Uistinu vjerujem da ćemo se gotovo svi složiti da je ljudski život vrijednost, da ga treba poštovati i štititi. Ali nekako imam dojam da na ovo zaboravljamo kad je u pitanju život rođenih osoba. Mnogu rođenu djecu ne štitimo od neprofesionalnog ponašanja stručnjaka koji rade u institucijama društva, ne štitimo ih od diskriminacije po različitim osnovama, ne štitimo ih od psihološkog zlostavljanja odraslih.
Ako je svaki život uistinu svetinja, zašto se nikada do sada kao moto "hodanja" za život nije pojavio zahtjev za, na primjer, bržim rješavanjem molbi za posvajanje, koje mnoga djeca, nažalost, godinama čekaju u domovima za nezbrinutu djecu? A mali onkološki pacijenti koji novu bolnicu u Zagrebu čekaju kao ozebao sunce već desetljećima? Treba li hodati za njihovo pravo na dostojanstven život?
Svi pamtimo malu Nikoll, čiji je život prekinut tako rano. Formalno, krivi su njezini roditelji koji su je zlostavljali. Ali tko im je to omogućio? Neprofesionalno postupanje stručnjaka Centra za socijalnu skrb. Kako je bilo moguće da roditelji koji se nisu mogli skrbiti o novorođenčetu, zbog čega je dijete dano usvojiteljima, nakon dvije godine postaju kompetentni odgajati troje djece?! Uz to, potpuno je zanemarena činjenica da su biološki roditelji maloj Nikoll bili potpuni stranci, kao i ona njima. Ona je biološke roditelje zaboravila nakon što ih nije viđala, ni čula njihove glasove tjednima i mjesecima dok je bila beba. Dakle, Centar je dijete i roditelje doveo u psihološki vrlo traumatizirajuću situaciju. Prisiljeni su bili živjeti zajedno, bez stalnog nadzora i pomoći kako postupno izgraditi emocionalnu povezanost. Djevojčica je sigurno silno patila jer je bila istrgnuta iz ruku koje su grlile, koje su se igrale s njom, koje su je štitile od nevolja. Ali pomoć je trebala i majci. Kada je pokušavala uspostaviti kontakt s kćerkicom, sigurno je nailazila na otpor. Vjerojatno je dijete nije željelo ni zagrliti, ni poljubiti, ni zvati je mama. I sve je to zakuhala struka koja se skrbi o dobrobiti djeteta!
U kninskom vrtiću "Cvrčak" život jednog dječaka također je na neki način ugrožen, jer stručnjaci ne znaju kako obuzdati agresivnog petogodišnjaka. "Tete" nagovaraju roditelje da skrate boravak svojeg djeteta u vrtiću, kako bi njima bilo lakše jer u grupi imaju mnogo djece, a spomenuti dječak zadaje im poteškoće. Majka je svjesna da poteškoće postoje, bila je kod psihologa, neuropedijatra i dječjeg psihijatra te kod logopeda. Ustanovili su da je djetetov emocionalni i socijalni razvoj u skladu s njegovom dobi. Preporučeno je i da ide na logopedske vježbe, koje dječak i pohađa u vrtiću. A ostalo bi odgojitelji trebali znati kontrolirati, uz pomoć psihologa. Kao posebna odgojna mjera određeno je da dječak ne ruča zajedno s drugom djecom kako ih ne bi uznemiravao, nego u posebnoj prostoriji, s jednom odgojiteljicom! Svakako vrijedi spomenuti i odluku da kada dječak udari drugo dijete, odgojitelji zovu mamu i ona odmah dolazi po njega. Kada ga je majka treći dan upitala zašto je opet udario drugo dijete, on je odgovorio: "Zato da ti dođeš po mene i vodiš me kući." Trebalo je ipak s razumijevanjem učiti razvojnu psihologiju!
Shvativši da "mudro" rješenje funkcionira suprotno od očekivanog, odlučeno je koristiti još jedan odgojni način koji nije utemeljen na psihologijskim spoznajama. Dijete je, naime, obaviješteno da će mama doći po njega ako bude dobar! Naravno, dijete je bilo prestravljeno pitajući majku hoće li doći po njega u vrtić ili će tamo ostati!
Toliko je još situacija koje ugrožavaju dobrobit djece, ali spomenut ću samo još svu onu djecu s posebnim potrebama koja imaju zakonsko pravo školovati se u redovitim školama, ali svake godine sa strahom iščekuju hoće li im biti odobren osobni asistent, koji im je prijeko potreban za kvalitetno praćenje nastave.
I kad se situacija ipak razriješi na povoljan način, kada dijete i njegov asistent/asistentica izgrade odnos povjerenja i bliskosti, kad se cijeli razred prilagodi situaciji, sve se prekida na kraju školske godine. Naime, asistentima u nastavi svakog ljeta prestaje radni odnos sa školama, a njihovo vrijeme provedeno u učionici ne broji se kao staž. Ako imaju ugovor o radu, tada ljeti imaju pravo na naknadu s burze, ali ako se radi o ugovoru o djelu, ne dobiju ništa… To je veliki problem za asistenta, ali za dotično dijete problem je nešto drugo. Hoće li u sljedećoj školskoj godini i dalje imati istog asistenta, čak i kad taj asistent želi nastaviti raditi usprkos uvjetima koji su za njega nepovoljni? Mijenjanje asistenta, s kojim je dijete uspješno surađivalo, bez valjanog razloga uistinu je potez vrijedan divljenja, pun razumijevanja, empatičnosti i brige za dobrobit djeteta s poteškoćom! Svakako pokazatelj brige za njegov život!
Zar život svakog ljudskog bića nakon rođenja pa do trenutka kada će netko razmišljati o eutanaziji, pa i poželjeti je, nije vrijedan življenja?