Rok Stipčević, playmaker Krke, u intervjuu za MeridianSportBH govorio je o svojoj karijeri, Zadru, hrvatskoj košarci i mnogim drugim temama.
Rok Stipčević ima 36 godina i ovo mu je treća sezona u dresu Krke. U prošloj se istaknuo kao jedan od najboljih igrača i strijelaca ABA lige, a odlične partije pruža i u ABA 2 ligi, gdje je njegova momčad do sada zabilježila sedam pobjeda i tri poraza.
“Generalno smo zadovoljni. Nakon završetka ovog u Banjaluci, ostao je još jedan balon ABA 2 lige, plus završni turnir i za sada smo u vrhu tablice. U Ligi Slovenije smo prvi, a tu poziciju smo vjerojatno i osigurali jer smo dva puta pobijedili Helios, što je dobra stvar jer se izbjegava Cedevita Olimpija do samog finala. Sigurno možemo malo više i bolje. Vjerujem u vrlo uspješnu sezonu ako izbjegnemo probleme s izostancima igrača zbog povreda i bolesti, kojih smo nakon korone imali dosta.
Velika je razlika između ABA i ABA 2 lige. To se konkretno prema mojoj statistici i performansu možda toliko i ne vidi, međutim govorim o kvaliteti klubova, intenzitetu, brzini, čitanju, fizikalijama itd. To je velika, velika razlika, razine ova dva natjecanja iskreno uopće nisu za usporedbe. Ipak, dobro je što postoji drugi rang regionalne karavane kako bi klubovi koji osim nacionalnog prvenstva žele sudjelovati u još nečemu, imali gdje igrati. Također, ovo je prirodna stepenica za one koji se u budućnosti vide u ABA ligi.” – počeo je iskusni košarkaš.
Nastavio je o klubu iz Novog Mesta.
“Nakon prošlosezonskog ispadanja iz ABA lige, ljudi iz Krke sigurno nisu bili sretni i zadovoljni, međutim to je jedna vrlo organizirana sredina, stabilan klub sa zdravim načelima koji stoji na zdravim nogama. Krka kao tvrtka je iza toga, s predsjednikom Andražom Šuštaričem i Jurom Balažičem u ulozi sportskog direktora.
Naravno, postoji još prostora za napredak i dosta stvari koje mogu biti bolje, ali isto tako treba pogledati pozitivne aspekte, stabilnost i sigurnost. Napravili su sve da se što prije vrate u ABA ligu i mislim da će tim putem i nastaviti, te da će se cilj već ove sezone i ostvariti” – poručio je Stipčević, pa prokomentirao dobro poznatu dvoranu Leon Štukelj:
“Leon Štukelj je vrlo zanimljiva, specifična i atipična dvorana. Malo je manja od ostalih i nalazi se u sklopu škole, međutim to je jedna legendarna dvorana na ovim prostorima. Kao šuter, slobodno mogu reći da obruči jesu malo drugačiji u odnosu na ostale, čak i direktno između njih postoje razlike. To su sitne razlike, no po meni, pravi šuter ih osjeća”.
Rok je odrastao u Zadru, koji je poznat kao grad koji živi za košarku. Zanimljivo je da je bio vrlo uspješan i u plivanju, a još uvijek drži rekord kao najmlađi natjecatelj koji je isplivao maraton Preko-Zadar dug 5 km.
“Zadar je moj grad i za vijeke vijekova će ostati moj grad. Grad istinske ljubavi. Počeo sam devedesetih, još tijekom rata, kad je košarka bila jedini sport koji se igrao na zadarskim uličnim terenima. Infrastruktura tada nije bila toliko razvijena da pored nje postoje sportovi za koje su npr. potrebni zatvoreni bazeni, kao što su plivanje, skokovi u vodu, vaterpolo i slično, dok neki sportovi poput padela ili streljaštva, da ne nabrajam dalje, nisu ni bili poznati.
