Na Pantovčak se u zimu 2020. godine nije uspio popeti, ali za Dejana Kovača, nesuđenog hrvatskog predsjednika, doktoranda s uglednog američkog Princetona i danas istraživača na isto tako uglednom Leibniz-institutu za ekonomska istraživanja u njemačkom Halleu, 20 mjeseci poslije stigla je utrka života. Doslovno.
Otrčao je polumaraton Des Sables, možda i najtežu utrku što postoji na zemaljskoj kugli, jer se održava u pustinjskim uvjetima.
Lani u Atacami u Peruu, a ove godine na Kanarskom otočju, malo zapadnije od Zapadne Sahare. Dejan Kovač bio je jedini Hrvat i, naravno, u kockastom dresu.
Među maratonce ovaj 36-godišnjak, rođen u Slavonskom Brodu, koji je u mladosti igrao i u mlađim selekcijama "vatrenih", nije pao s neba. Potkraj 2019. godine, nakon što se godinu prije uspio kvalificirati, istrčao je Spartan Svjetsko prvenstvo na Islandu, utrku s preprekama u trajanju od 24 sata i temperaturama do minus 37 stupnjeva. I onda je sebi zacrtao plan.
A može li i na plus 40?
– Tada sam – govori nam Dejan nakon povratka s Kanara – sebi rekao: "O.K., testirao si se na na -40 Celzija, ali bi mogao isto napraviti i na +40? Planove za trkačku 2020. godinu, kao i svima ostalima, pokvarila je pandemija, tako da sam se za ovu utrku prijavio samo tek četiri-pet mjeseci ranije, još dok nije bilo sigurno hoće li se uopće održati. Trčalo se na 100, odnosno 120 kilometara, i tri etape. Riječ je o "samodostatnoj" utrci, jer koliko si hrane poneseš, toliko ćeš i jesti ta četiri dana.
S druge strane, ako previše poneseš, torba će ti biti preteška za trčanje. Hrane si morao imati za samu utrku, kao i za oporavak poslije svake etape. Moja cijela oprema bila je teška oko 11 kilograma. Od organizatora se dobije 2,5 litara vode svakih 10-12 kilometara u prosjeku i na kraju svake etape dodatnih pet litara koje smo imali za piće, pranje i kuhanje.
Spavali smo u šatorima u pustinji. Dani užasno vrući, a po noći temperature ispod 15°C. Vreća za spavanje je bila obavezna kao i duge stvari – još navodi Kovač.
Imao je stotinu razloga za odustajanje: manje od tri mjeseca priprema, nije ni približno moguće simulirati klimatske uvjete koji su ga očekivali, testirati adekvatnu opremu, dok mu je koljeno već pet godina spremno za operaciju. Ipak, Krk je "glumio" Saharu, koljeno je nekako zavarao etapnim turama, na leđa umjesto ruksaka stavljao utege od pet i 10 kilograma.
– Sama utrka me je gurala do krajnjih napora. U prvoj etapi su nam stavili brdoviti teren i trčanje po vulkanskim stijenama, tako da sam odmah dobro načeo to bolno koljeno. Oštre vulkanske stijene su mi probile štitnike za pijesak, tako da mi je pijesak nanio dosta štete do kraja utrke. Sa žuljevima i ranama po nogama borili su se svi do kraja utrke, ja odmah nakon prve etape.
Pijesak od dolje isijava ogromne količine topline, dok vas sunce "tuče" od gore. Kisika kao da ni nema, moliš se za svaki dašak vjetra da te malo rashladi.
Ne mogu vam uopće opisati osjećaj kako cijeniš svaku kap vode na utrci, jer između stanica sam doslovno brojio minute da bismo dobili još osvježenja. Temperature su bile takve da, kad bih smočio kapu da se rashladim, nakon dvije minute bila bi potpuno suha. Tako da nije imalo smisla trošiti vodu na taj način.
Kad nismo trčali po pijesku, onda je to bilo po oštrim vulkanskim stijenama i liticama, tako da je jedan krivi korak značio ne kraj utrke, već i puno gore posljedice. Već na početku je nekoliko ljudi odustalo zbog lomova – pokušava dočarati Kovač s čime se sve susretao.
Običan čovjek mora se zapitati – čemu sve to?
Hrabrost nije odsustvo straha
– Cilj mi je bio završiti utrku ispod 20 sati i biti barem malo iznad prosjeka utrke. Završio sam je za 17 sati i 49 minuta, te u svojoj kategoriji bio 54. od skoro 300, tj. u gornjih 25 posto. No, prosjek ove utrke nije bilo kakav prosjek, već je ovo iznimno selektirana grupa pojedinaca.
Većina ih je već završila veliki broj Ironmana, Spartan utrke i drugih ultramaratona u "normalnijim" uvjetima. Neki su čak osvajali vrhove Himalaje, Kilimandžaro i slično. I uza sve to, neki nisu uspjeli završiti!
– A zašto ja to radim? Bilo je bezbroj razloga zašto ne odraditi utrku, ali samo jedan razlog za odraditi je. Svatko ima svoje osobne razloge. Ja to zovem polog za vjeru za budućnost. Ovakve utrke me plaše jer su iznimno opasne i rizične, ali ti i daju hrabrost, jer hrabrost nije odsustvo straha, nego djelovanje u nepovoljnim uvjetima unatoč strahovima.
Kad god mi bude teško u životu, uvijek ću se sjetiti ove utrke ili Islanda. Sve ostale stvari se onda čine prilično laganima. Bez obzira čime se bavite u životu, bitno je da radite ono što volite i da iskoristimo svoj puni potencijal.
Dobijemo samo jedan život na raspolaganje, a ako ćemo ga živjeti bez da ne ispitamo svoje limite, postavlja se pitanje jesmo li uopće istinski živjeli. Sve je moguće ako ste spremni ostaviti posljednji atom snage u dostizanju svoga sna! – reći će Dejan Kovač i odmah najaviti da mu je u planu za iduću godinu u pustinju i na utrku dovesti još barem jednog trkača iz Hrvatske.
Zainteresiranima na znanje. Ja, dolje potpisani, hvala, ne bih!