Goran je prije 15 godina izabrao Zadar i tu podučava djecu japanskim vještinama i nindža tehnikama, a najviše voli voditi radionice izrade keramike

- Ja sam od svugdje! Tamo gdje sam trenutno, od tamo sam – odgovorio nam je na pitanje odakle potječe Goran Blažević, od kojeg smo ipak kasnije saznali da je rodom iz Gospića, no već 15 godina živi u Zadru.

Goran je 58-godišnjak s dušom djeteta. Bavi se keramikom, japanskim streličarstvom kyudom, a o tome podučava djecu s posebnim potrebama u Osnovnoj školi Voštarnica i mlade iz Doma za odgoj djece i mladeži, piše pjesme te uživa u fotografiranju i montiranju videa. Svestran kakav je, Goran nas je odmah privukao svojom pozitivnom energijom i drugačijim stavom prema životu.

- Rođen sam kao vrlo malo dijete, dali su mi gorsko ime, ime šume i planine. Volim se igrati i uživati u radu kao dijete i nastojati takav ostati. Volim se šaliti, grohotom smijati, paziti da ne zgazim mravu na prašnjavom putu, diviti se cvijetu i pjesmi cvrčka, pjevu ptice, zagrliti drvo... – gotovo poetički opisuje Goran sebe. Kako nam je rekao, od malih nogu voli sve što ima veze s prirodom, pa tako i prirodne materijale poput gline. To je i jedan od razloga zašto već preko pet godina drži radionice keramike svojim sugrađanima i uči ih osnovama ovog najstarijeg zanata na svijetu.

- Glinom, odnosno keramikom, čovjek se počeo baviti nastankom civilizacije, točnije kad je osvijestio njenu korisnost. Do današnjih dana njena upotreba se razgranala u mnogim čovjekovim djelatnostima, u svakodnevnom životu, u radu, zabavi. Rad s glinom djeluje čarobno opuštajuće, gdje starac postaje dijete, a dijete postaje majstor i gdje vrijeme izgubi dimenziju. Glina je fascinantna jer je spoj kemije, fizike, matematike i ljubavi. Radionice keramike za početnike preporučljivi su svima koji se nikad nisu iskušali u radu s glinom, a žele s relaksirati, naučiti nešto novo ili se pak kroz kreativan rad zabaviti s prirodnim materijalom za koji se tvrdi da ima i ljekovit učinak. Rad s glinom se također preporučuje u terapijske svrhe osobama s motoričkim i drugim teškoćama, a oduvijek veseli djecu i odrasle – opisuje nam Goran na čijim radionicama bude raznih profila ljudi, godina i zanimanja, jer je vrlo vjerojatno jedan od rijetkih koji uopće drži ovu vrstu tečaja u Zadru.

I on sam već godinama uživa biti u dodiru s glinom jer se kroz njeno oblikovanje, tvrdi, najbolje izražava.

- Volim da su moje ruke oslobođene umom, pa uz glinu obrađujem i druge materijale, kao što su drvo, metal, kamen, preko vatre i vode, tako da u svojoj svakodnevici rabim sve elemente i sva osjetila. Uvijek volim reći da sve ono što stvorimo rukom, sve te naše keramičke umjetnine, da su krhke u tijelu, ali čvrste u duši – uz osmijeh ističe Goran koji je smirenost osim u radu s glinom, pronašao i u jednoj posebnoj vještini.

- Od 2009. godine počeo sam se baviti japanskim tradicionalnim streličarstvom kyudom. Prve korake svladao sam uz prijatelja iz Slovenije i Austrije, a kasnije sam svoje znanje širio uz druge majstore koji djeluju diljem Europe. Učio sam i od samih Japanaca, što je zaista bilo odlično iskustvo! Mnogi ljudi ne znaju da je kyudo vještina koja se uči cijelog života, a može se početi trenirati i s 10 i s 80 godina. U Japanu imate primjere gdje stogodišnjaci s velikom lakoćom gađaju mete dugim, tankim strijelama – ističe te dodaje kako njegov klub trenira na Mocirama te ukoliko netko bude zainteresiran može im se pridružiti već u rujnu.

- Nema nas veliki broj jer kyudo nije baš za svakoga. U ovoj se vještini traži mir, nema vikanja, razbijanja, suprotstavljanja
nekome ili se nekoga ugrožava. Zanimljivo je kako u kyudu, prilikom ispucavanja strijele, dolazi do rada i lijeve i desne strane mozga koje su u ovom sportu jednako važne. Ne bi se trebali opterećivati time hoćete li pogoditi metu. Najvažnije je zapravo osloboditi um od nepotrebnih misli, biti u sadašnjem trenutku, ne razmišljati o prošlosti i budućnosti. Što je i općenito smisao života – mudro objašnjava Goran koji je i sam osvojio nekoliko medalja na nacionalnim natjecanjima.

U razgovoru s ovim osebujnim čovjekom odmah shvatite da je on jedan rijetkih ljudi koji živi svoju filozofiju. Pomaže gdje stigne, kome god može, no uz sve to ne voli da se za njega kaže da je volonter.

- To mi je pojam koji mi nije baš prisan. Vrlo je jednostavno: ja radim s djecom s posebnim potrebama bez ikakve obaveze, zbog moje želje da im bar malo uljepšam boravak u školi, ali jednako tako ni oni nemaju nikakvu obavezu biti tamo i sudjelovati u nečemu što im taj dan prezentiram. Isto je i u Domu za odgoj djece i mladeži.

Djeci ne prezentiram klasični kyudo, već fukiyu, nindža vještinu u kojoj se koriste puhaljke uz pomoću kojih se ispaljuju strelice u metu. Također, podučavam ih i shihan mato što je pod vrsta kyuda, no ovdje se koristi mali luk koji je primjeren i za djecu – objašnjava nam Goran te naglašava da se kod djece u OŠ Voštarnica s kojima je radio vidno se primijeti napredak u motorici, jer se uz luk i strijelu, jača muskulatura, ali i ono najvažnije, djeca se uče strpljenju i toleranciji, a to je ono što kyudo prvenstveno promiče.

- Veselje je raditi s nekim tko prima, tko uvažava što mu se daje, tko se veseli uspjesima, i svojim i tuđim. Ta djeca i mladi su divni ljudi i posebni jer nisu ukalupljeni, baš kao što ni mi odrasli ne bi trebali biti - zaključuje Goran te priznaje za kraj kako se iznimno veseli novim, velikim prostorima u uskoro uređenom Centru Mocire.