StoryEditorOCM
Zadar plusNA TURNEJI APOCALYPSO NOW

Darko Rundek uoči koncerta u Zadru: "S Ekipom imam - novi val"

21. prosinca 2017. - 13:48
rundek_28-161217

Apokalipso je postao ApoCalypso Now. Darko Rundek oko sebe je okupio novu Ekipu raznih generacija i s njima krenuo na turneju u znak obilježavanja dvadeset godina od istoimenog albuma. Zvuče drukčije, svježe i donose "novi val" energije. Uoči njihova velikog koncerta u zadarskom Arsenalu 22. prosinca, razmijenili smo nekoliko riječi s Rundekom. Bilo je inspirativno, baš kao i čitav njegov opus...

Možete li nam za početak dopustiti da i kroz riječi, a ne samo kroz glazbu, uđemo u vaš svijet i opisati kakav je osjećaj trenutno biti Darko Rundek?

– Zanimljivo pitanje… Upravo sam usred projekta koji se zove ApoCalypso Now i pokušavam s ljudima koji su se okupili u ovom projektu napraviti nešto lijepo i istinito. Darko Rundek stavio se u službu tog projekta, ne mogu reći da ne uživa u tome, ali i osjeća određenu dozu odgovornosti.

Vaš je glazbeni staž dug, od Haustora preko Cargo Trija do Darka Rundeka i Ekipe, od undergrounda do mainstreama, od starog Apokalipsa do ovog današnjeg. Jesu li koncerti danas za vas jednako ispunjujuće iskustvo kao što je to bilo nekad?

– Jesu. Čak bih rekao, možda i više. Nekako svjesnije idem kroz to. Lijepo je osjetiti da su mnoge pjesme zaživjele, da ih mogu svirati i pjevati istovremeno sa svježinom i u zajedništvu s publikom. Ali i dalje osjećam izazov stvaranja novih pjesama i muzike i osjećam da bi bend koji se u ovom projektu skupio, a zove se Rundek i Ekipa, sljedeće godine mogao izdati album s novim materijalima.

Što vas je nagnalo da okupite novi bend? Tko je vaša nova Ekipa i kako ste poželjeli da vaša glazba zazvuči?

– Krenimo od kraja. Želio sam da ta glazba zazvuči onako kako nam danas godi ukusu i uhu. Tražio sam autentične nove muzičare u Zagrebu i osjećam se povlaštenim da sam sreo Mira, Roka, Silvija, Anu, i pridružio im Trio, tj. Isabel i Ducu, a Igor Pavlica je kao suradnik već blagoslovio više projekata od sredine osamdesetih.

Koje pjesme uvijek izvodite s posebnim guštom?

– Mogao bih vam nabrojiti cijelu set-listu ApoCalypsa Now i to reći za svaku pjesmu. Sad su mi one najdraže. U nekim drugim okolnostima bilo bi ih još.

Nedavno ste u jednom televizijskom intervjuu rekli da se osjećate slobodnijim nego ikada, te da sloboda znači staviti se u službu nečeg većeg. Što za vas predstavlja "nešto veće" i kada je došlo do te spoznaje?

– "Nešto veće" je tajanstvena prisutnost nepojmljivog. Do te je spoznaje došlo postupno, vlastitim iskustvom i određenom vrstom osluškivanja. U tome su mi bitno pomogli ljudi koji tu pažnju dijele.

Kako će izgledati Božić u vašem domu? Hoće li vam se pridružiti i 26-godišnji sin Vid koji, kako znamo, putuje po svijetu, istražuje, uči zanate od starih majstora i nije vezan ni uz jedno mjesto?

– Već za Svetu Luciju upaljene su svijeće u visokim drvenim svijećnjacima i tako će to biti svaki dan do Badnjaka. I posijana je pšenica. Badnjak ćemo svakako, kao već niz godina, dočekati uz otvorenu vatru. Uspostavili smo cjelodnevni ritual nadahnut starim običajima. On završava gorenjem panja badnjaka u vatri, time slavimo Rođenje. Božić je miran i svečan. Nažalost, ove godine Vid neće biti s nama, ali bit ćemo zajedno u mislima.

Diplomirali ste režiju na Akademiji dramskih umjetnosti, režirali ste drame i stvarali glazbu za predstave. Koji je vaš odnos prema kazalištu?

