Katarina Livljanić: Ostavila sam Pariz i Sorbonu, a svako ljeto dolazim na Pašman gjde je moj otac, moje masline, smokva, šipak i moje more...

Pjeva čarobnim glasom, komponira, adaptira, istražuje, nastupa, putuje cijelim svijetom. Sve muzičke akademije nju znaju. Bavi se tajanstvenom srednjovjekovnom glazbom. Piše i priče. U naponu je snage. Doktor muzikologije, Katarina Livljanić. Njen pjev je poslastica. Za sladokusce. Pjeva na sedam jezika. Čeprka po starim dokumentima i oplemenjuje povijest rane glazbe. Dalmatinka je iz Zadra, podrijetlom s malog otočića Pašmana u zadarskom arhipelagu. Profesorica na Harvardu, Sorboni, sada na novoj adresi. Jedna je od najuspješnijih Hrvatica na planetu. Koncerti o Marulićevoj Juditi, o Barlaamu i Jozafatu, o likovima koje i ne znate, oživljuje u srednjovjekovnim koralima i glagoljaškim pjesmama. Sad priprema Držićevu Hekubu. Čudesan, posvećen posao. Razgovarali smo putem interneta, “Zoomom” (koji je izvrstan) i mnogo doznali. I vi ćete. Jedino, nećete u ovom novinskom intervjuu moći čuti njen anđeoski poj. Možete ga zamisliti…

Gdje ste?

- U Baselu. Švicarska. To je na tromeđi Švicarske, Njemačke i Francuske.

Zašto ste tamo?

- Zato što tu sada započinjem svoj novi život. Ostavila sam Pariz, Sorbonu, nakon dugih godina, jer sam ovdje dobila posao o kojem sam sanjala cijeli život. Haahaaahaaaa… Posao, znate, ide uz svakodnevni život, uz mjesta, gradove, stanove, tanjure, knjige, slike… to sad treba sve ponovno složiti. To je veliki posao. Došla sam prije deset dana. Upravo tražim stan. Ovdje imam manje studenata, ali su iz cijeloga svijeta. Škola se zove “Schola Cantorum Basiliensis”.

Vi ste odgojeni na hrvatskom i francuskom jeziku… i pjevate na njima…

- Pjevam na raznim jezicima, ali sad ću morati bolje svladati i njemački. Sa studentima govorim njihovim jezicima, nastava je individualna ili na jeziku koji svi znaju. “Škola bazelskih pjevača” specijalizirana je za ranu glazbu. Ovdje smo svi kao jedna obitelj.

Postoji još vaš ansambl “Dialogos”?

- Je, kako ne. Sastav nas glazbenika u “Dialogosu” je rasut po svijetu, stalno se mijenja, živimo u raznim gradovima i zemljama pa se okupimo na novom projektu i putujemo svijetom s koncertima i tom prelijepom starom glazbom. Nastupamo, pjevamo i podučavamo. Dakle, promjena mog mjesta boravišta tu ništa ne mijenja. Vrlo sam zadovoljna u Baselu.

Radite koncerte, pjevate, istražujete, komponirate i rekonstruirate stare instrumente?

- Da, sve to. Ali ja ipak ne konstruiram instrumente. Jedini instrument koji svaki dan pokušavam konstruirati, s više ili manje uspjeha, sam - ja. Taj neuhvatljivi instrument je u meni. I vrlo je svojeglav. Moj glas.

Bili ste i ove godine u kolovozu u seocu Mrljane, na Pašmanu?

- Bila sam, naravno. Tamo je moj otac. I tamo je jedna velika smokva koja se skoro pretvara u baobab, u jedno ogromno stablo, tamo su masline, tamo je jedan šipak, tamo je more, tamo su moji dragi benediktinci navrh brda Ćokovca iznad Tkona.

Pišete li i danas kratke priče?

- Pišem. I objavljujem. Pišem na materinjem jeziku. To mi je potpuna sloboda, nema pravila. Imam svoj website sada, odnedavno. Zove se Katarina Livljanić ex libris.

Zadnja priča je o…

- …emotikonima. Emoji. Ljudi ih koriste sve više. Njima zamjenjuju riječi i misli, komunikaciju, finoću, empatiju… Jedna od priča se zove: Može li slijepac slijepca voditi. Priča je o nesanici.

Imate nesanicu?

- Povremeno.

Zašto to sve što sjajno radite ne stvarate u Hrvatskoj?

- Bilo bi to lijepo i dobro. Ali, naša Muzička akademija nema Odjel za ranu glazbu.

Osnujte ga. Imamo tako vrijednu i kreativnu svjetsku znanstvenicu…

- To ne ovisi samo o meni. Puno ljudi to treba odlučiti. Komplicirano je malo.

Malo?

- A što da vam kažem?

Na kojem jeziku najviše pjevate?

