- Oprostite, vi to imate kokota za ljubimca? - zaustavila je Suzanu i Ivicu Maltar prolaznica dok su jučer hodali Tratinskom ulicom na zagrebačkoj Trešnjevci. Suzana je u rukama baš kao nekog maltezera nosila raskošnog pijetla Kokana, već umornog nakon napornog snimanja za Jutarnji list. Kokana sam prvi put vidjela kad sam nedavno prolazila gradom i u jednom kafiću spazila kako sjedi na naslonu stolca s dvije dame koje su ispijale popodnevnu kavicu. Miran, fin gospodin s krijestom pravio im je društvo. Usput je promatrao pazeći da se netko ne približi previše.
Gradski šminker
- Voli biti sa mnom i sa suprugom. Drugi mu nisu važni, a s nekima je i pravi svadljivac. Recimo s mojom dobrom prijateljicom koju je jednom kljucnuo kad ga je čuvala, na što je ona na njega zamahnula metlom. E, to joj nikako ne može oprostiti i ne podnosi je više - ispričala nam je Suzana uz smijeh.
Kokan je dio obitelji Maltar, slično kao što su to mnogi psi svojim vlasnicima.
- Ali smijete ga držati u stanu?- pitam Suzanu, koja mi odgovara da oni žive u kući na Remetama. Tako je Kokanova pojava više iznenađenje kada odu s njim u grad te ih se povremeno može vidjeti kako uživaju na terasi kafića na Europskom trgu ili na Trešnjevci. No, da se razumijemo, Kokan je baš komad - jako lijepi kokot. Ima šest godina i težak je kilogram. Pravi je "šminker", krase ga predivne boje, neka mu duža pera imaju metalik sjaj, a ljeti posvijetli. Zanimljiva je i njegova životna priča, jer on je dijete divljine.
Lutao Remetama
- Susjed je želio dokazati teoriju da kokoši i pijetlovi mogu živjeti slobodno u prirodi. Tako je Kokan malo manje od dvije godine zapravo bio gotovo divlja životinja. U njegovu djetinjstvu bilo je oluja, kiše, leda, snijega i sve je to preživio potpuno prepušten sam sebi, jer nitko ga tada nije sustavno hranio najmanje jednu godinu... Kokoši u takvim uvjetima spavaju na drveću, a on je spavao na lipi i borovima. Uglavnom je išao naokolo, pa je i k nama dolazio, a kako bismo mu mi često davali neku poslasticu, tako je dolazio sve više, on, buraz i jedna kokica - opisuje nam Ivica Maltar, zagrebački obrtnik.
Kokanu je trebalo skoro godinu dana da se skroz opusti u njihovu okruženju, a onda se udomaćio u vrtu. No, to nije bilo baš po volji drugih susjeda jer se budio u četiri sata i kukurikao, na što su se žalili.
- Shvatili smo da ga treba poslati na selo ili pustiti u kuću. Otkad je tu prvu noć prespavao kod nas, više se nije htio maknuti iz kuće. Gdje ja idem, tu i on za mnom. Uz to je vrlo znatiželjan i sve promatra. Voli biti u vrtu, ali ako ja krenem prema ulazu, odmah ide za mnom. U kući se ne penje na stol i elemente, hoda po podu, uživa na fotelji i na stolcima, a ponekad se po noći, dok spavamo, vrlo tiho dovuče do našeg kreveta - smije se Suzana Munitić Maltar.
Ne kukuriče u zoru
Kroz neko vrijeme prilagodio se njihovu ritmu spavanja i više ne kukuriče rano, spava do osam sati. Po danu se odmara na fotelji, a po noći najviše uživa uz ruter, pa se šale da je "online". Voli se igrati s papirićima, obožava orahe, bademe i kikiriki, ali i čoko kekse. Ipak, najponosniji je kad sam nađe crva u dvorištu. Uglavnom jede hranu za papagaje. Ne voli kad im netko dođe u goste i prespava, a ako na njega posjetitelj naleti po noći, Kokan će se napuhati i poduplati u veličini te skočiti neprijatelju na nogu ne uzmakne li. A otkad je postao njihov kućni ljubimac, pojavili su se klasični "problemi". Gdje s njime kad su na moru? Kome ga ostaviti kad ne podnosi nikoga osim njih?
- To je bio jedan od glavnih razloga zašto smo kupili apartman na Pagu, da može s nama. Ovo ljeto bio je opća atrakcija na otoku, pogotovo djeci. Imali smo zbog njega besplatan parking, ležaljke... Čak se i okupao, na Zrću, slučajno doduše, i nije bio baš sretan, ali snašao se - kaže Ivica.
Inače, kako smo i sami čuli na kavi u ovom neobičnom društvu, Kokan radi dosta zvukova, kao da tiho s nama priča. Frkće, sikće, pjeva... A kad je baš velika panika - to znači da su mačka ili lisica blizu - ispustit će glasan zvuk sličan kokoškama, nalik na ko-ko-ko...