Njihov je ured planina. Ni jedan dan nije im isti, rade na visinama, u šumama i na ravnicama, po najgorim vremenskim uvjetima. Njihovi kolege često su vukovi, poskoci, veprovi, medvjedi, risovi... Jedan su od ključnih faktora zbog kojih će se dinarska populacija risa očuvati od izumiranja. Oni su zaposlenici Parka prirode Velebit i ovo je njihova priča.
Na području od približno 2270 četvornih kilometara razasut je splet bezbrojnih krševitih grebena i ponikava, kukova, gorskih hrptova, dolina i pretplaninskih vrhova, od kojih čak njih 130 u prosjeku premašuje nadmorsku visinu od 1370 metara. Brdski masiv Velebita, jedan od najznatnijih na užem dinarskom području, proteže se u dužinu otprilike 145 kilometara, od Vratnika nad Senjom na sjeverozapadu do okuke Zrmanje na jugoistoku. Shvatili ste, riječ je o vrlo velikom i raznolikom području.
Ustanova Parka prirode Velebit nalazi se u centru Gospića. U njoj radi 16 zaposlenika, od kojih je šest čuvara prirode. Da, dobro ste procijenili, malo su potkapacitirani.
Tri ureda
– Istina, nema nas puno, a područje parka je zaista veliko. No, snašli smo se kako smo znali, teritorijalno smo se podijelili na tri ureda: na jugu je "Obrovac", "Gospić" je u sredini, a "Krasno" na sjeveru. Osim što je naš primarni zadatak nadzor parka i provođenje Zakona o zaštiti prirode i njenom očuvanju, bavimo se i monitoringom, odnosno praćenjem vrsta. Postavljamo fotozamke na strateškim mjestima, uz pomoć kojih pratimo razne vrste koje obitavaju na ovom području. S tim smo krenuli samoinicijativno prije desetak godina, da bismo se kasnije uključili u razne međunarodne projekte, baš poput "LIFE Lynx", kojim se spašava izuzetno mala i ugrožena populacija risa u Dinaridima – objašnjava nam Tomislav Rukavina, glavni čuvar Parka prirode Velebit. On se može pohvaliti dvadesetogodišnjim stažem, dok njegov kolega, Josip Tomaić, čuvar parka na sjevernom dijelu, radi tek dvije godine manje.
Vas dvojica onda znate svako stablo? – šalimo se s ovim simpatičnim čuvarima koji su nas ugostili u svojoj lijepoj, kamenoj kući u Gospiću, gdje im je glavni ured.
– Ne vjerujem da ću to ikad znati! Ali da me pitate za medvjeđe brloge, e tu bih imao što reći – uz smijeh odgovara Josip, referirajući se na epizodu koju je doživio prije nekoliko godina dok je bilježio brloge.
– Došao sam ispred jednoga dok je medvjed bio unutra! Izletio je ljut, no spasio sam se samo igrom slučaja jer sam se u hipu sklonio uz brlog, dok je on jurnuo naprijed i pao niz strme litice. U jednom trenutku bilo mi ga je i žao, ali ja sam ipak slavio novi rođendan – prepričava Josip samo jedan dan u životu čuvara parka.
– Sve je to u opisu posla, ali dobro, takve se stvari ne događaju često. Divlje životinje uglavnom se sklone ili pobjegnu, a s druge strane, mi smo ti koji zaista moramo paziti na sve, jer ovaj posao ne možeš raditi ako nisi 300 posto koncentriran na okolinu – ističe Josip, a Tomislav dodaje kako je ipak najrealnija opasnost od poskoka.
– Meni je toga najviše strah, jer mi često zađemo u područja gdje nema signala i koja su teško pristupačna vozilima, pa je pitanje koliko si sami možete pomoći u tim trenucima i koliko uopće imate vremena da reagirate i nekako dozovete pomoć. Stalno se izloženi opasnostima, ali za nas je to jedna od čari ovog posla – govori Tomislav.
Mnogi čuvari ujedno su članovi i Gorske službe spašavanja, pa ih, osim u njihovim uobičajenim zadaćama, često možete vidjeti kako izvlače ozlijeđene planinare i nepripremljene turiste iz raznih problema u kojima su se našli.
Iznimno je ponosna na njih i ravnateljica Parka prirode Velebit Ana Brkljačić, rođena Gospićanka, koja je od samog osnutka ustanove, prije 20 godina, bila i njezin prvi djelatnik.
