Uistinu je nezahvalan zadatak uspoređivati različite epohe u košarci, ali i u sportu općenito, iz očitih razloga; igra se mijenja, mijenjaju se promišljanja o njoj, načini treniranja, kao i mogućnosti igrača. Napredak je vidljiv golim okom i nemoguće ga je zaustaviti, a košarka kakva se igra danas, nije ista onoj kakva se primjerice igrala prije samo 15 godina. Ali valjda je u ljudskoj prirodi tragati za najboljima među nama... pišu Sportske novosti
Iako je pozamašan bazen fenomenalnih hrvatskih košarkaša, nekako se u našoj anketi ipak isprofilirala dilema kojoj bismo mogli okačiti pridjev “vječna” - Dražen ili Toni.
ESPN-ova i Netflixova uspješnica “The Last Dance” o posljednjoj šampionskoj godini Chicago Bullsa stvorila je od Tonija Kukoča posljednjih tjedana globalno prepoznato lice, ali i povukla raspravu o njegovom zapostavljanju u seriji, iako je sasvim jasno da je njegova uloga bila iznimno važna u tim Bullsima.
Kako ga se u serijalu nepravedno izguralo u status epizodista (valjda na račun manjka popularnosti među američkom publikom!?), tako je Toni nepravedno često ostajao i u sjeni Dražena Petrovića. Zgodan povod je stoga bilo provesti jednu, nimalo ugodnu anketu i okrenuti brojeve košarkaških autoriteta kako bi oni iznijeli svoje viđenje oko petorice najboljih hrvatskih košarkaša.
Ne treba uopće spominjati da smo nakon iznošenja svog plana naletjeli na nekoliko teških uzdaha, a da su se sugovornici s druge strane vjerojatno ozbiljno češali po glavi. Bilo je i zahvala na ponudi, mijenjanja poretka i odgađanja poziva na sat, dva ili dan. Ali bilo je i onih koji su, dojam je, samo čekali na ovakav poziv pa iz glave ispucali svojih top pet.
Dražen Petrović bio je onaj tip igrača za kojeg će svi koji su ga poznavali i gledali reći da se rađa jednom u sto godina. Kada već cijeli svijet bruji o Jordanovoj nemilosrdnoj kompetitivnosti, grijeh bi bio ne povući tu paralelu i s Draženom. Hrvatski košarkaš je imao sličan pristup igri, uz to što je s njim stizao i vagon karizme. Ne valja smetnuti s uma niti to da se radi o ponajboljem šuteru koji je trčao europskim parketima, kao i to da će ga mnogi poznavatelji NBA-a uvrstiti i među najbolje šutere lige.
- Nezahvalno je uspoređivati različite dekade košarke. Ali Dražen je čovjek koji je pomaknuo sve granice na ovim prostorima. U to vrijeme nisu Amerikanci znali da europski igrači mogu toliko utjecati na razvoj košarke. Možemo govoriti o eri prije i nakon Dražena, on je bio pionir što se europskih igrača u NBA-u tiče, probio je led nepovjerenja i to je njegova veličina - ističe Neven Spahija, čije je prvo mjesto otišlo Draženu, za Sportske novosti
I zaista, teško je ignorirati Draženov značaj, ali i brojke. Vodio je Šibenku do titule prvaka u jednoj izuzetno jakoj ligi, vodio je i Cibonu do dva naslova prvaka Europe, pritom je zaradio i dvije nagrade za najboljeg europskog košarkaša. Bez njega, te momčadi bile su 'samo' dobre. Dražen je u karijeri imao briljantnih utakmica, prvo što pada na pamet su zasigurno 112 postignutih poena Olimpiji 1985. godine. Zatim 36 poena za Cibonu protiv Reala u Kupu prvaka, pa okršaj protiv još jednog genijalca Oscara Schmidta i Caserte kojoj je u dresu Reala zabio 62, onda i 45 poena i 25 asistencija na putu prema europskom naslovu 1986.
- Nema uopće nikakve dileme kakav je Dražen bio igrač. Svima nama koji smo u košarci, koji je živimo i radimo u njoj, znamo da nas je Dražen sve zadužio - pojašnjava Jasmin Repeša, koji ističe kako je glasao samo za one košarkaše koje jako dobro poznaje.
