U Zagrebu je u 88. godini života preminuo Ćiro Blažević, nakon duge i teške bolesti. Legendarni trener nažalost nas je napustio, iako je sam u nekoliko navrata rekao da je demantirao liječničke prognoze borio se s opakom bolešću puno duže nego što su mu predviđali.
Ovim tužnim povodom prisjetili smo se njegovog velikog životnog intervjua za ‘Slobodnu‘ objavljenog 3. studenog prošle godine, kojeg prenosimo u cijelosti.
--------------------------------------------------------------------------
Umoran sam, sine, umoran od života. Često se probudim ujutro i pomislim zašto sam još živ, zašto nisam umro. Kunem ti se... A onda se opet u meni probudi snaga, ne dam se... Ne želim se dati. Demantirao sam sve liječničke prognoze i tu sam. Htio bih svojim primjerom pomoći svima koji boluju i pokazati im da snaga volje pobjeđuje. Neka se bore – priča nam Ćiro...
U zagrebačko jutro na dogovor Miroslav Blažević (87), trener svih trenera došao je elegantan kao i uvijek. Neznatno usporena koraka, nekako sjetan kao i zagrebačko jesensko jutro. Uz njega su sin Miro i prijatelj Miro.
- Da znaš, došao sam samo radi tebe, bio sam na tretmanima koji su mi od vitalnog značaja, bio sam i u Kraljevici, u kući svojoj gdje povremeno odem. Ali nisam mogao odbiti obećanje koje sam dao – pozdravio nas je.
Da vas pitamo kako ste, deplasirano nam zvuči.
- Kako... Umirem, sine, eto kako sam. Umirem polako, ali sigurno. Mučim se. I to svima otvoreno kažem. Imam rak s nekoliko metastaza u tijelu koje me razaraju. To je fatalno. Prije godinu i četiri mjeseca liječnici su mi davali još samo četiri mjeseca života. Evo vam k..., rekao sam im. Ne dam se i zato govorim svim ljudima: nema te bolesti da se ne možete borit! Snagom volje za životom možete pobijedit.
Kako dane provodite?
- Nastojim se prošetati...
Sa suprugom Zdenkom? Kako gospođa, pozdravite je.
- Da, sa suprugom, dobro je, hvala na pitanju. Bio bih i sad s njom, da nisam ovdje s tobom... Tu su mi Miro i Miro. Sin i ovaj drugi moj susjed i veliki prijatelj. On mi je društvo u ovim danima. Mladi čovjek koji se brine o meni kao da mi je sin. I želi biti anoniman. Bio mi je susjed, a sad smo i veliki prijatelji.
Sin Miro je tu s nama, brižan kao uvijek...
- Moj sin me uvijek umiruje, tata, to si već govorio o bolesti, želi da moje stanje nije tako fatalno. A kćeri moje dvije, otkad mi je dijagnosticiran rak, nisu mi se ni javile iz Švicarske! I ljudi su mi zamjerili što sam to već govorio. A zašto ne, neka se zna! To saznanje gore mi je i od raka što me ubija! Imam srećom moja dva Mira, a i Džemo mi često dođe...
Nije prošlo dugo, pridružio nam se Džemal Mustedanagić, Dinamov vezni iz Ćirine šampionske 1982., svrati on do Ćire, na zagrebačku Špicu, kod kafića Charlie. Tu je štacija stare družbe. Epicentar Zagreba.
- Zamisli, četrdeset je godina prošlo od slavne 1982. Četrdeset - vrti Ćiro modri upaljač sa znakovljem fešte, kad je ono doveo Dinamo do titule prvaka nakon 24 godine čekanja. - Moja sveta godina, imala je nešto sasma drugo od samog športskog pokreta, bio je to manifest nacionalnog naboja – raznježi se Ćiro.
- Toliko je volim da je zasjenila i 1998. kad smo osvojili svjetsku broncu kao nepoznata, tek stvorena država...
Pamtimo bijeli šal, gdje vam je?
- Kod mene u stanu – uskočio je sin Miro.
A da nam ga donesete, da slikamo iznova tatu s bijelim šalom?
- Ma, bježi, molim te – nasmijao se Ćiro.
- Ne, ne, to se ne dira. U ormaru su i originalni bijeli šal i žandarska kapa iz 1998., ona za kojom je poludio cijeli svijet – kaže sin Miro.
