pokazalo, u istraživanju koje sam proveo s kolegama Krolom i Tonković s mojeg odjela, da su zadarski srednjoškolci izrazito nezainteresirani za kulturnu ponudu u odnosu na mlade iz drugih primorskih gradova.
Za Marcelića je jedan od ključnih problema taj što Zadar uopće ne zna što bi s nezavisnom kulturom. Institucije rade kako rade, neke od njih bolje, neke lošije, ističe, no dojam je da se zaista zanimljive stvari odvijaju na nezavisnoj sceni.
– Primjerice, Juraj Aras je svojom predstavom o Desnici odigrao niz gostovanja u Hrvatskoj i susjednim zemljama, dok se takvo što ne može reći za zadarski HNK. U književnosti postoje neki meni osobito čudni mandarinski odnosi, pri kojima su neki pretplaćeni na financiranje velike količine literature koja se slabo čita. Ali još je veći problem što grad takve stvari ne percipira. U svojoj strategiji razvoja navodi kao jednu od društvenih snaga velik broj civilnih udruga, a Zadar je pri samom dnu velikih hrvatskih gradova po tome kriteriju i osobito slabo stoji s kulturnim udrugama.
Marcelić iz toga zaključuje da je najpotrebnije uvesti promjene u načinu trošenja proračunskih sredstava za kulturu.
– Potrošnja u kulturi je prije svega konzerviranje postojećeg stanja. Prateći proračun za kulturu, teško se oteti dojmu da neka osmišljena strategija ne postoji. Osobito čudan slučaj dogodio se s kandidaturom Zadra za Europsku prijestolnicu kulture kad smo gledali festival obrata "prijavljujemo se – ne prijavljujemo se" i na kraju je koordinirana iz jednog od gradskih ureda kojima kultura uopće nije u užem opisu posla. U gradskoj strategiji razvoja u okviru društvenog konteksta kultura uopće nije uzeta u obzir u SWOT analizama. Sve u svemu, financiranje je samo jedan simptom inercije i manjka kreativnosti u osmišljavanju i poticanju kulturne ponude grada uz konstantno potiskivanje najkreativnijeg dijela, a to je nezavisna kultura. K tome, u dubiozama vezanim uz razne institucije, čak i kad su vezane uz najvažnije gradske projekte, gotovo da se nema što novo i reći – govori Marcelić, od kojeg smo zatražili usporedbu zadarske kulturne scene s drugim gradovima u Dalmaciji.
– U ovoj godini imao sam prilike pratiti kulturnu ponudu u mnogim gradovima pa sam tako nazočio predstavama zadarskog, splitskog i riječkog HNK te nizu predstava u zagrebačkim kazalištima, kao i popriličnom broju koncerata i izložaba raznog tipa. Rekao bih da u odnosu na spomenute Zadar prolazi vrlo loše. Premda je teško uspoređivati Zadar sa Zagrebom, koji je ipak nacionalni centar i po logici stvari u njemu se nalazi koncentracija ponude, kada ga postavimo nasuprot gradovima koji bi mu trebali biti logična referentna točka, kao što su Split ili Rijeka, a u zadnje vrijeme i Šibenik, koji ima očit kulturni rast, slika je porazna. U kulturnom životu Zadra kao konzument sudjelujem primarno iz navike i zato što se u njemu nalazim, a vrlo rijetko iz istinske želje i estetskog nagona. Smatram da je ova porazna slika prije svega posljedica manjka ambicije u kulturi, a s time je povezan i manjak strateškog planiranja, ali i poticanja kreativnih komponenti – kaže na kraju Marcelić.
Možda jedna od tih "kreativnih komponenti" završi na već opjevanom Pozdravu Suncu kojeg upravo čeka kompletna reparacija pregorjelih električnih komponenti, "teška" četiri milijuna kuna. Toliki iznos, naime, zadarska nezavisna scena nije ni približno vidjela u svih ovih 27 godina, a kamoli da ih je dobila.
BAUK SEZONALNOSTI Zimi možemo u HNK... i u kafiće
Treba li mijenjati sezonalnost kulture koja je postala otvorena sluškinja turizma, potpuno nezainteresirana za stvarne potrebe građana?
ŽUPANOVIĆ: Apsolutno, grad u kojem su svi festivali načičkani u ljetnim mjesecima i u kojem je onda kulturna scena pomiješana s pizza-cutom i slanim inćunima dodatno naglašava dojam depresije jeseni i zime i izobilja ljeta, koji ne pridonosi izgradnji kulturnog identiteta grada. Zanimljivo kako je kulturna ponuda u gradu tijekom jeseni i zime svedena na HNK i Koncertni ured, dok u isto vrijeme u njemu živi i studira gotovo 5000 studenata. To više govori o tome da se festivali realiziraju jedino u vrijeme godišnjih odmora institucionalnih ustanova u kulturi, kada miruje i hladni pogon, no takva inertnost je bez opravdanja u smislu privlačenja publike jer upravo su jesen i zima i studentska populacija ciljana skupina kojoj bi trebala biti okrenuta kulturna scena. Ovako, uz jaz između zime i ljeta, Zadar tavori kao mjesto opreke i sporadične događajnosti u kulturi, što za grad koji ima sveučilište zasigurno nije dobro. Suradnja između Grada, Županije i Sveučilišta trebala bi biti intenzivnija i okrenuta urbanoj i suvremenoj kulturi jer inače sve ostaje na priči o gradu s puno kafića, pekarnica i stanova za najam.
