Četrdeset je godina prošlo, ali pjesme bi mogle biti jučer snimljene.
Uzmite "Ona se budi" Šarla akrobate, prvu na ploči, o djevojci koja puni osamnaest u junu i ne zna šta da radi kad položi maturski ispit.
Kad slušate kako su ljudi zlobni dok gledaju njene grudi, pomislite kako bi to moglo, jedan kroz jedan, bez ikakvih dotjerivanja, biti himna #metoo, #girlpower pokreta, žena koje napokon nalaze snagu i glas da ustanu protiv patrijarhalne tiranije i rodno nametnutih uloga.
Junakinja pjesme ne želi lutkice i krpice i suknjice. Ona nikad nije preskakala lastiš ni kuhala ručak. Ona je prkosna i ljuta i bolje vam je ne zezati se s njom.
Imate li kći i stalo vam je da ona ne bude nekakvo bespomoćno biće, koje će tresući se ulaziti u kancelariju nekog smrdljivog pohotnika na Filozofskom fakultetu i krotko šutjeti dok je šef bude dirao po ramenima, pustite joj svakako "Ona se budi". Ima na YouTubeu spot sa Sonjom Savić.
Peru automobil, puše Kent
Osamdeset prve je imala devetnaest, ali izgleda mlađe. Sitna je i krhka kao djevojčica, ali opet zrači odlučnošću i snagom da zavrišti i ošamari muškarca ako je neugodan, gurne ga i opsuje ako je seljačina, mama ga nije naučila što je red.
Otpočetka do kraja je "Paket aranžman" takva ploča, ljutita, buntovna, podrugljiva.
Šarlo ustaje protiv propisanih normi, Električni orgazam protiv tupoglavih buržujskih sinova, a Idoli su najluđi, oni su u ratu sa svima, i s Europom, i s Amerikom, i sa Sovjetskim Savezom.
Desetak mladića iz tri beogradska benda u jedanaest pjesama, samo trideset pet minuta muzike, zapalilo je čitavi truli svijet koji se lažljivo smije zlatnim zubima, svijet zadovoljnih potrošača, domaćih turista, samoupravljača koji nedjeljom popodne u dvorištu peru automobil, puše Kent, slušaju Zdravka Čolića i Lokice i smiju se zgodama Paje i Jareta.
Premda se često ističe kako je to heterogena ploča, kako bendovi na njoj nisu mogli biti različitiji, "Paket aranžman" u jednome je ipak čvrst. To je bučna, na trenutke i nasilna muzika, koja vam se ne želi svidjeti, zavesti vas, zabaviti, potaknuti da se popnete na stol i plešete razdrljene košulje i podignutih ruku. Nema tu ništa veselo i lakoumno.
'Jednako nesrećni kao ja'
"Ja sam bila srećna kad sam pronašla ljude koji su jednako nesrećni kao ja", kazat će jednom Sonja Savić opisujući čarobni trenutak u kojemu su se dogodile ove pjesme, a vi ih slušate i dandanas, četrdeset godina kasnije, ponovit ću još jednom, i nije vam jasno kako su uopće objavljene, koji je luđak, krvi ti Isusove, pustio da se taj krš otisne na crnom vinilu.
Dobar dio zasluga ide dvojici Hrvata. Sasvim precizno, Dalmatinaca. Vladi Divljanu po vlastitom je priznanju to bio poseban merak isticati devedesetih, kad su svi pošandrcali od nacionalizma, kako "Paket aranžmana" ne bi bilo bez Šibenčanina Siniše Škarice i Splićanina Enca Lešića.
Priča ide ovako. U listopadu osamdesete Škarica dolazi u Beograd pogledati kako Bijelom dugmetu napreduje snimanje ploče "Doživjeti stotu", na koncertu u hali Pionir svečano uručiti nekakvu platinastu ili dijamantnu ploču Čoliću koji je prodao, ne pamtim, sedamnaest milijardi nečega i, usput, ako stigne, navratiti do Lešića, glazbenika i producenta, jednom kratko člana Indeksa i autora velikog hita "Sve ove godine dala bi za jednu noć".
On je u Beogradu kratko prije toga otvorio tonski studio "Druga maca", možda prvi privatni u čitavoj Jugoslaviji, gdje Riblja čorba upravo snima drugu ploču, "Pokvarenu maštu i prljave strasti".