Na sreću, koš je postavljen doslovno ispred moje kuće, te sam od svoje sedme pa do 15. ili 16. godine na njemu proveo sate i sate, dane i dane, mjesece i mjesece… Piturao sam ga, mijenjao obruč i table, lijepio naljepnice, stavljao željezne mrežice i živio sam sa njim i na njemu. Danas je društvo drugačije posloženo, djeca su sve manje vani i sigurno je da im fali trening izvan onoga kojeg imaju u dvorani.
Ulična košarka i basket su mi pomogli jako puno, razvili su me i kao osobu i kao košarkaša. Ako bi u tom razdoblju izgubio basket, na svoj red bi čekao po par sati. Ako ga dobiješ, a još kao najmlađi, budi sretan ako te neko uzme u trojku. Kad to sve proživiš, naučiš kako se boriti za svoje dvije minute, odnosno za svoj trenutak da igraš na ulici, a poslije i na pravom terenu.
I dalje držim taj rekord, najmlađi sam koji je ikad preplivao zadarski maraton od 5 km, imao sam sedam godina i dva mjeseca. Otišao sam u plivanje samo zato što se brat bavio time, ali sam ga vrlo brzo napustio i potom sam se okrenuo nogometu i tenisu, te usputno košarci. Sada plivam samo iz rekreacije i gušta, ništa ozbiljno” – prisjetio se 36-godišnjak.
Govorili smo o mnogobrojnim zadarskim talentima, od kojih neki ipak nisu uspjeli napraviti profesionalnu karijeru.
“Djeci je danas lakše, međutim ne treba se žaliti, vrijeme se promijenilo. Puno je više dvorana, prisutni su neki drugi načini i to treba prihvatiti i prilagoditi se, ne možemo živjeti u prošlosti. Bilo je jako puno talenata, puno većih i boljih od mene koji jednostavno nisu uspjeli, možda zbog neke nesreće, povrede ili drugih prioriteta u životu.
Mogu jamčiti da je u to vrijeme po Zadru bilo igrača koji bi svojim kvalitetom u onim godinama sad mogli igrati bilo gdje u Prvoj ligi Hrvatske. Žao mi je što se stvari nisu razvile tako po njih, jer je Zadar tada bio bazen velikih talenata i košarkaša. Iz moje generacije je bilo jako, jako puno igrača koji su imali taj vic i ljubav prema košarci, sigurno bi ih bilo užitak gledati” – rekao je naš sugovornik, pa odgovorio na pitanje o potencijalnim razlikama između igrača iz Dalmacije u odnosu na one iz Zagreba i ostatka Hrvatske:
“Po meni, nema neke velike razlike. Možda nekim dijelom u mentalitetu, Dalmatinci su možda malo više nagli i agresivni, dok su Zagrepčani možda malo finiji, ali imaju više šmeka, više se žele nadigravati. Ipak, sve je to dosta individualno, tako da generalno ne bih vukao nikakve paralele”.
Stipčević je u seniorskom timu Zadra nastupao od 2003. do 2010. godine i u tom periodu je osvojio dvije titule šampiona Hrvatske (2005, 2008) i dva Kupa (2005, 2007).
“Kao domaći igrač u Zadru, naravno da osjećaš puno veći pritisak i nosiš se sa time jer si ipak osoba koja puno bolje može prepoznati ‘vibru’, situaciju i sam značaj kluba za grad. Isto tako, to ti je životna, a ne usputna stanica i imaš veću odgovornost prema nečemu. To je s jedne strane pritisak, a s druge užitak. Uvijek kažem, Zadar je sredina koja te može lansirati u nebo, ali te isto tako može zakucati ispod zemlje ako nisi spreman na to. Dobar je filter za vidjeti kakav je tko karakter i kako reagira na određenu situaciju.
Sitnice su odlučivale, mi smo tih godina konstantno bili nadomak osvajanja svega, presudne bi bile jedna ili dvije lopte. Zakon brojeva se posložio, uz jednog ekstra lidera i odličnu atmosferu unutar ekipe među svim igračima. Jednom je to bio Kori Bruer, a drugi put možda Marko Banić, ali misllim da je suština bila u okosnici domaćih košarkaša, iz cijele Hrvatske a ne samo iz Zadra, koji su povezivali ekipu s navijačima i sredinom” – opisao je Zadranin.
