Suze na kraju košarkaške karijere, nije ništa neuobičajeno , pa tako ni one koje je u Španjolskoj na okončanju lijepe sportske priče pustio Marko Popović. Pratili su ga u tome navijači Fuenlabrade, ali i članovi obitelji, te tridesetak prijatelja iz Zadra koje je pozvao u goste, u Madrid, znajući da je to njegova zadnja službena utakmica. Emocije su doslovce preplavile dvoranu u kojoj je igrao četiri godine u nizu...
-Iskreno, bolji oproštaj nisam mogao zamisliti, jest, zadnji ubačaj je slobodno bacanje, međutim, ona "trica" prije toga sjela mi je kao " šlag na tortu" jer takvi šutevi su me je obilježili kao igrača kroz cijelu karijeru. Ništa od toga što sam ostavio od sebe ne bi bilo da nisam znao preuzeti odgvornost, nikad me nije pucao nekakav strah, naprotiv, to je bio način na koji sam igrao – započeo je Popović dok smo sjedili u "Point baru", njegovog prijatelja Mate Kanjera, jednog od pozvanih na zadnju Markovu košarkašku rundu....
- Prije nego nastavite razgovor , želim se u ime svih zahvaliti Marku na tome što nas je uvrstio u skupinu odabranih i da smo imali čast nazočiti njegovom oproštaju – iskazao je zahvalnost Mate.
Koje su bile prve misli jutro poslije saznanja, odnosno, odluke da je igračka priča završila u dresu Fuenlabrade?
- I dalje mi se u glavi vrtjela ta večer i emocije koje su se stopile s navijačima, vodstvom kluba, zajedničkom večerom i satima razgovora. Isto tako razmišljao sam kako je dobro što se sve završilo pobjedom, jer treba biti iskren da ne bi bilo isto da se sve zaključilo recimo porazom. Oproštaj se mora pamtiti po dobrom. Znam da je ružno pričati o sebi, ali mislim da sam nakon svega zaslužio ovako nešto.
Slijede li dani odmora, ili je košarkaška iskra u tebi i dalje onako snažna?
- Nisam zatvorio vrata Španjolskoj, naime, tamo me čeka dovršetak priče oko dobivanja trenerske licence, odnosno, njihove nacionalne, s kojom mogu raditi u bilo kojem klubu. Sigurno je da ću to držati kao jednu kartu više u ruci, jer mi se već javilo nekoliko menadžerskih agencija koje bi željele da radim za njih. Prije nego ću s obitelji krenuti na put prema Zadra stigla je i ponuda jednog NBA kluba koji mi je ponudio ulogu skauta. Odluku neću donijeti preko noći, ali je sigurno da želim ostati što bliže parketu, jer evo otvaraju su nove putevi u životu. Adrenalin u meni nikad neće ishlapiti.
Možemo li zaključiti kako je sve spomenuto ujedno poruka zadarskim navijačima da te neće imati prigodu gledati na Višnjiku u dresu Zadra?
- Znam da se govorilo i pisalo kako ću doći u Zadar, prije dvije ili tri godine, ili pak prošle sezone, ispadalo je kako je Marko jedan dana rekao ovako, drugi onako. Svi moraju znati da više nisam onaj isti Popović s dvadeset godina koji bi sve mogao nositi na svojim leđima. Isto tako, nikad nikome nisam obećao da ću karijeru završiti u Zadru. Prava je istina da sam to želio, ali je ispalo drugačije. Nije se ostvarilo i gotova priča.
Nije li u svemu i ponešto ljutnje, jer svaki tvoj dolazak u Zadar u drugom dresu , jedan dobar dio publike nije dobro primio?
-Ono što nikad neću promijeniti jest moje mišljenje da sam Zadru dao svoje najbolje godine, isto tako i Zadar je meni dao puno. Nekima je smetalo što sam išao u Cibonu, međutim, nitko nije imao pravo utjecati na moj izbor, uostalom, nisam jedini koji je to napravio. Svaki moj dolazak u Zadar u dresu Cibone ili reprezentacije Hrvatske nije dobro primljen, ali sam se znao nositi s time. Meni je važno da svima mogu pogledati u oči bez imalo srama ili nečeg drugog, neka o tome razmišljaju oni koji su mislili drukčije. Spoznao sam tko su moji najbolji prijatelji, koji su mi uvijek vjerovali, čak i onda kad se govorilo da sa svojom visinom ne mogu postići ništa.
Upravo ta tvoja žilavost, vjera u sebe pomogla ti je na putu velikih klupskih rezultata. Jesi li ponekad razmišljao što bi promjenio?