- Na latinskom. Pa na staroslavenskom, zanima me i taj naš glagoljaški sloj. Prošle godine sam radila projekt koji se zove “Barlaam i Jozafat”. Tu sam pjevala na sedam različitih jezika. “Barlaam i Jozafat” je jako čudna priča. Fascinantna. Jozafat je zapravo Bodisatva - što je kršćanska varijanta Bude. Priča je iz 3., 4. stoljeća. Pa je prevođena iz jednog jezika u drugi i tako redom. Prevedena je na arapski, pa na gruzijski, na grčki, na latinski i tako se iz života Bude došlo do jednog kršćanskog sveca koji je od Bodisatve postao Bodasaf, Budasaf, Juasaf pa Jozafat. A riječ je o doslovno istoj priči: o kraljevom sinu koji odbija kraljevstvo pa odlazi u pustinju. Pojavljuje se u srednjem vijeku kao kršćanski svetac Jozafat, međutim - on je Bude. Tako sam napravila program o Jozafatu. Na sedam jezika. Pjevala ja.

Znanstvenica ste, doktor muzikologije i pjevačica srednjovjekovnih pjesama…

- Jesam, uistinu od samih početaka sam pjevačica. Pjevanje, umjetnost, je centar, a znanost, muzikologija je pomoć pjevanju. Pomaže mi da nađem izvore glazbe, jezika i priča. Ja štujem znanost koja se ne libi emocija. Moji programi imaju manje egzaktnosti, a više zaigranosti. Ja se emocioniram, a publika to primjećuje. Mene zanima znanost koja ne bježi od emocije. Ja sam u tome kao neki “čudnovati kljunaš”. Zato sam i skupila kufere i otišla iz Sorbonne u Basel.

Ostat ćete u Baselu cijeli život?

- Ajme meni. Pogledajte koronu što je napravila od nas? Cijeli život je - samo do sutra. Tu ću ostati koliko bude dovoljno. Otkazali su nam sve koncerte zbog ove koronakrize. To mi je teško.

Koristite razne medije u svom radu. Jeste li razmišljali o filmu?

- Program Judita je na kraju završio kao film. Mislim da ću raditi novi film, s tradicijskim pjevačima, “Kantadurima” koje vodi moj kolega Joško Ćaleta. Temelji se na bosanskim stećcima. To će sigurno biti film, a ne compact disc. A igrani film ili kazalište, to je ono nešto što bih baš jako voljela. Ja sam ipak, kad idemo do dna - glumica. I za vrijeme pisanja i za vrijeme pjevanja. I prije i poslije. Gluma je moj prirodni medij. Dakle, bit će filma.

Od djetinjstva želite biti glumica?

- Da. Kao sedmogodišnjakinja nastupala sam u Zadru u onim košarkaškim dvoranama gdje bi došlo po pet tisuća ljudi. U prvom razredu osnovne škole došao je u razred jedan gospodin i rekao da treba dijete za kazališnu predstavu. Ja sam se digla i prikazala neku tiradu tipova, imitacija i tako to… tu je krenula moja karijera već sa sedam godina. Iako, nisu me uzeli za željenu predstavu, nego su mi dali jedan ‘women show’ u kojem sam imitirala razne likove. No, nakon toga sam krenula u muzičku školu i postala ozbiljna djevojčica koja svira klavir. Ali klavir nije nikad postao moj instrument. Sviram ga, naravno, ali samo u pripremanju nastave.

Imate li klavir u ovom stanu gdje ste sada?

- Ma nemam. Tek sam tjedan dana tu. Imam samo plastičnu bocu iz koje pijem vodu, kompjutor i par knjiga. Nadam se da će moje drage knjige uskoro doći za mnom iz Pariza.

Stari hrvatski jezik je lijep? Pjevate na njemu…

- Ufff… je, je… vrlo je lijep. Kad uzmete srednjovjekovne tekstove, a pogotovo renesansne, Marulića… Juditu… imate osjećaj da vam vaša baka nešto govori.

Dida… valjda…

- Ne dida, baš baka, baka je mekana, na baku se treba nasloniti, meni je Marulić kao - baka.

Zvali su vas ovdje Zadarska Judita nakon vaše predstave…

- Da, Juditu smo igrali po cijelom svijetu, više od 50 puta. U Lincoln centru je bio veliki uspjeh.

Judita je bila ubojica…

- Da, Judita je bila ubojica, otrovnica, to je jedna posebna gospođa, ona je jedna sveta otrovnica.

Lijepo ste to rekli… Zašto Bog stvori ovaj svijet? To pjevate…

- Ajme, hahhahha… Zač gospod Bog satvori saj svit? Zar nije to dobro pitanje? To je tekst bosanskih kristjana koji se nalazi u našem programu o stećcima, koji slijedi dijalog između raznih anđela. Pa kaže priča o anđelima: jedni padoše na zemlju, jedni pod zemlju, jedni ostadoše na nebu i imaju put od zemlje, a misao od brzine angelske.

