Prošli smo tjedan objavili kratak tekst s fotografijama jednog malenog trga u Varoši koji je svojim divnim, šarenim muralima oplemenila jedna umjetnica. Trebalo je ostati na tome, na jednoj ‘crtici iz grada‘, dok se nisu ispod teksta počeli gomilati komentari – svi su željeli znati tko je ona. A naš je novinarski posao time postao zanimljiviji...
Cilj: pronaći umjetnicu!
Imali smo sreće, vrlo ju je brzo netko označio u komentaru i mi smo odmah iskoristili priliku: nazvat ćemo ju i predstaviti javnosti.
- Mene? Ma dajte, pa nisam ja to napravila da bi se o meni pisalo - odmah je na početku razgovora rekla Antonia Gobin, ”krivac” za uljepšanje oronulih zidova zaboravljene Varoši.
No, uspjeli smo ju nagovoriti da nam ispriča kako je i zašto došlo do slikanja po fasadama?
- Stvarno, nije mi bio cilj da itko sazna... Zna samo moja obitelj i uski krug prijatelja. Upravo jedan od njih živi u blizini tog trgića, i kako smo često tuda prolazili, uvijek bi pomislila kako je sve zapušteno, tužno i jadno, a kako može biti bar malo ljepše uz nekoliko boja i slatkih sličica – govori ova 25-godišnjakinja koja je inače obožava putovanja pa su ju za tematiku uređenja inspirirale stare ulice Španjolske, Francuske, Italije.
- Oni toliko paze na detalje, sve je puno cvijeća, uređeno i čisto. A nama u gradu kronično nedostaje cvijeća! Zato sam njih najviše naslikala. Nažalost, čudan smo narod pa da sam stavila fizički pitare, pitanje je koliko bi to trajalo – otkriva nam te dodaje kako su i drugi elementi inspirirani Mediteranom.
S obzirom na to da je velika ljubiteljica Vespi, jedan je dio zida posvetila svojoj ‘mint‘ ljepotici pa je na kraju dodala i sebe kao svojevrsni autoportret.
- Zabavno je jer to nitko ne zna – smije se, ali smo ju podsjetili kako će se to zasigurno uskoro promijeniti.
Nekoliko je puta naglasila kako se sve zapravo jako spontano razvijalo, kako ništa nije planirala, toliko da nije imala ni ideju što će naslikati. Čak nije pripremila boje.
- Moja draga majka ima zlatne ruke i uvijek nešto ‘umjetnički‘ stvara pa sam od nje uzela boje koje sam pronašla u garaži – prisjeća se Antonia koja je s oslikavanjem počela u najdepresivnijem mjesecu u godini – siječnju.
- Trebalo mi je točno tjedan dana da sve privedem kraju. Nešto bih naslikala pa mi se ne bi svidjelo, pa bi sve ponovo prepiturala. I onda ispočetka. Mic po mic slagale su se sličice i eto... Stvorila se na kraju i neka pričica – smije se ova simpatična djevojka koja svakom novom rečenicom otkiva koliko je zapravo svestrana.
Osim što je završila Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zadru za fotografskog dizajnera i bavi se fotografijom, radi kao stjuardesa na jahti dugoj 38 metara.
Obožava sve vezano uz more i brodove toliko da na nozi ima istetoviranu malu jedrilicu.
Pitamo ju zašto?
- Pa ja sam doslovno prije zajedrila nego prohodala – smije se i pojašnjava da je od malena članica Jedriličarskog kluba Uskok, čija se naljepnica nalazi na njezinoj Vespi.
- Cijela familija je s morem, uz more, na moru. Svi smo morski đir – ističe. Još su joj i roditelji s otoka: otac iz Kali, majka s Hvara. Priznaje, tamo često bježi koliko i kad stigne. U slobodno vrijeme i fotografira morske motive i nada se možda nekoj skoroj izložbi. Možda čak u "Gine", baš u Varoši.
U mjesecima kad ne plovi: putuje. Najdraže su joj – zapuštene afričke zemlje.
- Posjetila sam dva puta Maroko, Egipat, sad planiram u Tanzaniju. Imam već uplaćen put za Japan, da ne mislite da sam samo po Africi – šali se i dodaje kako i na putovanjima fotografira, i onda, onako nonšalantno dodaje da se bavi i dizajnom interijera i da ju je upravo Maroko inspirirao za uređenje jedne garsonijere, pogađate – u Varoši!
- Da, ispada da sam vezana samo za taj dio grada! Ali, eto, igrom slučaja baš na trgu koji sam oslikala, jedan je prijatelj imao staru konobu koja je zjapila prazna pa me zamolio bi li ju ja mogla urediti. I ja sam objeručke prihvatila! Zato je uz ta ulazna vrata oslikan i mali poštanski sandučić jer on nije htio pravi, da ga ne netko od mladih koji tamo izlaze ne razbiju – pojašnjava.
Priznaje nam kako se namjerno nije potpisala ispod ni jednog rada jer smatra da je ona u toj priči nebitna.
- Željela sam samo izmamiti ljudima osmijeh na lice, uljepšati im dan. Znam koliko djece tu prođe kad idu u školu ili iz nje, puno ljudi skrati put do posla... Ma da nekome samo jednoj osobi, samo jedan trenutak u danu tim slikama učinim uljepšam, ja sretna - zaključuje ova skromna djevojka.
Eh, da samo zna koliko joj je to već uspjelo.