-Ne bih mijenjao ništa, ni gorke niti slatke trenutke! U sportu baš kao i u životu ima uspona i padova, pa ako si pravi moraš se znati nositi s time. Neki su govorili da sam bahat, što nimalo ne odgovara istina, nego sam samo želio pobijediti, svjestan da nisam najbolji. Svim suparnicima sam čestitao na pobjedi, mene je veselilo da me na drugoj strani respektiraju. Ono kad čuješ da trener na suparničkoj strani svojim igračima kaže: " Pripazite na Popovića". E, to me veselio , kao i činjenica da su me konkretno u Španjolskoj uvijek čuvali najbolji igrači
Okrenimo se onim svjetlijim trenucima. Što bi posebno izdvojio?
- Kao prvo moje dane u Zadru posebno bih podcrtao, između ostalog osvajanje regionalne ABA lige , zatim činjenicu da sam u Kaunasu igrao svaku utakmicu pred šesnaest tisuća gledatelja. Ne mogu preskočiti dva trofeja u Eurokupu, s Uniks Kazanom i Himkijem. Napose me veselilo kad sam nakon raznih priča kako je moja karijera gotova prije četiri godine, otišao u Fuenlabradu i igrao dobru košarku. Malo tko zna da sam prije te odluke s Rajkom Vidakovićem radio u u Preku u dvorani bez klime. Dolazio i u Jazine, da nitko ne zna, jer se nisam želio oprostiti od košarke.
Kroz karijeru su te pratile i ozljede., što i nije tako čudno jer se nikad nisi štedio, uvijek nastojao igrati na najvišoj razini, dati se cijeli. Posljedice?
-Meni će se u konačnici najviše zahvaliti moje tijelo, jer umjetni kuk mi " ne gine", koljeno se jedva drži, jednako je i sa ligamentima. Izrauban sam do krajnjih granica. Nije ovo lagan posao, znam da ima i puno težih, međutim, košarka na visokoj razini nije ono što svi mogu izdržati.
Osvojio si podosta trofeja, nema ih potrebe dodatno nabrajati, međutim, s reprezentacijom Hrvatske nije takav slučaj. Zasigurno će u tebi ostati taj žal?
-Istina, to će me uvijek žuljati što u dresu reprezentacije Hrvatske , kao senior nisam osvojio ni jedan trofej, nerijetko je odlučivala jedna lopta . Ali, no što me čini ponosnim, jest to da sam uvijek igrao i izgarao s ljubavlju i željom da se veselim zajedno s ljudima u Hrvatskoj. Nažalost, to mi se nije ostvarilo.
Otac pero i Dino Rađa obilježili put kroz košarku
Moju sportsku karijeru u prvom redu obilježio je otac Petar, jer nema onoga tko nije ponosan da mu ćaća igra dobru košarki i da onda nastaviš njegovim stopama. Prvi put sam u dvoranu ušao s tri mjeseca i nikad više nisam izašao. Nadalje, Dino Rađa je taj koji me je uveo u seniorsku košarku u trenutku kad je najteže napraviti taj korak iz juniora. Sjećam se dobro priče mene i Dina koja je ukratko išla ovako: " Mali di ćeš. Idem u grad - odgovorio sam i odmah dobio zapovijed vrati se idemo u dvoranu. Donio mi je svoj originalni dres " Bostona" i rekao: " U košarci ćeš zaraditi milijun dolara". Mene te riječi nisu impresionirale koliko Dinov dres i njegova podrška, jer me je prepoznao i gurnuo u vatru. Nikad neću zaboraviti Dinove savjete koje sam stalno vrtio bez obzir u kojem klubu sam igrao. (dž)
" Nosit ćeš veliki teret na sebi"
Radio sam s mnogim trenerima i nije mi baš jednostavno kazati koga bih izdvojio. Mogu krenuti od Danijela Jusupa, koji mi je nakon osvojenog Kupa Hrvatske na Gripama rekao : " Nosit ćeš veliki teret na sebi". To me je na neki način malo pritiskalo, ali je srećom sve dobro ispalo. Nadalje, zahvalnost dugujem svima s kojima sam radio konkretno u Zadru, od Valčića, Veselinovića, Pleslića i drugih neka mi oproste svi koje sam možda preskočio.
Cijela familija u košarci
-Iako su u mojoj familiji praktički svi igali košarku, od pokojne bake, oca, dva rođaka i brata Luke svojoj djeci ne bih preporučio ovaj sport, jer bi se moglo pretvoriti u frustraciju. A to nikako ne želim. Neka sami odaberu kojim se sportom žele baviti.