Čini se da uskoro dolazi smak tog svijeta?

- Vi to mislite?

Ne mislim. Ja sam optimist. Samo vas pitam… ovo je bolesno vrijeme…

- Je, ovo je bolesno vrijeme. Ali, gledajte, Silobrčiću, bilo je puno perioda i povijesti kad su bili smakovi. Vrlo često danas čujemo, sad je doba koje podsjeća na pad Rimskog Carstva ili podsjeća na vrijeme uoči nacizma… Zaista je vrijeme kad propada cijeli svijet. I civilizacijski krug. Uvijek se iz te propasti rađalo - nešto drugo. Ali, uz tko zna kakve katastrofe i kataklizme, bolne promjene i žrtve i tragedije. Jedino što mene sad jako plaši, čini mi se da je možda ovaj period opasniji jer sada čovjek ima u svojim rukama moć uništiti planet. Takvu destruktivnu moć prije nismo imali. Ja ne mislim na koronu, nego na ekološke probleme, na sva ta oružja…

Imate li vi svoju osobnu religiju koja vas štiti?

- Radije bih rekla da imam duhovnost negoli religiju. Imam potrebu za duhovnošću. Duhovnost treba svakodnevno vježbati kao i sport i kao umjetnost. Duhovnost je trening. To su mi jako pametno rekli moji prijatelji na Ćokovcu. To nam je jedini kolut za spašavanje koji imamo u ovom svijetu. Ja sam sretna što sam umjetnik: to je svakodnevni rad, trening duhovnosti. Ali, postoji i opasnost od autodestrukcije: najednom danas svi nešto trebaju sebe voljeti, sebe, sebe, meditirati o sebi… Ajde, malo vidi kako je onaj drugi? Je li mu grozno? Pokušaj ga pitati što mu je, ajde ga saslušaj, ajde ga pokušaj razumjeti… pa će i tebi biti lakše. Jer ovo neko stalno vrćenje po vlastitom pupku čini duhovnost koja košta puno para, ide se na joge, na seminare, duhovnost postaje proizvod koji ti kupuješ. To nije duhovnost. Potrebna nam je ona jedna meka, šutljiva baka, koja nas ni na što ne prisiljava, ali je tu uz nas. To je vječna mudrost. Sada postoji neka duhovnost koja se divi sama sebi. To je totalno - sumnjivo.

Vrlo ste radišni. Obiteljski život ili karijera? Karijera?

- Ne, ne, ne. To nije pitanje. I jedno i drugo. Vidim ja mlade kolege i kolegice: njima je ta hiperaktivnost neki znak da su važni… Kad nekog pitaš - kako si, veli, puno radim, puno radim. Ova korona je svima sve usporila. Sad kad ih pitaš kako su, kažu - pa nije meni bilo loše. Taj lockdown je sve usporio. Postigli smo jedan ritam koji je bio blizak normalnom. A sad se opet sve ubrzava. Treba biti hrabar i usporiti se. To je normalno. Nije više doba Alije Sirotanovića, udarnika. Slow down! Kad mene netko danas upita koji projekt radiš ja mu, da ga malo razdrmam, odgovorim: nastojim vrlo pomno i detaljno naučiti recept za štrudl od jabuke. Eto. Dakle na vaše pitanje odgovaram: ne bih žrtvovala jedno zbog drugog. I obitelj i karijera su na istom prijestolju.

Čujem da ste izvrsna kuharica…

- Tko vam je to rekao? Volim kuhati. Pašticadu, osso buco, kolače. Ovdje u Baselu ima ljudi s kojima ću ja moći - kuhati. To je gušt.

Prepoznavali li vas ljudi na ulicama Pariza?

- U kvartu da, mesar, pekar, ljekar, apotekar… haaahaaa… Ne. Pariz je prenapučen grad. Otišla sam u miran Basel. Tu me nitko ne prepoznaje. Osim studenata.

Postoje li srednjovjekovne knjige o kuhanju? Kuharice?

- Postoje. To su uglavnom samostanske knjige. Recepti se mjere drugačije, jer je i tehnologija kuhanja bila jednostavnija. Ne piše: kuhajte 30 minuta na 190 stupnjeva. Piše: stavite na jaku vatru i pecite dok izmolite dvije krunice ili deset Očenaša. Naravno. Ima ona stara rimska kuharica, napisao je Marcus Gavius Apicius. Ta je savršena.

Biste li mogli pjevati Bibliju?