PEPIĆ: Kulturna sezonalnost ne bi bila problematična kada bismo prije toga riješili dva ključna problema: dinamična, intrigantna, primjetna kulturna produkcija tijekom cijele godine i osmišljena kulturno-turistička platforma u turističkoj sezoni koja bi Zadar definirala kao grad dinamične, zanimljive kulturne produkcije. No, svijest o samodostatnosti uvezana na određene materijalne benefite dijela kreatora kulturnih politika jednostavno mora producirati neuzbudljiv, malo kome zanimljiv program, koji se povremeno presvuče ponekim atraktivnim, ali doista rijetko uspješnim gostovanjima. Kako se promišlja, možda najbolje govori da Zadar ni u sezoni nema ni jedan relevantan rock ili festival suvremene elektroničke glazbe. Ah, da, zaboravio sam, pa ni filmski festival – sarkastičan je Pepić, aludirajući na činjenicu da je prvi i jedini filmski festival od prošlog ljeta napustio Zadar preselivši se na otok Vis. Njegov osnivač i voditelj Sergej Stanojkovski nedavno je baš za Slobodnu Dalmaciju ekskluzivno objasnio kako su problemi počeli kad je odbio dodijeliti jedan posao nekom od miljenika utjecajnih pojedinaca iz gradske uprave. Korupcija? Gradonačelnik Dukić je lopticu vratio Stanojkovskom s porukom da svoja saznanja prijavi nadležnim institucijama...
PERIŠ: Zadar se već sad, a uskoro će to postati još vidljivije, posve besramno podređuje turizmu. Problem s turizmom je taj što ni na koji način ne promišlja budućnost, nego samo eksploatira postojeće stanje, da ne kažem postojeće zidine. Metaforički, turizam ne zanimaju mostovi u novim smjerovima, nego samo zazidanost u debele bedeme koje ćemo ponovno i ponovno pokazivati i fotografirati se pred njima. Kamen jest postojan, ali, nažalost, ne donosi promjenu. Ne pomaže. Sadržaji i programi osmišljeni za turiste ne samo da ne zadovoljavaju kulturne potrebe građana, nego nemaju nikakvu vrijednost osim dekorativne. A kad kulturu svedemo na ukras, onda je dogodine možemo baciti u smeće, jer je s idućom sezonom zastarjela.
SRHOJ: Odlično je kada se nešto može ponuditi turizmu kao kulturni proizvod koji donosi novac, ali bi još bolje bilo kada bi se taj novac uložio u nešto što će predstavljati ozbiljnu i kvalitetnu produkciju, i tako turistička kultura ili "kultura" financirala onu nekomercijalnu, kvalitetnu po čemu će grad postati proizvođač autentičnog kulturnog dobra, mjesto žive produkcije, a ne ljetnih kulturnih pizza-cutova.
MARCELIĆ: Sezonalnost kulture samo je jedan simptom nečega što je puno širi problem, a taj je da su Zadrani sve više građani drugog reda u vlastitu gradu. Bujanje ponude u dva mjeseca sezone nerazmjerno je bilo čemu što možemo vidjeti izvan nje. Jasno je da se takav program radi zbog turizma, dok nama u ostatku godine preostaju manje atraktivni sadržaji sa znatno smanjenim ambicijama. Međutim, to se ne odnosi samo na kulturu jer je sezonalnost nešto što pogađa puno šire sfere u gradu.
KAZALIŠNI ŽIVOT Županović: Dodvoravanje malograđanskom ukusu
Kako u zadarskoj kulturi prolaze kritički glasovi, ilustrativno je iskustvo Marija Županovića kao kazališnog kritičara predstava zadarskog HNK, koji već 15. godinu vodi Renato Švorinić.
– S obzirom da od 2004. objavljujem kazališne kritike, najveći dio tekstova upravo je bio posvećen produkcijama HNK Zadar. Objektivno govoreći, uz nekolicinu solidnih projekata, HNK je mjesto mrtvačkog kazališta, provincijalizma i kulture zamora i dosade. Više od desetke tekstova posvetio sam pitanju razložnosti proizvodnje i financiranja poluprojekata koji nemaju svoju nišu ni na razini repertoarnoga građanskog kazališta, dapače često su usmjereni na dodvoravanje malograđanskom ukusu i kič-estetici. Zbog jednog polemičkog teksta su mi svojedobno otkazali suradnju u Zadarskom listu pod parolom: "ne smiješ pisati tako negativno, ipak je sve super u kulturi grada". Slična situacija se ponovila prije nekoliko godina i s ravnateljem HNK Zadar koji mi je poručio da ne mogu razumjeti što treba ovom gradu u kulturi jer nisam iz ovoga grada, pa stoga ne mogu razumjeti i publiku koja očito sama traži to što joj ravnatelj i produkcija serviraju. Ova anegdota ocrtava problem menadžmenta i sinekura kojima očito pozitivna bilanca, a ne program i projekti, priskrbljuju nove mandate. U tom smislu nije neobično da nekog zateknete na istom mjestu u sektoru kulture i nakon 25 godina jer očito da ono što je norma u razvijenim sredinama, a to je da odgovaraš za rezultate, razvoj i strategiju, a ne za partitokraciju još uvijek nepoznat pojam kod nas.