Kristina je jaka, predivna žena. Fajterica. Vidi se to odmah iz prve i bez puno riječi. Iz njezina garda, odlučnog i dostojanstvenog, koji se svaki put nepogrešivo raznježi na spomen tri imena: Borna, Aurora i Leona.
Kristina Stark samohrana je majka troje djece, dvoje tinejdžera i jedne petašice. S djecom živi u Bibinjama kraj Zadra, iako je rođenjem Njemica, a djetinjstvom i korijenima Baranjka. Posljednjih pet godina otkako je prošla razvod od bivšeg supruga, svaki je dan za nju nova avantura, nova situacija za snalaženje, novi problem za rješavanje.
Ali i prilika za neku novu malu pobjedu, koliko nad samom sobom, toliko nad svijetom u kojemu je ponekad i udvoje teško izdržati sve izazove roditeljstva, a kamoli sam.
Otkako je samohrana majka, kaže, puno je toga naučila, najviše o samoj sebi i pomicanju vlastitih granica za koje je do jučer mislila da su uklesane u kamen. Uz to što je brižna majka posvećena svojoj djeci i njihovim obavezama, ova 42-godišnjakinja, inače magistra geografije i sociologije, radi kao komunikacijska voditeljica na projektu PRIZEFISH u Upravom odjelu za poljoprivredu Zadarske županije.
Priznat ćete, treba sve to stići, organizirati i odraditi. A kada svaki radni dan započinje kuhanjem ručka u pet ujutro i završava kasno navečer, čovjek se nekad zapita odakle snaga da se sve to izgura.
– Njih troje su moja snaga. Borna je maturant, Aurora je osmašica, a najmlađa, 11-godišnja Leona obiteljska je mezimica koja se hrabro bori za svoje mjesto među starijima. Nakon razvoda snagu nađeš u djeci, ona su dio tebe i za njih se moraš boriti.
Ja na to gledam kao da smo ih dobili na dar i da je naša uloga pomoći im da odrastu i stanu na svoje noge. A ta uloga traži da im se u potpunosti posvetim, jer svatko je od njih poseban karakter i svoja priča. Predivno bi bilo jednog dana dočekati da ti se sve to na lijep način vrati – govori nam ova jaka i hrabra žena čija je priča inspirativna za svaku majku koja se nađe na istom putu.
Koliko je teško biti samohrani roditelj, Kristina je naučila vrlo rano na primjeru svoje majke. Kada je imala tri godine, ostala je bez oca, a majka se s obitelji vratila u rodnu Baranju.
Bezbrižnost djetinjstva trajalo je tek kratko, do početka rata, kada je s majkom, sestrom i nekoliko vrećica u ruci otišla na Brač. Trebalo je to biti kratko, svega par tjedana tijekom ljeta, ali su na kraju tamo ostale punih sedam godina. Sve do fakulteta u Zadru, gdje je Kristina upisala ono što je oduvijek željela – studij psihologije.
No, ta se priča nikad nije dovela do kraja jer je za vrijeme studija upoznala bivšeg supruga, zaljubila se i u 23. godini prvi put postala majka. Tri godine nakon Borne rodila se Aurora, a još tri kasnije i Leona.
Cijelo njihovo djetinjstvo Kristina je bila mama na puno radno vrijeme, bez iluzije da paralelno s odgojem troje male djece može graditi karijeru. Iako je u međuvremenu završila fakultet, diplomirala geografiju i sociologiju, u struci nikad nije radila.
Prvi put ozbiljno je tražila stalan posao nakon razvoda. Uspjela je prvo u austrijskom Strabagu, dok su gradili trgovački centar u Zadru, a potom u županijskom Odjelu za poljoprivredu. Danas uspješno hendla posao, škole u Zadru koje djeca pohađaju, njihove izvanškolske aktivnosti, svoje obaveze, a u zadnje vrijeme čak i hobije.
– Svaki dan je težak. Nema razloga da uljepšavamo ili umanjujemo stvarnost. Dizanje je u pet ujutro, kuhanje ručka do šest i pol. Punjene paprike, šniceli ili fažol.
Nema problema, sve se to kod mene kuha prije odlaska na posao. Kad se vratiš doma, umorna i ispijena, čekaju te druge kućanske obaveze, koje opet neće napraviti nitko osim tebe. Srećom, djeca su sada već odraslija pa ne pitaju puno za pomoć oko školskih obaveza, prije je toga bilo puno više.
I onda u devet navečer, kad prvi put u danu uspiješ sjesti, ti si gotov. Samo se ugasiš. Ali, opet, uz dobru organizaciju, a djeca i ja u tom smislu jako dobro funkcioniramo, sve se može napraviti i bez tog osjećaja kako je sve teško. Nije, jer se može – iskreno će Kristina.
I zaista je tako: njih četvero stalno putuju, kampiraju i smišljaju nove avanture. Sa starim Puntom i šatorom obišli su more kampova, otoka i nacionalnih parkova. Djeca su joj prekrasna, nikad nije bilo nekih posebnih problema.
– Računam da smo bivši suprug i ja napravili dobar posao i odgojili ih u pristojne mlade ljude za koje samo želim da sutra budu živi, zdravi, vrijedni i pošteni. Sve drugo doći će samo po sebi – govori nam Kristina.
Ranije, dok su djeca bila mala, a obaveza je bilo puno više, organizaciju je dovela do savršenstva. Istina, djeca su prva dolazila u školu jer mama ne može kasniti na posao. Nekad su zadnji čekali u školskoj čitaonici dok mama nije završila s poslom. Ali nitko od njih time nije okrznut niti pogođen, samo su naučili brinuti se jedno za drugo, bogatiji za važnu lekciju kako u životu za vrijedne stvari nekad treba uložiti puno truda.
– Moja djeca i ja živimo jednostavno. Ne opterećujem se stvarima koje mi nisu važne, recimo time što će netko misliti o meni. Ne idem na špice, svoje vrijeme radije trošim na put u divljinu nego na kave na kojima se govori o nevažnim stvarima.
Kuća mi nije uvijek cakum-pakum, ali većinu vremena vrlo je uredna. Ne peglam ono što ne moram, eto, i u tome je dio tajne kako pronaći vremena za sve. Jer unatoč svim problemima, život je lijep, život je jedan i treba ga živjeti – kaže Kristina.
Sada kad su djeca stasala, može se konačno posvetiti i stvarima koje je za njihova odrastanja bila zaboravila: kazalištu, koncertima, planinarenju, hobijima za koje čovjek nikad nema vremena. Sitnim stvarima koje nekad život znače, jer se s njima osjećaš malo više živ, malo više svoj.
Kad smo kod toga, znate li kako je Kristina provela ovaj Majčin dan? Djeca su ovaj vikend bila kod oca, a ona se popela na Sveto brdo. Sama. Ponovno je pomaknula svoju granicu i još jednom pokazala da se može i onda kada cilj izgleda visok i nedohvatljiv poput planine.
I uživala je pritom, kaže nam. Neka je, zaslužila je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....