Situacija je stvarno bila neodoljivo smiješna. Stojim ja tako, u ponedjeljak ujutro, u jednoj butigi – da je sad ne reklamiram koja je – i pada mi pogled na knjigu pored kase. To su te trgovačke cake, stave je tamo di je moraš vidit dok čekaš svoj red za plaćanje, ili dok ti vraćaju munitu... A na koricama knjige piše – "Svjetski bestseller: Danski odgoj djece". To je ka naslov. A ispod njega, sitnijim slovima stoji napisano "Što najsretniji ljudi na svijetu znaju o odgoju samopouzdane i sposobne djece?"
Možete li vi zamisliti išta od toga smješnije, u taj ponedjeljak ujutro, nakon nedjelje u kojoj smo mi tu samopouzdane i sposobne Dance, baš ka dicu poslali kući. I nisu mi baš u tim trenucima djelovali ka najsretniji ljudi na svijetu... "Da šta znaju? A ništa! – velin ja poluglasno, ka za sebe. Šta znaju o otome u Imotskome? A sve! Iako, čisto sumnjan da su mater i ćaća Antiše Rebića njanko čuli za tu knjigu kad su maloga odgajali, a kamoli da su je uzeli na znanje i ravnanje. A onda njihov i naš Antiša, dvadeset i koju godinu kasnije, stane onako stamen, kao od brda odvaljen, isprid argentinskog golmana Willya Cabalera koji se sprema dodati loptu baš priko glave našeg Antiše... I on je samopouzdan, mora se priznati, ili je barem bio, ali vjerojatno to više nikad neće ponoviti ako netko od ovih s prezimenom na 'ić' bude u blizini – Rebić, Modrić, Rakitić... I onda to naš Ante, prezime mu znate, kao David iz praćke kojom je gađao Golijata, potegne iz prve, iz voleja, dok je lopta još u zraku, dok pada...
Stisni i ošini
U devet od deset udaraca ta će lopta tako raspaljena završiti bok te pitaj di. Na tribinama stadiona u Nižnjem Novgorodu, u metalnoj konstrukciji gore na krovu, odakle će je skinuti tek za tri dana, vatrogasnim ljestvama, na najvišem vrhu stabla u obližnjem drvoredu, ili će upasti u vodu na mjestu gdje se rijeka Oka ulijeva u Volgu... Tek u onom jednom od tih deset slučajeva taj će volej, pod uvjetom da idealno sjedne na nogu, pasti tamo di triba, u savršenoj paraboli, iznad glave nesretnog argentinskog golmana. "Absolutely magnificent!" - reći će spiker na FIFATV-u, na snimci koja već sada na "Jubitou" ima 16 milijuna pregleda. E pa, ako to nije samopouzdano, ja ne znam što je... I to od igrača kojem cijelo prvo poluvrijeme ništa nije išlo za nogom, koji je igrao neku svoju divlju igru, rvao se sam sa sobom i svima oko sebe... od petnaest duela, dvanaest ih je izgubio, a i ona tri dobivena bila su na rubu kartona, prije crljenog nego žutog...
I šta dakle, Imoćani, da se mi vratimo na početak, znaju o odgoju samopouzdane i sposobne dice, šta znaju o tome u Modrićima kod Obrovca, šta znaju u Subinom Zagrađu, a da o tome njegovi mater Dorthe i ćaća Thomas, nisu pričali Christianu Eriksenu, dok je odrastao u idiličnom danskom gradiću Middelfartu? Je, i njegovom su ćaći Thomasu, baš kao i Modrićevima u Hajduku, rekli da mali i "nije nešto" i da je sitan, fizički preslab. Da san ja Abramović, sad bi, baš ovih dana zva, da mi dovedu onog mudraca iz Chelsea koji je s otin ričima – i to ne jedan, nego dva puta – otkanta maloga. To da "nije nešto" za Eriksena su rekli i u Barceloni, pa u Milanu.
Dakle, šta ovi u Imotskom, i svim našim zaleđima, znaju a da o tome ne znaju ništa u Danskoj, ili u drugim sretnim zemljama svijeta, koji djecu odgajaju po knjigama i iz knjiga? Zašto su oni tako samopouzdani, pa kad se nađu u situacijama jedan na jedan, sad ili nikad, oni stisnu i ošinu... Pa, ko živ ili mrtav, ko pukovnik ili pokojnik, ili op ili trop. Oni znaju da se ne mogu pouzdati u nikoga, nego sami u sebe, da im roditelji ne mogu ništa više pružiti nego ono malo što su im već dali, i da će – ako se ne potrude, i daju sve od sebe – biti ista takva sirotinja kao što su i oni sami bili. I da se nemaju di vratiti, nego da tamo di su došli moraju biti najbolji – ili barem duplo bolji - od svih drugih, samo da bi opstali. U vazda tuđem svitu. Di nikog svoga nema.
Suzo didova
Kako je naš Antiša na utakmici protiv Danske valjao onog Danca, na svom krilu, isprid šesnaest metara. On fintu da će desno, nesritnjak desno, a Antiša livo. On livo, a Ante desno, on desno, a Ante opet livo. Sigurno mu ovih dana doktur u Danskoj gleda rentgen slike od kralješnice i pita – 'Kako ste se ovo udesili, ko vam je ovo napravio' – 'Rebik, Ante Rebik, Nižnji Novgorod' – 'A vi ste bili onaj nesritnjak, šta vas je lomija. Gleda san, gleda. Dobro ste i prošli!' - reći će mu doktor. Jer, Ante je njemu samo prodao istu onu fintu – nogometnim jezikom ispričanu - koju je Škiljo iz Zagvozda neusješno pokušavao prodati Kikašu i Matanu. Antiša se zaginga na desno, da bi Danac pomislio da će on u četvrtak ujutro udarit prema Ljubuškom, kako je mislija, ali naš je Rebić namisto toga isti moment krenija tamo, da ne bi Danac to njemu napravija. I to prija zore i u prve pivce. I to ne prema Ljubuškome, diko moja, nego prema Mostaru, suzo didova, di je Danac mislija da će njegova noga doć prije nego Rebićeva lopta proć... Ali, jebi ga, to se ne uči iz knjiga... S otin se čeljade rodi, pa kad ga još potriba natira da se iz ono "teke Opelića" pritvori u "pravog pravcatog Mercedesa" onda mu je samo nebo granica. Ili Bayern iz Minkena. Višlje od toga nema. A interesantno, njemu nisu kao Erikssenu, i Modriću, u Hajduku rekli da je sitan, ali mu je na isto došlo. Rekli su mu da se vrati kući jer takvih kao on već imaju... na bacanje. Stoga nije ni čudo da se danas svi čude – "Oklen ovaj?!" Pa vele da je iznenađenje. Otkriće turnira! "Je za one koji me nisu pratili. Pa ja već drugu sezonu igram jako dobro. Sebi nisam neko iznenađenje!"
Danci moji, pišite vi knjige. I pišite kad kući stignete, pošaljite nam razglednicu s plaže. I gledajte nas danas u četvrtfinalu protiv Rusa. Na TV-u. I sve nešto sumnjan da ćete baš u tom momentu biti najsritniji ljudi na svijetu. I da van neće, odgoju unatoč, pobić baren jedna od onih iz balkanskog opusa – "O jeben ti..."