Sve je počelo na jednom rođendanu. Bila je to ljubav na prvi pogled, onakva kakve traju za cijeli život. Bepo Medić tada je bio devetogodišnjak koji nikad ranije nije zahajao konja. Ali jedan susret sa tom plemenitom životinjom bio je dovoljan da usmjeri njegov život te iz korijena promijeni život njegovih roditelja Marijane i Mate koji su zadnje tri godine ponosni vlasnici ranča Idassa u Kožinu kraj Zadra.
A Bepo, sada već ozbiljan 15-godišnjak, brončani na državnom prvenstvu u preponskom jahanju. I to je samo jedna od pustih medalja i plaketa koje je donio s brojnih natjecanja u ovoj prestižnoj konjičkoj disciplini kojoj je potpuno posvećen i predan. Kao i svakodnevnoj brizi o njihova četiri konja koje imaju u štali. Rock’n’roll i Kan su bijeli poniji koji su na ranču od prvog dana, a Amante, prekrasni smeđi hrvatski sportski konj prije godinu je dana stigao iz Koprivnice. Jedina kobila među njima je Piana.
- Kad se raspao konjički klub Epona gdje je Bepo ranije jahao, ponudili su nam da uzmemo ta dva ponija. Uzeli smo ih navrat-nanos, iskreno, pojma nismo imali gdje ćemo s njima. Ovdje gdje sad stojimo bila je zarasla šikara na 2.500 metara kvadratnih koju smo prvo morali raskrčiti do temelja da bi uopće podigli staje. Prvotna je ideja bila da s konjima malo prošećemo ovdje ispred restorana i tako zaradimo da se konji mogu prehraniti. A onda je došla korona i dala nam posao - prisjećaju se Marijana i Mate nevjerojatnog spleta okolnosti koje su ih učinile profesionalnim rančerima.
Idassa se nalazi na izlazu iz Kožina koje je u vijeme lockdowna bilo zadnje mjesto na području Grada Zadra gdje ste se mogli slobodno kretati bez propusnice Civilnog stožera. Te čudne i teške 2020. godine taman je stizalo proljeće, ljudi zatvoreni u kućama tražili su izlaz bijegom u prirodu i bilo kakav sadržaj gdje se mogu družiti na otvorenom, a deset minuta vožnje od grada najednom se ukazao ranč s konjima i domaćim životinjama koji je bio otvoren za svih. No, uz posjetitelje, korona je na ranč dovela i jednog Nijemca, profesionalnog dresera konja Karla Crista koji se za vrijeme pandemije preselio u Hrvatsku.
- Kad je Karl vidio Bepa na konju rekao nam je samo: “Ovaj mali je čudo, ja želim s njim raditi”. Nakon toga smo kontaktirali trenericu Mateu Kocsis, našu Zadranku koja radi u Zagrebu, i njezino je mišljenje bilo jednako. “Ovaj mali je kandidat za državno prvenstvo poni jahača, šaljite ga u Zagreb čim završi škola”- kaže Marijana.
Tako su i napravili. Bepo je taman završio osmi razred osnovne škole i upisao srednju Tehničku školu u Zadru. Prva tri tjedna škole je propustio zbog pripremnih turnira i državnog prvenstva gdje se natjecao s dva konja, ponijem i Amanteom, što je bila velika stvar. S ponijem koji skače na preprekama od 90 centimetara bio je brončani. Bilo je to u rujnu prošle godine. Kad se vratio s natjecanja, nastavio je trenirati i to, pazite sad, preko videa. Bepo nosi kameru koja ga snima cijelo vrijeme dok jaše, a onda to šalje trenerici u Zagreb koja mu povratno vraća komentare i sugestije oko stotinu i jednog segmenta koreografije preponskog jahanja. A njih osmišljava preko Youtubea i kartica jahača koje su nabavili.
- Pa dobro, što nisi mogao ništa jednostavnije izabrati za treniranje? Što fali stolnom tenisu ili pikadu- zezamo Bepa dok priprema konja za poziranje ispred prepona.
- Nigdje nema ovakvog adrenalina- ispuca iz prve.
Je li te konj sluša?
Manje-više. On vam je nešto kao svojeglava mimoza, sve mu smeta i sve bi svom. Iz Zagreba su ga doveli jer je bio malo svoga moda, ali mi smo se kliknuli na prvu- govori nam mladi jahač dok milo gleda u svog konja.
Bepo je kao najmlađe dijete u županiji i jedini dječak s nepunih 10 godina položio jahaču dozvolu, a uskoro nakon toga i natjecateljsku licencu. Trenira svaki dan kad se vrati iz škole, nekad i po tri sata. Čisti štalu, ljeti namače jahalište s vatrogasnim kamionom kojim upravlja kao veliki, a pred natjecanja se diže se u 5 sati ujutro kako bi sve bilo spremno za trening u 7. Ovo nije samo Bepov sport i hobi, to je život cijele obitelji. Mama je zadužena za treninge, a tata za prijevoz na turnire. I to je posao, vjerujte.
Prvo je trebalo kupiti prikolicu za konja, pa auto koji će vući tu prikolicu s konjem na turnire po Hrvatskoj. Zapravo, prije svega je trebalo kupiti konja. Ali sad smo već pravi profesionalci- smije se tata Mate.
Spojili su ljubav s poslom pa je ranč na kojemu organiziraju razne događaje i proslave sada glavni izvor prihoda kojim financiraju Bepova natjecanja. A konjički sport je poprilično skup za održavanje. Od opreme jahača i konja koji, evo primjerice, ima i svog kiropraktičara i masera. Amante je nedavno imao ukočen vrat pa je uskočila masažerka i “vratila ga”. Gdje je još higijena, održavanje, brušenje zuba za koje je isto dolazi stručnjak iz Zagreba. Uz to, sami spremaju svoje sijeno, sami sade, kose i baliraju. To je posao bez radnog vremena, na otvorenom i s puno nepredividivosti, ali svejedno ga ne bi mijenjali za bilo koji drugi.
- Mi smo birali da nam je dijete sretno. Imala ja dvije majice više i sjedila u uredu, meni to ništa ne znači. A ovo nam znači sve- sažima Marijana u tri rečenice cijelu životnu filozofiju.
Bepo se konjičkim sportom planira baviti cijeli život. Nakon srednje, želi upisati Kineziološki fakultet postati trener konjičkog sporta. Tko zna, možda upravo on u Zadar vrati izgubljeni sjaj ove viteške discipline. Malo je poznato, ali Alka u Zadru trčala se puno prije od one sinjske, još 1346. godine i to od današnjeg Narodnog trga do Zoranićeve poljane...
