Umjetnost se osjeća. Ona se ne uči, ne prepisuje, ne podliježe ustaljenim okvirima. Umjetnost ili imaš u sebi ili nemaš.
Mlada Zadranka sa zagrebačkom adresom, Ana Marinović, još je kao djevojčica osjetila da umjetnost mora biti dio njezina života. No ono što je stvorila s nepunih 30 godina, ni sama nije mogla sanjati.
Prošlog je tjedna otvorila svoju prvu samostalnu izložbu i to baš u Zadru, u Zajednici Talijana, u srcu grada. Takav san, mislila je, neće postati java. Jedan od razloga je i vječna unutarnja borba dva potpuno različita svijeta.
Naime, odrastajući uz mamu glazbenicu, Željku Ročić-Lide, prvu pjevačicu grupe Riva (tada Passage), danas pjevačice duhovne glazbe i dvostruke dobitnice Porina te oca uspješnog poduzetnika, od malih je nogu balansirala između umjetnosti i ekonomije.
- Još kao djevojčica sam upisala glazbenu školu i završila klavir, a kasnije sam samostalno naučila gitaru. Svirala sam i kroz srednju školu... Ipak kad je došao trenutak biranja fakulteta, imala sam tri opcije: likovna ili glazbena akademija i ekonomija. Na kraju je prevagnula ona tatina strana pa sam odabrala ekonomiju. Mislila sam da se od umjetnosti ne može živjeti – govori nam simpatična Ana kojoj ni na kraj pameti nije bilo da će jednog dana imati na čekaju čak 25 narudžbi. Da, za slike!
- Sve je krenulo dosta spontano... Prvo sam krenula oslikavati jakne, meni davne 2016. godine. Naslikala bi neki motiv koji je meni bio lijep, nešto što me taj tren zanimalo. Kad bih ju obukla, u gradu su me zaustavljali i pitali gdje sam ju kupila. Krenule su prve narudžbe i tad sam odlučila otvoriti Instagram kako bih mogla sebi skupiti za studentski džeparac. Iako sam kao mala crtala i slikala, nikad se nisam preozbiljno toga uhvatila dok nije došla pandemija. Završetkom fakulteta, i početkom lockdowna, osjetila sam potrebu stvarati... Nakon nekog vremena, odlučila sam naslikati svoju prvu, pravu sliku. Kad sam ju objavila na profilu, u roku od tjedan dana javilo mi se 20 ljudi koji su bili zainteresirani za kupnju. I tad mi se upalila lampica, pomislila sam, mogla bih ja krenuti lagano u tom smjeru... - prepričava Ana početak svog budućeg života, života samouke umjetnice koja danas, s 28 godina, pomiče granice.
Talent koji je imala odlučila je izbrusiti. Sve što je naučila o slikarstvu i njegovim tehnikama, osim vodeći se osjećajem, naučila je sama.
- Kopala sam po internetu, gledala YouTube tutorijale, pitala koga god sam znala, a da je imao ikakve veze s nekom vrstom umjetnosti. Sve kako bi bila što bolja u onome što sam odlučila raditi. Ipak, moram naglasiti kako sam tad, prije tri godine, imala dobar posao u marketingu u jednoj poznatoj zagrebačkoj firmi i mislila sam da mogu raditi paralelno dva posla. Točnije, baviti se svojim hobijem, uz svoj ”pravi” posao. No, kad su krenule prve narudžbe, kad me doslovno ”zatrpalo”, stavila sam na sve vagu i pitala se što me ispunjava i čemu se želim u životu posvetiti... Iako ni sama ne vjerujući, brzo je odluka pala na slikarstvo – priznaje nam Ana čije slike osvajaju na prvi pogled. Njezini su radovi najčešće apstraktni, ekspresivni i trodimenzionalni, inspirirani malim stvarima koje čine bit i smisao života, a time i srž same umjetnosti.
Tvrdi, nema jedan stil, već više njih. Kaže, za sve kupce ima proizvod.
- Vodim se emocijama i intuicijom. Čak i kad krenem u jednom smjeru, završim u totalno drugom. Češće radim s bojama koje se nadopunjuju i koje prirodno idu jedna uz drugu, ponajviše jer želim da moje slike izazivaju mir. One nisu predviđene isključivo za muzeje i izložbene prostore, već za domove ljudi. Recimo da su moje slike dostupni luksuz, nešto što ćete rado pokloniti, što ćete i sami staviti u prostor koji volite i koji živite – ističe Ana. Na njenim ćete slikama velikog formata često vidjeti i teksture, točnije reljefe koje svaku sliku čine još posebnijom.
- Reljefi daju određenu težinu slici, a njene dubine postaju izraženije. Puno veće oduševljenje dobijem kad ljudi vide trodimenzionalni efekt na slici, jer ju doslovno mogu opipati. Dugo sam usavršavala samu smjesu s kojom radim te reljefe jer sam htjela postići idealnu gustoću i dugovječnost. Zanimljiva stvar kod tekstura je ta da pod različitim kutem svjetlosti ili vrstom rasvjete, dobivamo više doživljaja iste slike, ovisno kako sjena i svjetlost prodiru kroz njih – pojašnjava, dodajući kako, kad dobije upit od klijenta da naslika istu sliku koju je već prodala, nikad ne kopira samu sebe.
- Vrlo rijetko ponavljam baš identičnu sliku. Za početak, svaka je unikatna i to je teško napraviti. Kad netko trži određenu sliku, nikad ne radim istu jer me to ograničava. I kad radim po narudžbi, ostavim svoj trag, makar to bila tanka linija druge boje – smije se Ana kojoj je danas iznimno drago da može reći kako živi ”od ljubavi”, ali je sretna što je završila baš Ekonomski fakultet jer upravo tamo stekla znanja o pozicioniranju na tržištu, marketingu te prodaji, s čime se mnogi drugi umjetnici često bore.
Za njen su se posao kao savršeni prodajni alat pokazale društvene mreže gdje ju prati preko 13 tisuća ljudi.
- S novim generacijama dolaze i nove želje te načini kupovanja. Sve se više koristimo online kupovinom, zašto to ne bi bio slučaj i s umjetninama? Time se ne umanjuje njihova vrijednost, ljudima više nije važno jesu li ih kupili u kakvoj galeriji ili preko poruke. Osobno sam se približila brojim potencijalnim kupcima preko Instagrama, a i zbližila na jednoj osobnoj razini. Tako da mislim da ljudi kupuju slike u shopping centrima često iz neznanja gdje tražiti umjetnine, pogotovo one personalizirane i prilagođene njihovim potrebama i interijerima. Vjerujem da će se to skoro promijeniti... Pa, već se mijenja – zaključuje Ana uz osmijeh.