Škarica se nada da bi mogao nagovoriti Boru Đorđevića da s bendom iz Produkcije gramofonskih ploča Radiotelevizije Beograd prijeđe u Jugoton.
To mu nije uspjelo, barem tada. Riblja čorba će tek za tri godine za Jugoton snimiti jednu ploču, "Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju", i to neće ispasti sretno. Kritičari tvrde da je to najlošija njihova ploča, ali ja mislim da je nepravedno tako nešto kazati.
Riblja čorba, molim vas lijepo, ima mnogo očajnih ploča. Kako bilo, Škarica je zijanio s Čorbom, ali su mu se svidjeli nekakvi dječaci koji su se motali po studiju i nešto antirežimski drndali po gitarama. Nije tu zaista bilo bogzna što za svidjeti se, nitko od njih nije oduševljavao sviračkim umijećem.
Prljavci, Azra i Paket
Ni Dušan Kojić Koja ni Srđan Gojković Gile očito nisu redovito dolazili na solfeggio, ali imali su žestinu i polet poput Prljavog kazališta i Azre, koje je Škarica nešto ranije objavio.
I pogodio je, što da vam pričam, kao što je Škarica i inače imao visoki postotak ubačaja. Najviše upravo njemu zahvaljujući zagrebački je Jugoton bio prva diskografska kuća u Jugoslaviji, pa i šire, možda najveća u čitavoj Istočnoj Europi.
Iako nitko od bendova tada, u veljači osamdeset prve, nije bio zadovoljan pločom – i Šarlo i Orgazam i Idoli su držali da zaslužuju samostalno izdanje i bili nesretni što ih se gura zajedno – "Paket aranžman" je iznimno djelo, jedan od vrhunaca rock 'n' rolla u Jugoslaviji.
Svi su se s "Paketa", napokon, i dokopali vlastita komada vinila, pa i cijelog niza njih u osamdesetima, i većinom ih je Škarica urednički potpisivao.
Uzeo je prvu i jedinu ploču Šarla, "Bistriji ili tuplji čovek biva kad...", nakon što su je u PGP-u konsternirano odbacili, i objavio još pet Orgazmovih i četiri ploče Idola. Zaradile su se čak i neke pare, ho-ho-ho, kad su Idoli snimili "Čokoladu".
Nije to, istina, bilo kao Čola i Brega, ali plaćalo je struju i vodu, momci su imali i za duhan, i za pivo, i za još neke poroke, nije sad važno...
A kad je jednom sve to stalo, kad je došao rat, kad su granate padale po Vukovaru i Sarajevu, važno je i to reći, nitko se od njih s "Paket aranžmana" nije osramotio.
Ostali su istiniti, časni, nepokorni, mimo režima i raspomamljene gomile koja je s nadvožnjaka bacala cvijeće na tenkove. Ni Mladenović, ni Koja, ni Gile, ni Čavke, ni Švaba, ni Divljan, ni Krstić, nijedan od njih nije bio kreten koji je mislio da je Željko Ražnjatović Arkan baš jedan super tip, već su snimali antiratne pjesme, demonstrirali ili, naprosto, poraženo emigrirali u Australiju ili Veliku Britaniju.
Neki su i umrli, iznenada i rano, puno prije nego je došao njihov red. Sablasno mnogo ih zapravo nije više među živima. Već devedeset druge otišao je Ivica Vdović, poznati kao Vd, bubnjar Šarla akrobate, a nešto kasnije i Čavke, bubnjar Električnog orgazma. Obojica su imali HIV, možda čak od iste zaražene igle.
Milan Mladenović je umro od raka gušterače. Otišli su zatim i basist Bojan i prelijepa klavijaturistica Margita iz Ekatarine. I prije nekoliko godina Vlada Divljan iz Idola. Enco Lešić u ljeto dvije hiljade trinaeste prijateljima se nije javljao na telefon pa su oni pozvali splitsku policiju, koja ga je našla na podu kupaonice: infarkt.
Sonja Savić je i s četrdeset sedam djelovala kao djevojčica. Umrla je izgubljena, smetena, sama, slomljena kao neki ptić.
Ali, pjesme s "Paket aranžmana" su ostale, da nas hrabre kad se osjetimo prevareni od vlasti, kad vidimo da nas s televizije besramno lažu, kad smo zgađeni i bijesni od naših viđenih ubojica, od lupeža i silovatelja iz prvih redova crkvenih klupa. Muzika je, bog je blagoslovio, ostala vječno mlada.