– Evo, ovih smo dana pogledali u teatru ITD predstavu "Ljubavni slučaj Fahrije P.", čiji je autor Ž. Zorica Šiš, a djelo je autorskog tima okupljenog oko Indoša i Kiće Burića… Da ne nabrajam svih desetak suradnika na ovom izuzetnom projektu. To čemu sam prisustvovao povezalo me je s Kugla glumištem, koje mi je u životu bilo vrlo inspirativno. Otvoreni kazališni jezik kojim su u toj predstavi progovorili puno mi znači.

Gdje je nastala većina vaše glazbe?

– Ne većina, nego sva, nastala je kojekuda. Na ulici, u tramvaju, u tišini sobe nastajale su glavne ideje i teme, a uz gitaru, kompjutor i s muzičarima one su postajale muzika.

Jeste li svjesni koliki ste neizbrisiv trag ostavili u našoj povijesti rock kulture, da se uz vaše pjesme ljube, plaču, plešu i pjevaju sve generacije ljudi? Jednom ste rekli da je krajnji cilj osobe da ispuni funkciju svojeg života na zemlji. Je li, prema vašem mišljenju, vaša već ispunjena?

– Moja funkcija na zemlji nije određena zaokruživanjem nekog opusa, nego svaki dan ponovno, što god radio, mogu pokušati ispuniti tu funkciju. Ono od muzike čemu sam pridonio da se rodi i što je dodalo neki okus, boju, ili osjećaj koji su mnogi ljudi podijelili, njima i pripada i drago mi je zbog toga.

Kakva vam se čini današnja glazbena scena? Treba li nam "novi val", odnosno novi nalet drugačije energije?

– Skupljanje Ekipe proizišlo je iz jednog "novog vala" na zagrebačkoj sceni. Osjetio sam tu energiju i vjerujem da će ljudi koji su u Ekipi i koji imaju i svoje projekte taj val još podignuti.

U sklopu turneje "Apocalypso Now" stižete i u Zadar 22. prosinca. Postoji li neka tajna poveznica s ovim gradom i njegovom publikom?

– Ta poveznica postoji odavno. Još ranih osamdesetih proveo sam u Zadru dobar dio ljeta s Davorom Žagarom, Zadraninom s kojim sam surađivao u kazalištu. Zatim sam svirao na ispraćaju legendarnog Žice u vojsku, u zadarskom Narodnom kazalištu i tu, s bendom zadarskih muzičara, prvi put javno izveo pjesmu "Ruke", koja se na albumu pojavila tek dvadeset godina kasnije. U Zadru je i Ana Kolega, koja je napravila tako poseban i lijep omot "Plavog aviona", i još starih prijatelja. Ali ono što je najbitnije ususret novom koncertu je da je tako mnogo prethodnih bilo čudesno i za pamćenje zahvaljujući zadarskoj publici. To su tajne poveznice. Baš se veselim što ovaj put dolazim s novom Ekipom, koju ću s ponosom predstaviti!

Na Braču s 'božjim kokotićem'

Nakon Zagorja, Zagreba i Pariza, sada sa suprugom Sandom živite na Braču, gdje imate vlastiti maslinik i vrt. Koje su prednosti života na otoku, a koje mane, ako ih za vas uopće ima? Pišete li na Braču?
– Mi smo dosta na Braču, što ljeti, što u drugim godišnjim dobima, ali nismo tako idilično i trajno tamo naseljeni i vrt zna patiti zbog naše odsutnosti. Zovu nas poslovi i obaveze. Možda nam je upravo to balansiranje između gradskog i seoskog života učinilo da nam ni jedan od njih ne dosadi. Prednost je tišina i mir, naročito u polju. Nažalost, primjećujemo sve manje ptica i kukaca, ali sretnemo još i fazana, zeca, orla, zmiju, ponekad smo počašćeni i pojavom ljepotice kruničarke, na Braču je zovu "božji kokotić", koja je i glavni junak Atarova "Govor ptica", perzijskog spjeva iz 12. stoljeća, čijim smo se prijevodom Sanda i ja upravo na Braču puno bavili.
Žao nam je da nema većeg poštovanja prema prirodi i svim njezinim stvorenjima. Još uvijek se puno koriste umjetna gnojiva, korov se polijeva otrovom, svaki dan se u dućanu uzimaju i poslije bacaju silne najlonske vrećice, plastične boce, a kontejneri za odvajanje smeća su tu, ali se ne poštuje sortiranje. Čudimo se da se organski otpad ne stavlja u kompost, iako vrtova, čini nam se, ima sve više.
26. studeni 2024 04:37