Gledajući na treninzima s kojim žarom, energijom i s kakvim odnosom s igračima sve to radi i objašnjava, vidljivo je da je siguran u sebe. Lako se uoči da se radi o jednom od najboljih mladih trenera iz plejade onih koji će kad-tad uspjeti. U privatnom životu je radoholičar, zna da biti prvi u nečemu zahtjeva mudrost, ali i strpljenje, odricanje. Biti prvi znači boriti se, znati kada treba povući koji potez. Znati i čekati pravu šansu, biti prvi znači biti najbolji. Ova priča govori o treneru koji se probija radom i znanjem da bude prvi. On je Stipe Kuliš pomoćni trener Sonik Puntamike.
Podsjetimo da je Stipe kao pomoćnik izborniku kadetske reprezentacije Mili Karakašu pomagao osvojiti zlato na Europskom kadetskom prvenstvu 2018. godine u Novom Sadu. Stipe zna „brenzati“, nećete ga uhvatiti u euforiji, svoje obveze u „Punti“ obavlja mirno, uvijek je uz „libar“, uči, educira se i usvaja nova znanja. Uz košarku je puna 24 sata. Svakako da ima i dosta njegovog dijela u radu i dosadašnjem uspjehu Sonik - Puntamike.
-Kada i gdje si počeo s trenerskim poslom?
- U veoma ranoj životnoj fazi sam spoznao svoje simpatije prema trenerskom poslu pa sam već dok sam igrao u juniorskoj selekciji počeo čitati stručnu literaturu koja me iznimno intrigirala. U tim godinama dosta tih stvari koje sam čitao mi je bilo teško procesuirati i povezati u cjelinu, ali mislim da je baš to razbuktavalo moju daljnju želju za učenjem. Nisam imao izražene ambicije za nastavak igračke karijere već me ta želja za dubljim zadiranjem u ovu profesiju nagnala da upišem Kineziološki fakultet kako bi stekao temeljna znanja iz raznih znanstvenih područja koja su potrebna za bavljenjem trenerskih poslom u što kvalitetnijem obujmu.
-Prva prilika je došla...
-Veoma rano, već na trećoj godini fakultetskog obrazovanja kad sam imao 21 godinu, dobio sam priliku po prvi put samostalno u ulozi trenera stati na teren i to u Školi košarke Dubrava. Vjerujem da sam priliku dobro iskoristio jer sam već sljedeće godine dobio angažman, vodio sam prvo kadetsku pa zatim i juniorsku selekciju u tadašnjem ambicioznom drugoligašu Auctoru iz Sesveta, što je za nekog u tim godinama bilo dragocjeno iskustvo.
-Zadar te vukao?
-Nakon završetka fakultetskog obrazovanja izabrao sam povratak u moj grad - Zadar. Već sam do tada bio „zaražen“ željom za bavljenjem trenerskim poslom tako da ni u jednom trenu nije bilo nekog osobnog propitkivanja kojim putem želim dalje krenuti. Odmah pri povratku sam dobio angažman u KK Sukošan te nakon toga i KK Sonik Puntamika što me naposljetku i dovelo do nečega što vjerujem budi ponos i veliko priznanje u svakom tko se bavi ovim poslom – angažmana u košarkaškoj reprezentaciji Hrvatske.
-Trenutno si pomoćnik Hrvoju Vlašiću u Sonik Puntamici. Kakav je vaš odnos i koliko se tu može novog spoznati?
-Hrvoje i ja imamo odličnu sinergiju što, vjerujem, pokazuju i dosadašnji ostvareni rezultati. Dijelimo strast bavljenja ovim poslom, poglede na trenažni i natjecateljski proces kao i viziju vođenja momčadi kojom trenutno raspolažemo. I prije nego smo postali suradnici često smo vodili konstruktivne razgovore oko mnogih košarkaških pitanja i s problemske razine gledišta analizirali mnoge taktičke detalje.
-Najveća dosadašnja ostvarenja u košarci?
-Rezultat ili uspjeh u košarci je relativan pojam, svatko će na njega gledati i analizirati ga s drugačije točke gledišta. Netko ga percipira brojem osvojenih odličja, netko postignutim rezultatom obzirom na talent kojim momčad raspolaže, dok netko to gleda kroz pozitivan košarkaški i ljudski utjecaj ostvaren na svoje igrače. Sada objedinjavati i sumirati sve za što me vežu lijepa sjećanja i što osobno smatram uspjehom je bespredmetno, ali kad ste već dotakli ovu temu najjednostavnije mogu spomenuti ono što je medijski došlo do najvećeg broja ljudi, a to je osvajanje prvenstva Europe s U-16 reprezentacijom Hrvatske. I na prvi pogled, bez dublje analize, ostvariti tako nešto na košarkaškoj sceni Europe je rezultatski ogromna stvar. Pogotovo kad se tomu pribroji spoznaja koliki rad, predanost te sustavnost treba uložiti u to onda taj uspjeh dobije na dodatnoj težini.
-Daljnja edukacija očito slijedi, a kada krenuti kao „prvi trener”?
- Košarka nije egzaktna znanost i određeni odgovori vezani za, na primjer, taktiku, strategiju rukovođenja momčadi ili upravljanje trenažnim procesom nisu „uklesani u kamen“ da bi vrijedili univerzalno i zauvijek te sukladno tome su vrijedni kontinuiranog preispitivanja. Ako imaš takav pogled na bavljenje ovim poslom,onda edukaciji nema kraja. Trenerska uloga zahtijeva svakodnevno analiziranje, preispitivanje, proučavanje i posljedično tome usavršavanje. Nadam se da nikad neću prestati promišljati na ovaj način i da će u meni uvijek gorjeti ona želja da tražim odgovore.
O daljnjim koracima u svojoj karijeri ne razmišljam na način gdje želim raditi, jer je ovo predinamična profesija da bi to bio dirigiran proces. Više me zanima sustav u kojem radim. Uvijek mi je bitno da sustav odiše profesionalizmom, sve ostalo će doći pa i posao prvog trenera, ne žuri mi se, kazao nam je Stipe.