Iako je imao puno više briljantnih partija u Europi, Draženove NBA brojke također nisu za baciti. Osobito ako se pogledaju njegove posljednje dvije sezone u Netsima. U obje sezone bilježio je učinak od preko 20 poena po utakmici uz 50% šuta i gotovo 45% šuta za tri poena. Učinak kakvog se ne bi posramili niti današnji dalekometni majstori poput Stepha Curryja ili Klaya Thompsona.
I dok u Portlandu nije dobivao minute koje je trebao, Dražen je prodisao u Netsima, i krenuo trpati. Staviti 20 ili preko 20 nikada mu nije bio problem, problem je bio na drugoj strani parketa. U obranama koje su često tražile igru čovjek na čovjeka, Dražen bi se teško nosio s puno atletičnijim igračima. No ionako obrambeni specijalci rijetko dobivaju MVP trofeje...
Kada jer riječ o Draženu, moramo pričati s dozom rezerve i zapitati se “What if?”, bi li nakon svoje najbolje, ujedno i zadnje NBA sezone dobio priliku u nekoj momčadi koja pretendira za naslov ili bi se ipak vratio u Europu. Nažalost, to nikada nećemo znati.
Draženova prerana smrt dodatno je učvrstila legendu o njemu, kao i činjenica da nas sve veže posebna emocija za Kapetana i nerijetko utječe na prosudbu o njegovoj karijeri, ali jasno je da se radi o izvanserijskom genijalcu. Bi li Dražen bio jednako uspješan ili još uspješniji u današnjem NBA-u? Vjerojatno bi.
- Bio je neponovljivi strijelac koji je bio fantastično ambiciozan u svakom pogledu, nevjerojatno marljiv i vrijedan košarkaš i primjer kako se treba raditi. Šteta što nikada nećemo saznati gdje mu je bio plafon - komentira Mirko Novosel, dok je Željko Pavličević na sličnom tragu.
- Godinama pokušavam dati odgovor na to tko je bolji. I zaista riječ je o nijansama, i Dražen i Toni zaslužuju prvo mjesto. Ali kada mi već ne dopuštate da obojicu stavim na prvo mjesto (smijeh), onda malu prednost dajem Draženu, samo zato što mu je život naprasno završio i ne možemo predviđati što bi bilo - ocjenjuje Pavličević za Sportske novosti
Ono što je pak radio Kukoč, imamo prilike gledati u već spomenutom “Last Danceu”, odnosno voljeli bismo kada bi toga bilo više. Mada, Kukočevo ime je na košarkaškoj mapi zasvijetlilo puno prije njegova prelaska u NBA 1993. godine. S Jugoplastikom je tri puta bio prvak Europe, uz dvije nagrade za MVP-a završnice, uzeo je pet nacionalnih prvenstava i tri kupa. Četiri puta je proglašen Misterom Europe, dok je pet puta bio proglašavan najboljim europskim igračem u najuglednijem tada izboru, onom Gazzette dello Sport. Prije nego se zaputio u NBA, Toni je u Benettonu osvojio tri naslova prvaka Italije i izgubio finale Eurolige.
- Imao sam sreću igrati s njim i vidio sam kakva je to dominacija bila. On je igrač koji je povezivao sve u momčadi. Imao je izrazito produktivnu karijeru, puno puta proglašavan za najboljeg u Europi i gdje god da je došao, s njime su došli i trofeji - govori Velimir Perasović. I u pravu je, Toni je redao trofeje kao na traci, a ništa drugačije nije bilo niti njegovim dolaskom u NBA.
Gledamo li iz današnje perspektive, Kukoč je stvoren za moderni NBA. Visina centra, playmakerski pregled terena, mekana ruka beka-šutera, igrača koji je najčešće vrijeme provodio na pozicijama tri i četiri. Toni je bio igrač za kojega je Phil Jackson rekao da je tražio najmanje očekivano rješenje na terenu, i zbog toga je Kukoč bio sjajan sidekick Michaelu Jordanu i Scottieju Pippenu.
Toni, od milja prozvan Konobar na temelju briljantnih poslužiteljskih sposobnosti na parketu, ubrzo je stekao simpatije prvo Pippena, a onda i Jordana s kojima je ispisao povijest.
- Za mene je Kukoč najkompletniji hrvatski košarkaš. Bio je toliko dobar da su ga ti šampionski Bullsi toliko ganjali i na koncu doveli. Osvojio je tri prstena s njima, bio je najbolji šesti igrač NBA lige. Uz Magica Johnsona, bio je tada jedini košarkaš koji je startao na svih pet pozicija u NBA-u. Tamo gdje su ga čekali s nepovjerenjem na kraju su ga prihvatili kao svog - prisjeća se Neven Bertičević.
