Informacije o bolesti iz Kine su dolazile, pa i danas vjerojatno dolaze, kroz gusto sito cenzure. Kad je mladi liječnik, oftamolog Li Wenliang tridesetog prosinca prošle godine upozorio kolege da je kod sedmorice pacijenata s tržnice u Wuhanu otkriveno nešto vrlo nalik teškom akutnom respiratornom sindromu, među prijateljima i rodbinom poznatijem kao SARS, suprotno očekivanjima, to nije momentalno pokrenulo široku akciju izoliranja zaraženih i testiranja svih s kojima su oni bili u kontaktu. Nije se stanovništvo upozoravalo da ne izlazi, da pere ruke i nosi masku, vlast nije uzbunila epidemiologe, infektologe i civilnu zaštitu, piše Ante Tomić u kolumni za Jutarnji list.
U početku su samo diskretno pozvali dvojicu inspektora, kazali im da pođu u bolnicu doktoru Wenliangu ili, još bolje, da mu upadnu u kuću, prepadnu mu trudnu suprugu i malog sina i strogo ga upozore da ne priča gluposti da ne bi bilo belaja. Prošla su cijela tri tjedna prije nego je mudri i dobri Xi Jinping, generalni sekretar Komunističke partije Kine, dvadesetog siječnja priznao da zemljom vlada smrtonosna epidemija i još tri dana prije nego je leglo zaraze u Wuhanu zatvoreno. Wenliang već je ležao iscrpljen, boreći se za zrak. Osmog veljače je umro od koronavirusa i nije dočekao vidjeti svoje drugo dijete. Ustao je za znanstvenu istinu, protiv partijske laži, i pao žrtvovan kao neki Giordano Bruno našeg vremena.
Čitav svijet sa zahvalnošću i poštovanjem govori o njemu, ali vrlo je moguće da on i mrtav mnoge uznemiruje. Pravo su ljuti na njega. Nepoznati lokalni komunistički funkcionar i danas opsuje pokojnog oftamologa, kad se sjeti kako su početkom godine u gluho doba zvali drugovi iz Pekinga i dugo ga ribali: “Kakva zaraza, kakve to bijesne gliste vi u Wuhanu izvodite? Za čiji račun plašite narod i kvarite naše izvrsne zdravstvene statistike? Koja vas imperijalistička vlada plaća da rušite ugled velike kineske države?”
Jer, za partijske činovnike nisu važni bolesnici koji se muče i umiru užasnutih, raskolačenih očiju. Njima je sebičnima, bešćutnima i paranoičnima svaka nevolja prvo njihova nevolja. Svako njihovo pitanje ima politički odgovor. Prosto kao pasulj. Nekakav se domaći izdajica sa stranom obavještajnom službom urotio da njih osramoti i makne s vlasti. Ma, kakav koronavirus? Dajte, molim vas, pa nismo djeca. Prije nego su pomislili pogledati kroz mikroskop i utvrditi govori li Li Wenliang istinu, kineske su vlasti, dao bih se okladiti, istražile ima li vuhanski liječnik rođaka u Americi i koliko često razgovara s njima.
Ima u filmu “Variola vera”, koji opisuje jugoslavensku epidemiju velikih boginja početkom sedamdesetih godina, jedan takav partijski šupak, scenarist i redatelj Goran Marković nazvao ga je magistar Jovanović, a igra ga nadahnuto i istinito Aleksandar Berček. Jugoslavenski partijski šupak u filmu iz hiljadu devetsto osamdeset druge ne zaključuje drugačije od kineskih partijskih šupaka dvije hiljade dvadesete. “Pored toga, nameće se i treći zadatak, možda najvažniji”, opominje ozbiljno magistar Jovanović suradnike, “ne smemo dopustiti da informacije i glasine o mogućnosti zaraze stvore klimu napetosti i panike među stanovništvom i posluže neprijateljima zemlje i našeg samoupravnog sistema. Zato stavljam embargo na sve informacije bilo koje vrste.”
Napokon, tu je i naš, hrvatski primjerak ove vrste, hadezeovac Ivan Škaričić, upravitelj doma za stare i nemoćne u Splitu, u Vukovarskoj ulici, gdje se berićetno izleglo koronavirusa za čitavu županiju. Kad je u noći sedmog travnja krenulo iseljavanje zaraženih, uglavnom nepokretnih stanovnika doma, Škaričić je u televizijske kamere kazao da su oni već desetak dana imali visoku tjelesnu temperaturu. Bio je to strašan trenutak, i zbog staraca koji su dugo ležali bez prikladne skrbi, i zbog mirne, gotovo slaboumne bezazlenosti s kojom je Škaričić to priznao, kao da ne konta što je loše učinio.
Zašto je hadezeovski upravitelj deset dana šutio, upitali su mnogi zaprepašteno? To ne možemo pouzdano znati, ali moglo bi lako biti da se siromah uplašio da će pretpostavljeni vikati na njega. Tajio je zarazu kao što je i nepoznati niži komunistički funkcionar iz Wuhana početkom godine tajio. Gurnuo je nevolju pod tepih vjerujući valjda da će ona nekako sama od sebe proći. Bila je to, naposljetku, njegova nevolja. Kazali smo već kako sebični i bešćutni partijski činovnici sve osobno shvaćaju. Ivan Škaričić možda nije ni žalio bolesnike koji su ležali u vrućici, koliko je žalio sebe. On je sam sebi bio najveća žrtva. Oplakivao je svoju ušljivu sreću, da od svih hadezeovskih upravitelja domova za starije i nemoćne koronavirus baš njemu pokvari zdravstvenu statistiku.
Bez razlike je li riječ o kineskim komunistima ili Hrvatskoj demokratskoj zajednici, partije su uvijek jednake. Guraju sranja po tepih, krivotvore brojke, lažu, muljaju, vrdaju, odugovlače i kenjaju. U njihovom nakaznom svijetu Ivan Škaričić nije iznimka. Niti se konta da je on išta pogriješio. Vidjet ćete to i po nevoljkosti da se istraži slučaj i upre prstom u krivca. Splitskodalmatinski župan Blaženko Boban danima izbjegava reći išta o tome. On štiti Škaričića znajući kako se i njemu to moglo dogoditi, kako bi i sam vjerojatno jednako postupio.
Svuda na svijetu, bez iznimke, u svim političkim sustavima partijski su ljudi jednake kukavice. Nema među njima neustrašivih, odlučnih, slobodoumnih i časnih. Partije zapravo i postoje da bi karijeristi i slabići slomili izuzetne pojedince, spalili ih na lomači, zaključali u ćeliji ili ostavili da umru od koronavirusa, piše Tomić za Jutarnji list.