On je bivši košarkaš, svira klavir, priča četiri jezika, bio je profesor kineziologije, instruktor je jedrenja i skijanja, dugogodišnji je zapovjednik komercijalne luksuzne jahte, a ujedno je diplomirani surveyor (inspektor) za brodove i trenutno nadzire gradnju 45-metarske jahte u Italiji u ime jedne gibraltarske kompanije.
Ovaj bogati CV pripada Zadraninu Ivanu Marceliću koji se sad, u 49. godini, odlučio na životnu avanturu: proći će oko 4.600 kilometara najpoznatije ceste na svijetu, od Chicaga do Los Angelesa, Route 66.
Da, on je i strastveni bajker, ljubitelj Harley Davidsona.
Ovaj put dugogodišnja mu je želja, a osim što će ju ispuniti zbog svojih dječačkih snova, cilj mu je i promovirati ljubljeni grad i voljenu zemlju.
- Zapravo, ja već 20 godina promoviram Zadar i Hrvatsku svojim radom, marljivošću i angažmanom... Moja tiha misija je prenijeti dobar glas o nama kao ljudima, baš kao o ljepotama i posebnošću naše zemlje. Zato sam se odlučio javiti Gradu i Turističkoj zajednici Grada Zadra ukoliko imaju kakve ideje ili pak možda želje da budem svojevrsno zadarski ambasador dok sam na tom jedinstvenom putu – priča nam Ivan, čiju su prijedlog u TZ-u objeručke prihvatili. Omogućit će mu razne artefakte, poput zastava, naljepnica s posebno dizajniranim logom koji će, osim ilustracije Harleyja, sadržavati zastave Amerike, Hrvatske, grb Grada, promo materijale...
- Ta tri tjedna ću napravi ‘show‘ od Hrvatske! Već sam ja pripremio i posebne majice kako bi me svi pitali odakle dolazim – smije se Ivan kojemu je ovaj put prvi duži odmor u životu.
- Kako radim na relaciji Zadar - Pisa - Gibraltar, na završim radovima gradnje te jahte, ovo je idealno vrijeme da se malo maknem i napravim nešto za svoj gušt, jer svjestan sam kad sve to završi, da sam onda sigurno minimalno pet godina vezan za posao – pojašnjava nam.
Ovaj put, osim sebi i gradu, posvetit će roditeljima, osobito svom pokojom ocu, Brunu Marceliću, poznatom zadarskom košarkašu, standardnom članu momčadi iz Jazina predvođene legendarnim Ćosićem i Giergijom, koja je 1965., 1967., 1968., 1974. i 1975. godine osvojila titule prvaka Jugoslavije.
Želja mu je da na putu ponovo probudi sjećanje na njega i da pošalje poruku gradu da ga se ne zaboravi.
- Moj stari i ja smo bili jako prisni, on je bio moj najbolji prijatelj. I kroz sport i kroz život. Nositi njegovo prezime meni je jedna dodatna težina i odgovornost. Bio je izuzetan sportaš, i baš poput mene, najbolji ambasador vlastita grada. Po mom mišljenju, njemu grad duguje. Da, dobio je posthumno Nagradu za životno djelo i hvala im na tome. No, brzo će biti već osam godina da ga nema, a s obzirom na to da je na dresu nosio broj 8, moja je velika želja da se u siječnju sljedeće godine njegov broj umirovi te se podigne dres u dvorani na Višnjiku. To je najmanje što mu mogu učiniti. Neka se digne svima koji su zaslužni za klub. Ma napravi Hall of Fame! - jasan je Ivan koji naglašava da je u povijest baza za sve. Svo očevo nasljedstvo odlučio je pokloniti budućem Muzeju košarke i njegovom idejom začetniku, Krešimiru Butiću. Tvrdi, od čuvanja fizičkih uspomena nema ništa, a ovako izložene mogu živjeti dalje.
Ovaj otac četvero djece, unatoč vrhunskim kvalifikacijama koje posjeduje, ostao je prizeman i skroman, a sramežljivo priznaje da često sudjeluje i u humanitarnim akcijama, te je donator i Opće bolnice Zadar.
Svakom novom izjavom iznenadi vas jer niste mislili da još "i to radi", no on baš živi onu staru poslovicu: nije bit koliko imaš godina u životu, već života u godinama.
Tako kad otkrijete da je bio prvoligaš u KK Puntamika, ujedno doznate da je završio glazbenu školu i da obožava svirati klavir. A kao i sve u njegovom životu i to je posebna priča.
- Moja je majka je živjela u Mandalini 18 godina, no njezina geneza vuče iz Istre. Uvijek mi je govorila da potječe iz plemićke obitelji. Živjela je u Šibeniku s tetom koja je posjedovala klavir, što se tad smatralo statusnim simbolom. Kad je moja majka završila glazbenu školu, ta joj je teta kupila novi klavir. I to ne bilo koji već Luner in Wien koncertni klavir! On je došao u dotu u moju obitelj i ja sam ga na kraju imao u sobi. Na njemu sam završio glazbenu školu. No, kad su roditelji umrli, klavir je završio kod mene u nasljedstvo. Jedan me restaurator uputio na šibenski muzej jer oni navodno imaju mjesta za takve stvari. Kad sam nazvao i rekao što imam, ravnatelj nije mogao vjerovati da imam kući muzejski eksponat te me zamolio mogu li ga oni izložiti. Ja sam se složio, tako da je sad taj klavir, napravio jedan ciklus i nakon 110 godina vratio se u Šibenik – priča nam Ivan samo jednu u nizu zanimljivih priča koje je spontano događaju u njegovom životu.
Vjeruje kako ipak ništa nije slučajno. Kaže: ”Kad ti Bog da, Bog očekuje.”
- Ja sam iznimno blagoslovljen čovjek: u sretnom sam braku već 18 godina, sa ženom na koju sam iznimno ponosan te sam joj zahvalan na svoj žrtvi koju podnosi i na podršci koju mi pruža tijekom svih ovih godina; imamo četvero divne djece, svi smo zdravi, a ja još uz to ostvarujem svoje dječačke snove. Meni je stvarno Bog u životu dao i ja sad vjerujem da je na meni da vratim. Zato rado poklanjam, doniram, dijelim... I zapravo sam tad najispunjeniji. Kad znate da ste nešto dobro napravili za druge najbolji je osjećaj, a osmijesi ljudi kojima pomognete neprocjenjivo su blago – zaključuje ovaj svestrani Zadranin.