Pa iako se naosvajao prstenja s Bullsima i imao dosta zgodnu statistiku, Toni je ipak pristao biti treća napadačka opcija u Jacksonovoj viziji. Koliko je mogao biti dobar, pokazao je u lockout sezoni u kojoj su Jordan i Pippen napustili Chicago i tada je zabijao 18,8 poena, uz sedam asistencija i 5,6 skokova. Ali tu ponovno uletavamo u sferu nagađanja i što bi bilo. Ono što znamo je da je Kukoč bio treća opcija u jednoj od najboljih momčadi svih vremena.
Nikako se ne smije zaboraviti ni Tonijev doprinos reprezentaciji, praktički nema medalje koju nije osvojio s hrvatskom reprezentacijom, a i u jugoslavenskoj se nakitio srebrnine.
Segment igre u kojemu Toni nije briljirao bila je obrana, ali je zbog razumijevanja igre znao kako se u kojemu trenutku treba postaviti na parketu i rijetko mu se spočitavao taj dio igre, osim možda u prvoj NBA sezoni.
Kukoč primarno nije bio strijelac, iako je imao kvalitete za to. Toni je bio igrač koji je prvo gledao suigrača, a tek onda prema košu i guštao je u takvoj igri. Nisu Dražen i Toni, dakako, jedini na listi najboljih domaćih košarkaša. Dvojcu se najviše približio Krešo Ćosić, čovjek za kojega su svi naši sugovornici rekli da je bio istinska košarkaška avangarda.
- Krešo je bio košarkaš daleko ispred svoga vremena. Prvo, zato što je igrao na takav način, kako se danas traži od visokih igrača da igraju, i drugo jer je ispratio tri košarkaške generacije - priča Petar Skansi, dok Novosel dodaje:
- Za mene je Krešo najbolji naš košarkaš neamerikanac. Zbog svoje specifičnosti i kvaliteta bio je igrač koji je mogao igrati na svim pozicijama. Svugdje gdje je igrao donio je titule i bio je omiljen suigrač.
Osim Kreše, visoko na ljestvici se smjestio i Dino Rađa, tu su i Bojan Bogdanović, Pino Gjergja, Mihovil Nakić, Stojko Vranković... Mnogi od naših sugovornika su se bunili kako je to premala brojka za ovakav izbor, ali eto, mi smo im maksimalno otežali. Slavko Trninić je za Sportske novosti dobro primijetio:
- Ovdje govorimo o profilima igrača koji su inkomparabilni, ali svatko od njih je bio ne izvrstan nego superioran igrač. U sportu postoje takvi igrači, kojima ne možete ništa, a oni su baš takvi igrači.
Provedena anketa je, dakle, prije svega bila zamišljena kao jedna akademska rasprava među košarkaškim stručnjacima. Vjerojatno bi rezultati bili drugačiji i da su izvori bili, ali jedna stvar je dosta indikativna. Naime, da smo se odlučili raditi anketu među ljubiteljima košarke, za vjerovati je da bi Dražen odnio pobjedu s velikom prednošću. Kada oko toga upitamo košarkaške eksperte, ipak se ta razlika smanjuje.
Dosta je još ljudi koji bi imali puno toga za reći na ovu temu, ali dobar dio njih nije se želio upustiti u raspetljavanje ovog pitanja, svaki iz svojih razloga. Bogdan Tanjević nam je recimo priznao kako “bježi od takvih ocjena” i da je to “rolling stones izbor u kojemu bi mu bilo nemoguće izbrojati samo do pet”.
Cilj provedenog upitnika nije bio da se navijači Dražena i Tonija gledaju preko ciljnika, prije da se potakne zdrava rasprava. Cilj je, između ostalog, bio i da se podsjeti na neke ljepše košarkaške dane, europske i NBA naslove, MVP trofeje i reprezentativna odličja.
Dilema Toni ili Dražen je i dilema oko pogleda na igru - veliki individualac ili individualac u službi kolektiva, je li važniji konobar ili šef sale. Razlika je premala da bi dala jednoznačan odgovor, a očito je da radnja ne može funkcionirati niti bez jednog niti bez drugog.