Nakon Zadra, sjajni šuter je potpisao za Cibonu, u čijem dresu je u sezoni 2010/2011 debitirao u Euroligi. Svlačionicu je dijelio s Bojanom Bogdanovićem, a tu je između ostalih bio još jedan veliki talenat iz Zadra, Tomislav Zubčić.
“Odlazak u Cibonu je sigurno bio težak, međutim u tom trenutku za mene je igranje Eurolige sa vrlo mladom ekipom prepunom talenata predstavljalo veliki iskorak i još veći izazov. Imao sam odličnu minutažu i vrlo bitnu ulogu u timu, a nakon toga sam dobio jako puno ponuda, te mi je bilo lakše probiti se na mapu Europe.
Zubčić je vrlo talentiran igrač, momak koji sa svojom visinom može igrati pozicije od jedan do pet, sjećam se da je to i bio slučaj dok je bio dijete u Zadru. Mislim da su treneri pogriješili gurajući ga na četvorku i peticu, jer je imao predispozicije da ga se koristi na drugačiji način. Ipak, šta je tu je, nema više žaljenja za onim što je bilo. Taj momak se na kraju izborio, pronašao je svoj put i treba mu čestitati. Drago mi je da igra dobro u Londonu i bitno je da je isplivao na svoj način.
Bojan Bogdanović je potencijal za kojega se odmah vidjelo da će doći na jako visok nivo. Nije se moglo znati da li će to biti vrh Eurolige ili NBA, no takav mentalni sklop, takva odlučnost, vjera u sebe i količina samopouzdanja se rijetko sreću. Inteligentan je momak, a kada na to dodaš sve ranije nabrojane karakteristike uz ekstra šut i tijelo, jednostavno je jasno da je ovo što on igra vrh vrhova. Već godinama radi neviđen posao u NBA ligi. Pokazuje kontinuitet još od 20. godine, što najbolje oslikava njegovu glavu i kvalitet koji posjeduje” – istakao je Rok.
Glavni akter ove priče je najveći dio svoje karijere proveo u Italiji, gdje je nastupao za Vareze, Milano, Pezaro, Virtus Romu, Dinamo Sasari i Fortitudo iz Bolonje. Bio je dio svih najkvalitetnijih klupskih europskih takmičenja.
“U Italiji sam proveo većinu karijere, osam i po godina. To mi je jako lijepo razdoblje, ostvario sam jako puno poznanstava, konekcija i prijateljstava koji su živi do dan danas. Svaki grad je na mene ostavio dojam na svoj način. Vareze je košarkaški grad, a to je i jedan od trofejnijih klubova u Evropi, pošto su od sedamdesetih do devedesetih osvajali sve što se može osvojiti. Pezaro je malo mjesto i takođe košarkaška sredina, sa vrlo lijepom dvoranom. Milano je ipak klub broj jedan i po ulaganjima i po svemu ostalom, Roma je takođe bila praćena, ali ako bih morao nešto izdvojiti, to bi bio Sasari.
To mi je najbliža ‘nacija’, mogao bih čak i tako reći jer su mentalitetom drugačiji od ostalih Talijana. Bio sam jako dobro primljen od navijača, predsjednika i GM-a, tako da sam ostao u dobrom kontaktu sa svima njima. Najfanatičniji navijači su ipak pristalice Fortituda iz Bolonje, to je posebna priča. Stvarno su ljubitelji kluba i košarke, bez obzira na ligu, natjecanje ili utakmicu, to je za uzeti za primjer. Kad su prije sedam-osam godina bili u trećoj ligi, cijela ‘Paladoca’ je bila rasprodana, to treba naglasiti” – naveo je Stipčević, pa se osvrnuo na sezonu 2012/2013 u Milanu, koji je tada imao sjajnu ekipu:
“U Milanu sam imao Kita Lengforda, koji je po meni jedan od možda čak i najboljih stranaca sa kojima sam igrao. Ima ekstra kvalitetu, sposoban je zabiti bilo kome i bilo kada u situaciji jedan na jedan, posjedovao je tu moć. Odlična je osoba i isto smo ostali u dobrim odnosima. Tu su još bili Basile, Burusis, Focis, Herston, Kuk, Gentile, Đaketi, Hendriks itd. To je individualno sigurno najbolja ekipa u kojoj sam bio, pravljena je za final for Eurolige. Nažalost, nismo došli do njega, ali iskustvo je bilo super i imao sam odličnu sezonu”.