Da, ono kad ste iskazali solidarnost sa stradalim francuskim policajcem na Svjetskom prvenstvu. Zvao se Daniel Nivel, bio je u komi nakon napada huligana. A kako se dogodio bijeli šal?
- To je priča, nosio sam ga kao mladić još u Švicarskoj, svidjelo mi se što ga je u filmu imao Charles Boyer. Znaš li ti uopće tko je Charles Boyer?
Znam, poznati stari glumac.
- Bome si i ti star. Nosio je šal i rekao sam sebi i ti ćeš Ćiro nosit bijeli šal. I nitko ga zamijetio nije dok to nije počeo spominjati Ivan Tomić, pokojni radio-reporter u prijenosima. Ivan Tomić je lansirao “Bijeli šal”.
Imali ste s njim poseban odnos?
- Bili smo svi u zanosu te 1982., Dinamo je bio pokret. I on je, zamisli, slagao hrvatski katolički narod da je to šal kojega je posvetio papa! Slagao, ma kakav papa... I kad smo pobjeđivali vikao je na radiju “sve vam je to dal, Ćirin bijeli šal”!
A da se vratimo Ćiro na vaše početke, u rodni Travnik, kakve vam uspomene budi djetinjstvo sad kad stalno vraćate filmove unatrag?
- Proglasili su me počasnim građaninom i dali mi golem značaj. Moj Travnik... Andrićev grad. Pročitao sam sve što je napisao Ivo Andrić, a nije sve u pravu, da znaš... Pamtim siromaštvo, borbu svakodnevnu.
Budi vam nostalgiju...
- Kako ne bi – pripalio je Ćiro sebi novu cigaretu.
Pušite tanke, najtanje što postoje.
- Pušim, ove lagane, to mi je još jedino preostalo. Zato nikad kapi alkohola nisam okusio. Otac Mato bio je alkoholičar, on je popio valjda za pet generacija i rekoh sebi nikad nećeš alkohola okusit, to je zlo, u šta pretvara čovjeka... Čitav život pio sam samo koka-kolu.
I voljeli čokoladu?
- Jesam, ali u ovoj bolesti čokolada mi više ne paše. Ne prija mi. Nikako! Organizam mi je ne podnosi. Pokušao sam, uzeo komadić čokolode i ne ide.
Da se vratimo mi u Travnik?
- Siromaštvo, šta da ti kažem, borba za goli život, ne mogu bit gore uspomene, ali ponosan sam na taj period života jer mi je pomoglo jako da uspijem. Susretao sam se s elementarnim problemima mladog čovjeka. Tome dugujem istinu da sam nemoguće probleme svladavao e da bih uspio.
Snažna je spomena na majku?
- Žalim za mojom majkom Katom koja je rano umrla, niti 60 nije imala, ništa od slave svoga sina nije doživjela, umrla je u neimaštini. Govorila je da zna kako ću ja sigurno postat nešto veliko i uspjet u životu, a ja sam se borio za golu egzistenciju. Sa 18 sam otišao od kuće. Sila me natjerala na najgore...
Na što?
- Na emigraciju. Tko god da je prođe, život u tuđini, imam silan respekt prema njemu! Švicarcima puno dugujem. Imam njihovo državljanstvo. Naučili su me da moram biti obavezno korektan čovjek. I da je laž osobina budala. I toga se zauvijek držim, to mi je životna škola.
Stekli ste novac? Koliko?
- Sine, dovoljno. Naravno da sam zadovoljan. I da šport nikad nisam povrijedio, a kamo li izdao. Ali, šta će mi novac?!
Kako, a uvijek ste govorili...
- Godinama sam propagirao da je novac najvažnija stvar i da je najzdraviji čovjek bez novca zapravo bolestan, ali danas vidim drugačije. Oprosti mi, ja sam imao krivo. Najvažnije je zdravlje. Ne možeš zdravlje kupit. Prvo je zdravlje, pa sve ostalo. Pusti novac.
U osamdesetima osobita je bila vaša epizoda s Prištinom. Kako su vas pridobili? Novcem?
- Možeš mislit... Tko me zove, ja mu idem pomoći. Takav sam. Bila je to avantura... Zar nisam vodio i u Hrvatskoj i Rijeku i Osijek i Varteks i Zagreb. I Muru u Sloveniji... I Slobodu iz Tuzle. Primamljivao me izazov u Prištini. Iz beznadne situacije sam ih digao, a dogodio se i tamo pokret naroda. Pun stadion na svakoj utakmici, cijela Priština je živjela s nama i ja s njima.