Dinamični poslovi
– U početku smo bili u unajmljenim prostorijama, pa smo se uselili u stari Društveni dom u Gospiću, da bismo 2007. godine, zajedno s još pet zaštićenih krških područja, uspjeli dobiti darovnicu Svjetske banke, čime smo izgradili ovu upravnu zgradu i obnovili vozni park. Mi nismo kao nacionalni park, gdje je puno toga zabranjeno, nego se kod nas nalaze i lovstvo, i šumarstvo, i infrastruktura, i turizam. Uz sve to, bavimo se monitoringom životinjskih i biljnih vrsta, pratimo pojavu invazivnih vrsta, kontroliramo izgradnju šumskih prometnica, surađujemo s lovoovlaštenicima i rješavamo razne probleme na terenu. Stručna služba Parka skrbi se o novitetima u zaštiti prirode, o znanstvenim istraživanjima, o promicanju vrijednosti sa znanstvenog stajališta, plasiranju informacija prema javnosti. Vjerujte mi, popis onoga što ovdje radimo zaista je dug i raznolik – objašnjava ravnateljica Brkljačić, dodajući kako su u ovakvim ustanovama, koje se skrbe o zaštićenim područjima, poslovi vrlo dinamični i rijetko vam kad daju komoditet.
Ipak, baš kao i čuvari prirode, i ona s guštom radi svoj posao, pa osim raznih administrativnih i uredskih stvari koje mora odraditi, često izdvaja vrijeme za odlazak na teren.
– Po struci sam biologinja, a po užem stručnom opredjeljenju botaničarka. Zato nastojim barem jednom tjedno sama otići na određeno područje te istražiti teren i sve što se na njemu događa. Velebit je botanički dosta neistražen i zato mi je iznimno zanimljiv – govori, dodajući kako je važno dobro poznavati područje da biste mogli planirati upravljanje prostorom.
Plan upravljanja
– Baš smo u izradi desetogodišnjeg plana upravljanja, kao jednog od naših strateških dokumenata. U tom planu nastojimo imati viziju, ciljeve i mjere koje želimo ostvariti. Također, sudjelujemo u raznim europskim projektima, od kojih je jedan od najvažnijih "Centar izvrsnosti Cerovačke špilje". Njegov je cilj doprinijeti održivom korištenju prirodnih resursa, očuvanju okoliša i zaštiti prirodne baštine održivim upravljanjem, čime se ujedno doprinosi održivom društveno-gospodarskom i turističkom razvoju ovoga kraja, kojemu je to zaista nužno, i to tijekom cijele godine – objašnjava ravnateljica, ističući kako broj posjetitelja parka raste iz godine u godinu. Pandemija koronavirusa potaknula je još više ljudi da se okrenu prirodi i otkriju Liku i Velebit.
– Nažalost, ne radimo evidenciju posjetitelja za cijeli Velebit jer je to ne moguće, nego samo tamo gdje prodajemo ulaznice, a to je uvala Zavratnica i to su bile Cerovačke špilje. Za ostale brojke oslanjamo se na planinarske domove i koncesijska odobrenja koja pružamo za aktivnosti koje se događaju na području parka, poput raftinga na Zrmanji – ističe Brkljačić, koja je i sama svjedokinja raznih promjena u parku. I onih dobrih, ali i loših.
– Ljudi su danas vrlo komotni. Prirodu ne doživljavaju kao mjesto koje je nepredvidljivo, ne poštuju je i ne znaju se ponašati u njoj, pa nisu ni sposobni uopće procijeniti što im se sve u planini može dogoditi. Unatoč tome što smo svakodnevno bombardirani brojnim informacijama vezanim uz očuvanje prirode i okoliša, ljudi su, nažalost, sve bolje opremljeni te koriste razne alate i načine kako bi sebi olakšali put do određenog područja koje im se sviđa. Više se vole dovesti do nekog mjesta nego hodati, tako da smo svjedoci raznih probijanja i širenja cesta i kombinacija u koje ne biste vjerovali. Lijenost čini čuda! Mogu reći da u ovih dvadeset godina, koliko sam tu, dio Velebita je ipak, nažalost, izgubio tu svoju divljinu. A upravo ga divljina čini posebnim – zaključila je Brkljačić.
