Danijel Subašić se prošlog tjedna oprostio od profesionalnog nogometa, te je dao veliki intervju portalu Index pod naslovom "Najgore mi je bilo u Zadru, užasno iskustvo. Ondje sam bio rob, ne ponovilo se nikome"
U intervju se, između ostalog, prisjetio svojih početaka u NK Zadru te je govorio o načinu na koji je tada funkcionirao klub u Stanovim po kontrolom "vanjskog suradnika" Rena Sinovčića. Prenosimo neke djelove:
Malo je čudno da klinac iz Zadra, u kojem je košarka više od sporta, odluči igrati nogomet u klubu koji u hrvatskom nogometu nema neke rezultate i k tome još biti vratar?
S devet godina sam se upisao na nogomet i odmah sam znao da ću biti vratar, ali košarku sam također jako volio. Nakon svakog treninga, došao bih u kvart na basket. Bio je tu Vedran Morović, Rok Stipčević, sve super igrači, koji su kasnije imali odlične karijere. Sjećam se da sam ih dobivao na trice kad smo bili klinci, tamo negdje koncem devedesetih.
Košarka je uvijek bila prvi sport u Zadru. Bila je i bit će, tako mora biti. Što se tiče nogometa, u Zadru je uvijek bilo jako puno talenata i tužno je kad vidim gdje se danas nalazi klub. Sigurno je da Zadar zaslužuje puno više od onoga što sad ima.
U pionirima Zadra igrali ste s Lukom Modrićem.
Da, da, bio je tu Luka, Mario Grgurević i još nekoliko jako talentiranih klinaca. Pobijedili smo Hajduk 3:1 u finalu i tako postali prvaci Dalmacije pa smo otišli u Osijek na završni turnir za prvaka države.
U Zadru ste odbili potpisati privatni ugovor s Renom Sinovčićem i zbog toga ste bili izbačeni iz momčadi te suspendirani na nekoliko mjeseci. Što se točno dogodilo?
Sinovčić je tražio da potpišem ugovor s njim jer je tada vedrio i oblačio u klubu. Nisam na to želio pristati, odbio sam. Suspendirali su me, trenirao sam šest-sedam mjeseci odvojeno s Nikom Matkovićem. Kasnije se situacija ipak smirila, našli smo zajednički jezik i vratio sam se u klub.
Ali taj period je bio grozan, najteži u karijeri. Sve je super, kreneš dobro, imaš neku nadu, mulac si još, a onda te netko suspendira na pola godine i brani ti igrati. Mene je zanimao samo teren, zeleni travnjak i kako da se što prije vratim. Sve ostalo, agenti, menadžeri, za takve stvari me nikad nije bilo briga.
Želio sam samo igrati nogomet. Bilo je to loše, užasno razdoblje, ali na kraju me Bog nagradio jer je vidio da sam se trudio, da sam davao sve od sebe i bio korektan.
Kako je to izgledalo kad vas je Sinovčić pokušavao prisiliti da potpišete takav ugovor, pretpostavljam da je bilo potrebno puno hrabrosti da kao mlad i nedokazan igrač u to doba odbijete zahtjev lokalnog šerifa koji je upravljao klubom? Vjerujem da je puno toga bilo na kocki i da ste dosta riskirali?
Naravno, i žalosno je da su se takve stvari ranije događale u klubovima. Tako se nekad postupalo s igračima. Srećom, ta su vremena iza nas. Današnja djeca imaju neusporedivo bolje uvjete da uspiju. Ne ponovilo se ono doba više nikad. Takvih slučajeva je u hrvatskom nogometu bilo dosta, samo većina nikad nisu izašli u javnost.
U redu, imao sam hrabrosti odbiti, ali opet sam na kraju pristao na kompromis. Što sam mogao, inatiti se i čekati tko zna koliko? Uništili bi mi karijeru. Jednostavno, bez dozvole tih ljudi ne bih se nikad vratio. Pristao sam, našli smo neki zajednički jezik, ali opet sam ja bio u deficitu. Možda najtočniji opis čitave te situacije i tog vremena je da je mladi igrač u to doba bio rob, piše Index.