Koliko samo zanimljivih nogometaša ima u Trećoj ligi, a tek samo kvalitetnih trenera. I poznatih likova... Rekao bi čovjek ma pusti, treća liga, ali tko je iole dublje u dalmatinskom balunu zna koliko je to ozbiljno natjecanje. S klubovima koji imaju tradiciju. Ima tu bivših prvoligaša, a ima i iznenađenja. Ugodnih.
Na vrhu je Hrvatski vitez iz Posedarja i to je iznenađenje, a tvorac tog malog, zapravo velikog čuda iz malog mista je – Josip Butić. Ili naprosto Jole. Legenda Zadra. Što kažu i kluba i grada.
Nakon niza godina nije više na poslu u svome Zadru, nego tu, u predgrađu, u Posedarju. A uspon „Viteza”, kako ga u žargonu skraćeno zovu, poklapa se s obilježavanjem 75 godina tog uzornog kluba.
Hrvatski vitez iz Posedarja u Butiću je pronašao svoga vođu. Čudotvorca. Pozvali su ga kad je u trenutku ostao bez Zadra, čekajući angažman u Africi. A oni bili pri dnu. Dođi, Jole, u pomoć...
- Bio mi je to izazov, u trenutku sam bio bez posla, rado sam prihvatio. Nisam više bio u Zadru, a planovi što sam ih imao u Africi s mojim Dadom Pršom zastali su zbog korone. Tako sam stigao među „vitezove” – priča nam Butić.
Rečeno, učinjeno i počeo je uspon Posedarja. Uzeo ih lani kad su tražili spas, digao ih, bili su na kraju sedmi, a sad su u novoj sezoni - prvi!
Stradala je i Urania koja je posljednja, a nije joj pomogla ni smjena trenera; to što je Australac Željko Kalac preuzeo kormilo. Pred „vitezima” rano se Urania predala...
- A nikad ne znaš, je da je to bilo prvi protiv zadnjega, ali nama je teren lošiji. Trava se malo povukla, sve je to troskot i takav teren ide slabijem u prilog. Da se lakše brane. Ali, nisu nam utekli.
U čemu je tajna uspjeha?
- Nema tajne, nisam ja čudotvorac. Sve je to zasluga igrača.
Koji su to igrači?
- Nema vam tu posebno poznatih imena. Recimo Torbarina je igrao u Zadra kao i Jurjević... Ja se držim da na terenu djelujemo zajedno, borbeno, motivirano. Ka’ prava momčad.
Eto vidite da je trener važan. Kakav ste trener? Taktičar ili motivator?
- Ne robujem posebnim zahtjevima, dajem slobodu u igri, ali naravno da to nije bez obaveza, pa da svatko radi što mu se prohtije. Radim puno na motivaciji, atmosferi.
Dokle će „vitezovi”?
- Kad bi se plasirali u Jedinstvenu treću, to bi bio velik uspjeh. Skoro cijela liga ima takvu želju. Ja i dalje smatram da Zadar ima najbolju momčad.
Uću u tu novu Treću, jedinstvenu na razini Hrvatske, je li to realan zalogaj?
- Vuče nas sportski motiv. Ne, mi nismo pod kapom grada Zadra, mi smo općina Posedarje. Pa ćemo vidit.
I kažete da je Zadar najbolji?
- Ja tako mislim, makar im puno bižimo na tablici.
Vodili ste ih do prije godinu i pol, zašto više niste tamo?
- A valjda sam imao previše pobjeda, ha, ha, ha.... A što ja znam. Imao sam dobre rezultate. Došla je nova uprava, zaželjeli su Terkeša i Blatnjaka. Nismo mi rivali, nikako. Igrao sam s njima, Terkešu bio i trener. Naprosto su htjeli promjene. Zadar je sad sasvim novi klub, nije više onaj stari, to mi u gradu osjećamo... Stari naš Zadar je otišao u stečaj, a ovo je sad novi, krenuo je iz početka. Je isti stadion, je isti teren, ali je osjećaj drugačiji.
Ali i Bepo Bajlo je valjda u istoj kancelariji?
- Je, i to je isto!
Posedarje je samo razlog više da vas čujemo, kroz vas su se lomile nogometne epohe, imate štošta za ispričati.
- Da vam pričam kako sam bio kadet u Hajduka, junior? Bili smo zanimljivo društvo s kraja osamdesetih, Pršo, pa Tomo Rukavina, bili su tu i Jurić, sad trener Torina, Miki Rapaić, Mornar, Ante Čović što je u Njemačkoj bio i trener Herthe, stanova’ je na Cankarevoj... Napravio sam grešku kad sam se vratio u Zadar i nisam prihvatio što su mi nudili Buljan i Rožić da ostanem. Sad to znam da je bila greška, ali nije me tada imao tko savjetovat. Zadar mi je u tom času ponudio više od Hajduka samo da se vratim, za trenera je dolazio Gudelj, idol moje mladosti i ja se vratio. Rat, roditelji, nostalgija. Je, bio sam vezni igrač, ovako više ka polušpic...
Karijera vas je vodila i u Neretvu?
- Bio sam na posudbi u drugoj ligi, lipo iskustvo u Metkoviću.
Pa nakon godina Zadra u Rijeku?
- Tako je. U Rijeku me doveo Katalinić, on me uvijek jako cijenio, kao i njegov pomoćnik Kalinić. U Rijeci sam i kup osvojio, protiv Hajduka, trener je već bio Scoria, I bio sam cimer s Ercegom. Ej, Tomo Erceg nije mogao u Poljudu zaigrati protiv Hajduka, ma nikako. Do ručka bi se još i držao, a sat-dva do utakmice posta’ bi drugi čovik. Promjena raspoloženja, kočnica velika, Scoria je to znao, pa bi ga vadio van. Kup smo osvojili u Poljudu, a Tomo kao da nije postojao. Istina, u Rijeci je dao gol, ali u Poljudu u revanšu ni makac. Toga se uvijek sjećam, smijemo se kad se sretnemo... U ta doba negdi 2005. i ja sam se ostavio baluna.
Vi ste vezani i za košarku, Zadar je grad košarke?
- Ma ne ja, to je moj rođak bio u Tornadu. A s košarkom vam je posebna priča, sad u Višnjiku meni to nije ka’ šta je u Jazinama bilo. Nogometni Zadar u Stanovima nije isti, košarka u Višnjiku nije ista ona iz Jazina. I gotovo.
Bili ste i u Kini?
- Kako ne, valjda prvi Hrvat koji je išao igrat u Kinu i to još 1996. i znate li gdje? Išao sam u Wuhan... E, u Wuhan. Ne možeš virovat. Ovaj odakle je sad korona krenula. I onda su za mnom došli još i Joško Bilić i Frane Amižić, bile su to face devedesetih.
Trenerske ambicije? Prva liga možda?
- Imam 47 godina, puno iskustva, dugo sam bio na istom mjestu, u Zadru, s mlađim uzrastima, a bio sam još i pomoćnik Zebiću, pa trener prve momčadi Zadra. A što ja znam. Ambicija ima. Sad mislim samo na Posedarje.
Ima opet jedan Butić u Hajduka?
- To je kadet Šimun, mlađi sin od brata mi Ante, ima 15 godina. Kažu da bi moglo bit nešto od maloga. A moj sin Ante od 14 godina igra u školi nogometa „Zadar nova”.
Sigurno je jedno, Šimuna i Antu ima ‘ko će savjetovat?!
- U to nema sumnje! - smije se Josip Butić, trener „viteza”. Jaše Jole na čelu kolone.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....