Pored ranije nabrojanih talijanskih i hrvatskih ekipa, Rok je branio boje Tofaša i Ritasa. Sa ekipom iz Vilniusa je 2019. pobjedom protiv ljutog rivala Žalgirisa (70:67) osvojio Kup Litve.
“Osvajanje Kupa Litve sa Ritasom je poseban osjećaj i izdvojio bih ga kao top5 trenutaka svoje karijere. Naravno, izdvajaš nešto gdje pridonosiš rezultatu, a ja sam tu dao značaj doprinos u posljednjih par minuta. Doći do takvog trofeja pred prepunom dvoranom je bilo posebno iskustvo, te velika sreća i zadovoljstvo.
Litva je država koja u potpunosti živi za košarku, kod njih nema nogometa ili ostalih sportova. Teško je upoređivati na nacionalnom nivou jer je u Hrvatskoj broj jedan ipak nogomet, međutim rekao bih da je Zadar košarkaški upućeniji od njihovog glavnog grada.
Užitak je bio igrati u Ritasu, prepoznat si kao igrač, ispoštovan i cijenjen od strane navijača. Jedina mana je to da si tri-četiri mjeseca u sivilu bez sunca, a ja sam iz Zadra i toliko sam vremena proveo u Italiji i godinu dana u Turskoj, pa je bilo teško u tom smislu, ali navikneš se” – ispričao je košarkaš Krke.
Iskusni Zadranin je kroz karijeru promijenio veliki broj trenera i suigrača, a posebno je izdvojio neke od njih:
“Svaki trener mi je pomogao na svoj način, bilo ih je mnogo i svaki je imao svoje prednosti i mane, kao i bilo tko u bilo kojem drugom poslu. Izvukao sam najbolje i iz onih sa kojima nisam dobro surađivao. Ako bih morao izdvojiti jednu osobu, to bi bio Karlo Rekalkati, koji me je vodio u Varezeu. On je legendarni trener koji sada radi kao supervizor Gianmarcu Poceku u reprezentaciji Italije. U rujnu će napuniti 78 godina, to je gospodin s kojim se i dan danas čujem i vidim kad odem u Italiju. Svi ostali su mi također ostali u jako lijepom sjećanju.
Svaki klub donosi nešto svoje, svugdje mi je bilo lijepo. Sa Duškom Savanovićem mi je bilo posebno, ipak je on ‘mala enciklopedija’, a ‘stara garda’, bilo je svakakvih situacija i jako dobrih skečeva na svim poljima, i na terenu i izvan njega. Igrao sam s jako puno odličnih šutera, a ako bih morao izdvajati, mislim da bi bilo ponizno i skromno da sebe ne uvrstim u listu najboljih. Istakao bih Marka Popovića, Gianluku Basilea, Bojana Bogdanovića, Damira Rančića i Scota Bamforda”.
Zadržali smo se na temi šuta, najjačeg oružja hrvatskog košarkaša.
“Preciznost mi je djelomično urođena, međutim ja sebe ne bih nazvao rođenim, već istreniranim šuterom. Puno više sam postigao treningom nego rođenjem. Moj izbačaj nije baš najpravilniji i nije za kopirati, ne bih rekao djeci da šutiraju na taj način. Kao mali sam imao problem s dobacivanjem do koša, pa zato i šutiram sa desnog kuka ili sa desne strane, to mi je bio jedini način da dobacim i ostalo mi je do dan danas.