- Pa ja stalno pjevam tekstove iz Biblije, psalme, liturgijske tekstove…

Postojite ne samo u Parizu i sada u Baselu, nego u cijelom svijetu…

- Pa, na toj svjetskoj karti nešto sam učinila: bila sam profesorica u Irskoj u Limericku, na Harvardu, to je bilo najljepše iskustvo, na Sorboni… Na Harvardu je fantastična biblioteka koja je otvorena do ponoći. To je bilo moje zlatno doba.

Pjevač, pjevačica - kako sami sebe čuju dok pjevaju? Ne isto kao i publika?

- To je vječita borba kod pjevača između toga kako on sam sebe čuje i kako ga čuju drugi. Pjevač cijeli život provede slušajući sebe - iznutra. I, cijeli život živi od toga da ga slušaju drugi. I, on ne čuje ono isto što čuje slušatelj u publici. To je kao neka precizna mehanika: eto, dođe student pjevač i veli mi: dok pjevam, ja čujem neki tanki, tanji ton. Kažem mu, ono što ti čuješ je iznutra, a ono što izlazi iz tebe je slušateljima - puno jače, bolje. No, pjevač uvijek može sebe snimiti na vrpcu ili na compact disc, što im ja sugeriram. Ja, na primjer, samu sebe snimam, na mobitel. To je dovoljna kvaliteta, iako nije savršena, čak je to dobro što ne prikriva slabosti - jer je vjerno. I onda kad to preslušam, kad to čujem, dođe mi da prestanem pjevati i - postanem kuharica. To je grozno. Onda radim, radim, radim i mogu popraviti ono što je loše.

Imate li apsolutni sluh?

- Neeee. I ja ga ne preporučujem nikome tko se bavi ranom glazbom. Zašto? Apsolutni sluh znači da vi čujete notu na njenoj apsolutnoj visini, a apsolutne visine - nema. Jer, na primjer, konvencija je da nota “la” ima frekvenciju od 440. To je sadašnja konvencija. A, u ranoj glazbi instrumenti su štimani na drugim visinama i na druge načine. Zato je ljudima koji pjevaju ranu glazbu, srednjovjekovnu i slično, gadno jer oni čuju jedno, a to je nešto drugo zapravo. To je poput shizofrenije. Ukratko, bolje je da nemaju apsolutni sluh. Ali trebaju imati - sluh.

Glazba ima terapeutska svojstva.

- Znam, naravno.

Vjerujem. Ali nešto biste baš vi mogli učiniti…

- Što?

Pomoći svim tim virusom preplašenim ljudima tako da u gradovima na velikim trgovima pustite zvučnu kulisu tihe klasične melodiozne glazbe. To bi ih moglo smiriti, to je ugoda. I, jasno, da to svira nježno cijeli dan i noć.

- Slažem se, to bi baš primirilo ljude. To ne bi trebalo biti brzog ritma i nikako agresivno.

Ne bi morali ići psihijatru nego slušati tu glazbu pa mirno ići spavati… razmislite, Kate.

- Smirilo bi to otkucaje srca i dalo neku nadu…

Kako održavate tijelo? Zdrav duh u…

- Radim gimnastiku, kući.

Bildate?

- Ne bildam, radim vježbe na podu. Svaki dan. Usput, ja sam teški sportski antitalenat.

Vozite bicikl?

- Ne znam voziti bicikl. Ja vam ništa ne znam osim pjevati staru, ranu glazbu.

Mislio sam kućni bicikl.

- Nemam ga. Možda…

Jesu li vas zvali u HAZU?

- Radila sam u HAZU u istraživačkom institutu. Nakon što sam diplomirala. Mlada cura bila.

Pitam jesu li vas zvali u članstvo?

- Nisu.

Kako to? Pa vi ste pronijeli svijetom slavu i čast domovine…

- Ne znam. To morate njih pitati.

Evo, sad ih pitam.

- Ja sam muzikolozima valjda previše umjetnik, a umjetnici misle da sam znanstvenica. Ja sam vam “čudnovati kljunaš”, rekla sam vam to već danas. Vjerujte mi.

Kako vidite Hrvatsku danas?

- Ovog ljeta kad sam bila u Dalmaciji našla sam se u nekom manjem javnom prostoru i zamolila jednog muškarca da stavi masku i da ne pljuca okolo. Počeo je tako agresivno urlati… Da sam bila neki muški tip od dva metra, vjerojatno bi stavio masku i šutio. Nakon stoljeća muške agresivnosti, stvarno bi trebali nastupiti mir, jednakost i ravnopravnost. Ali, još nisu…

Vi ste u Zodijaku Škorpion. Astrologija kaže da su to odlučne, snažne i stroge žene, nerijetko vrlo lijepe…

- Ma dajte… Često kažem ljudima: nije lako biti ja. Vi sa mnom provedete neko određeno vrijeme pa odete. A ja stalno moram biti s Katarinom, a to je - grozno.

Ne vjerujem vam. Prestrog ste Škorpion.