Što vas se posebno dojmilo?
- Tri godine kasnije vozim se vlakom u Švicarskoj, iz Lausanne i prolazi kroz vagon onaj što prodaje kavu, kolače, gura kolica i ja naručim i da platim, a on, očito Albanac s Kosova, progovori: Bata Ćiro, da naplatim, pa otac bi me ubio! Ne zaboravljamo mi što ste uradili za nas. Daj onda još jedan kroasan, rekoh, mlatio sam kroasane ko Plenković u Bruxellesu, ha, ha, ha...
Kako sad premijera Plenkovića da spominjemo?
- Napiši, bit će mu drago.
Uskočili smo onda odmah u politiku, okušali ste se i vi?
- Nije to bilo za mene. Ali, kao patriota ne možeš bit indiferentan na zbivanja pa sam pokušao... Na kratko. Jako sam žalostan kad vidim napade na Plenkovića, on vodi Hrvatsku kao da je Dreistein, a ne Einstein – stara je Ćirina fora, shvatili ste, ne kao jedan “štajn” nego tri...
- Sve sam probao, ali i dobio potvrdu da sam apolitičan čovjek. A vjeran Tuđmanu do kraja života! I sad ću vam anegdotu ispričati.
Da čujemo.
- Otvara se bista predsjedniku Tuđmanu u Splitu, spomenik na Rivi, a dr. Franjo Tuđman, da se zna, za mene je najgenijalniji i najčestitiji čovjek što sam ga upoznao, sve je time rečeno. Tu je HDZ, ali Kerum je taj koji se zauzeo za bistu i kaže meni Miro Tuđman ajde Ćiro, ti govori, to kao neutralno. Ja se mislim što ću reći, da ispričam ono što mi je predsjednik govorio, o najboljim bojišnicima na svijetu i kažem: Dok se Dalmatinci ne uključe, nema pobjede!
Spustili smo se u Split, tu je Hajduk.
- Jako volim Hajduk.
Lijepo nam je to čuti.
- Povijesno sam dinamovac i nema tu šta, ali vezan sam i za Hajduk. Luka Kaliterna je i moj trener bio, u Rijeci i ja dolazim na Trofej Marjan još na Stari plac s Lausanneom i nosim barba Luki lijekove što će mu produžit život. Dovodio sam rado na Trofej Marjan još i Grasshoppers i Nantes, na stranu Dinamo.
Ipak znate nam reći ponekad kako vam Hajduk mrlja na karijeri. Zbog Debrecena?
- Ma mrlja je što sam pristao da dođem u Hajduk, a nisam znao da zapravo Sanader vlada Hajdukom. Imali smo i po tisuću i pol ljudi na treninzima, zanos, sve je bilo divno, Split je predivan grad,. Ali uvijek ima anomalija, prodaše mi Vejića, a obećali su da neće! Nikad se ne bi Debrecen dogodio da je Vejić ostao, sve smo golove primili tamo gdje bi Vejić skakao.
Niste odmah smijenjeni.
- Zaboravlja se da sam na Kupresu potom tako pripremio Hajduk da sam u Maksimiru skoro zgazio Dinamo, ostalo je 0:0. Zamjeram Sanaderu što me ubrzo svejedno smijenio, bahato je rekao skidaj tog dinamovca s klupe Hajduka!
Bili ste i nedavno u Poljudu?
- I vidio sam Hajdukov fenomen. Najljepše prostorije na svijetu dekorirane veličinama, spomenike Kaliterni, Vukasu, Frani Matošiću. Čestitam predsjedniku Jakobušiću na elanu i želim da vrati Hajduk na stare grane reputacije.
Kad se osvrnete unatrag...
- Pedeset godina sam radio, imao male satisfakcije u pobjedama i velika razočaranja u porazima, kad te šutne idiot predsjednik i ti se na cesti pitaš hoće li me netko opet uzeti. Na kraju, dragi moji prijatelji, nemojte žalit za mnom. Imao sam buran život i volim vas jako. Sve što sam napravio u životu je zahvaljujući vama. Jer, moja odgovornost prema publici je moj najvitalniji motiv i ja sam imao svijest privilegiranog čovjeka da mogu hrvatski narod raspoložit ili napravit tužnim... Ja sam sretan čovjek jer mislim da nemam neprijatelja. I odlazim miran i spokojan...