Čak i na penalu stavim loptu na desni kuk jer kad sam bio mali nisam mogao izvući šut bez skoka ni s linije slobodnih bacanja, tako da sam zadržao taj ritual. Po meni, ipak nije važan način izbačaja, nego položaj ruke i samog zgloba u završnom momentu. Radio sam jako, jako puno dodatnih šuteva kroz karijeru, a od 16. do 21. godine bih s kondicionim trenerom Šangom bilo ispaljeno minimalno 250-300 do 500, 600 ili 700 lopti dnevno. Poslije dobiješ i samopouzdanje, pa sve dolazi na svoje.
Šut ne dolazi samo iz utreniranosti. Ona ti daje bazu, sigurnost i samopouzdanje, no dosta toga polazi i završava iz glave i mentalnog sklopa. Imaš igrače koji nisu najveći, najbrži ili najsnažniji, a dominiraju. Jednostavno, puno više vjeruju u ono što izvode i sigurniji su nego neko drugi. Neko to samopouzdanje povlači iz treninga, a neko iz talenta, fizičke spreme ili inteligencije, ali mora biti bazirano na nečemu da bi trajalo” – pojasnio je Stipčević.
Rok je bio dio seniorskog sastava reprezentacije Hrvatske od 2010. do 2019. godine. Zadovoljan je karijerom u dresu nacionalnog tima, međutim vidi dosta nedostataka u generalnom stanju košarke u svojoj državi.
“Stanje u hrvatskoj košarci je loše i ne treba bježati od toga. Treba jasno i glasno reći kako je, izostat ćemo s puno natjecanja, klupski ne igramo Europu već nekoliko sezona u kontinuitetu i ne stvaramo nove igrače. Zadovoljavamo se onima koji odu u NBA ligu, ali oni nisu produkt našeg sistema niti rada unutar našeg Saveza. Mislim da se svi zajedno trebamo skupiti, pogotovo oni koji su se bavili košarkom i koji vole ovaj sport. Prvo i osnovno je da si fanatik i gajiš ljubav prema košarci, a onda dodaš znanje i energiju i mislim da je to jedini recept da bi se nešto postiglo.
Kad god su tu neki drugi interesi, to nije ispravno i ne završava na najbolji mogući način. Situacija još uvijek nije dobra i trebat će puno vremena da se vratimo na ono što je košarka nekad predstavljala u Hrvatskoj, a to je bilo prije nekih dvadesetak godina. Moramo raditi zajedno, klubovi sami ne mogu bez Saveza, a Savez ne može bez klubova i igrača. Isto tako, treneri ne mogu bez klubova i Saveza, a svi zajedno ne mogu bez uspjeha ili donekle pozitivne priče reprezentacije, koja je lokomotiva i vuče sve te vagone.
Svojom reprezentativnom karijerom sam zadovoljan, moglo je bolje, ali i gore. Možda bih izdvojio Evropsko prvenstvo 2015. u organizaciji Hrvatske, Francuske, Njemačke i Letonije” – kazao je igrač Krke.
Za kraj, prokomentirali smo aktualnu sezonu Zadra, čiju klupu je prošlog ljeta ponovo preuzeo Danijel Jusup.
“Zadar trenutno igra vrlo dobro. Nadam se da će izdržati do kraja sezone, jer bitno je kako se ona završi i kako se reagira kad dođu najbitnije utakmice. To je tako u sportu, ako si dobar cijele sezone i onda izgubiš četiri bitna meča, niko ne pamti kakav si bio do tada.
Treba biti fokusiran, staložen i skroman, te ići iz dana u dan i iz utakmice u utakmicu. Trener Jusup je mene ubacio u seniore, a sada se pokušava izboriti sa novim licima, nastoji stvoriti hemiju i nešto novo. To za sada ide dobro, želim mu sve najbolje i neka nastavi tako” – završio je Rok za MeridianSportBH.