Prije godinu i pol dana napustio nas je Željko Nježić Deda, preminuo je u 76. godini tijekom noći od srčanog udara. Mnogi su tu vijest primili s velikom tugom, jer Deda je bio poseban čovjek, neizmjerno zaljubljen u nogomet, a posebno stručnjak za golmane. Za stvaranje golmana - pišu Sportske novosti.
Teško će se ikad više roditi trener s tolikim stažem, znanjem, srcem i iskustvom kakvog je imao Deda. Više od četrdeset godina prenosio je svoje znanje raznim generacijama hrvatskih vratara. Kroz njegove ruke prošla su mnoga poznata imena poput Stojkića, Tomića, Piplice, Žitnjaka, Mihačića, Gospića, Solomuna, Vasilja, Čondrića...
Na jednoj je golmana bio osobito ponosan. Na Dominika Livakovića. Hrvatskog nogometnog heroja. Bili su iznimno povezani, toliko da mu je Livaković - zajedno s Josipom Čondrićem - jedan dan odlučio kupiti novi automobil. Imao je stari Ford, iz tko zna koje godine, jer Deda je uvijek živio skromno, njega su zanimali treninzi, a ne novci.
- Joj, joj... Kako sam se iznenadio, ostao sam paf. Nekoliko dana nisam spavao od sreće. Tak sam se tresel da sam morao pozvati sina da ode sa mnom po automobil, nisam ga mogel voziti. Sva sreća što je sin bio u Zagrebu i što je otišao sa mnom. Sve me to tak šokiralo da ne znam kak bi ga ispeljal. Još nemrem k sebi doći. Kak sam ih zagrlil, joj, joj... Ne znam kaj bi vam više rekel - pričao je tada uzbuđeni Deda.
Deda nažalost nije doživio da s nama gleda svog miljenika Dominika kako skida penale u Kataru, ali sigurni smo da ga je gledao negdje odozgo, s nebesa. I bio je neizmjerno ponosan.
Četiri godine Livaković je braneći za Zagreb svakodnevno radio s Dedom. Stigao je u ljeti 2012. u Kranjčevićevu iz Zadra, kao iznimno talentirani junior. Imao je 17 godina kada je stao na gol, Deda je za njega jamčio, a Dražen Besek kao trener imao hrabrosti staviti ga na vrata.
Kad bi stao iza nekoga kao što je stao iza LIvakovića, bio bi nemilosrdan. Usmjeravao ga je, kritizirao, tjerao u rupu s pijeskom koja je bila sastavni dio svakog treninga. Dedi je pijesak bio idealna podloga za jačanje eksplozivnosti, kod golmana tako važne. U tom ga je pijesku znao "izmasakrirati", Livaković je na koljenima znao izaći iz njega.
"Taj će dečko biti strašan golman, zapamti to."
Bila je ljubav na prvi pogled, imao je neograničenu vjeruju u njegov potencijal. Žestoko su trenirali, ali i jako puno razgovarali, jer Deda je uvijek imao što za reći. Kad je Livaković otišao iz Zagreba u Dinamo, njihova suradnja nije prestala. Znali su odraditi pokoji trening i često bi se čuli.
"Tko sumnja u Dominika, taj ne zna puno o golmanima." Tako je jedan naš razgovor o golmanima zaključio Deda. Deda nije sumnjao, Deda je znao. Danas znaju mnogi u svijetu, posebno Japanci...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....