Pratitelji nogometa su oduvijek znali da je novac bitan faktor sportskog uspjeha, ali tek je od prvog izdanja bestselera Soccernomics iz 2009. godine postalo do kraja jasno koliko je zapravo važan – nijedan drugi faktor mu nije ni blizu u objašnjavanju rezultata nekog kluba, posebno ako se gleda dugoročno. Autori Simon Kuper i Stefan Szymanski tvrdili su da se pozicija nekog engleskog nogometnog kluba na ljestvici od 1978. do 1997. može gotovo u potpunosti objasniti visinom njegovog proračuna za plaće, piše Ekonomski lab.
Koeficijent determinacije (R2) od 0,92 koji je proizašao iz njihove analize značio je da se 92% promjena u plasmanu može objasniti visinom plaća. Stefan Syzmanski je u knjizi Money and Soccer iz 2015. godine pružio dodatni uvid. Proširio je razdoblje promatranja od 1958. do 2013. godine i pronašao R2 od 0,81, a kada se fokusirao na tada zadnjih deset sezona od 2003-2012. zaključio je da u engleskom nogometu promjene u plaćama objašnjavaju čak 90% promjena u poziciji na ljestvici (Slika 1.).
Iako je novac glavni generator dobrih rezultata, pogotovo u dugom roku, unutar jedne sezone stvari ipak stoje malo drukčije. S obzirom da je nogomet sport s malo pogodaka, slučajnost igra veliku ulogu; to posebno vrijedi u jednoj utakmici, ali i u jednoj sezoni. Szymanski istu analizu od 2003. do 2012. radi s fokusom na pojedinačne sezone i tu nalazi da novac objašnjava "samo" 61% varijacije u plasmanu. Što posljedično ipak ostavlja dosta prostora (39%) za neke druge utjecaje: sreća, ozljede, treneri, strategije, analitika, pripreme, itd.
Vrijede li ove relacije i za HNL? Dinamo je osvojio 17 titula u zadnjih 18 sezona, a čak i površni pratitelji domaćeg nogometa znaju da je jedan od najvažnijih razloga taj što ima daleko veći proračun od svojih konkurenata (ako na trenutak zanemarimo neke druge, "nenogometne" faktore iz prošlosti dok su bivši čelnici kluba – danas u bijegu od hrvatskog pravosuđa – stvarali ovu prednost). Iako se takav napor možda čini suvišnim, ovdje će se na primjeru HNL-a ipak pokušati ponoviti analiza Syzmanskog i Kupera. Prvo će se utvrditi postoji li veza između plaća i plasmana unutar jedne natjecateljske sezone.
Klubovi za potrebe licenciranja Hrvatskom nogometnom savezu svake godine dostavljaju posebno prilagođena financijska izvješća koja UEFA nastoji standardizirati širom Europe. Za većinu naših prvoligaša ti su izvještaji javno dostupni od 2017. godine, pa će se počevši od natjecateljske sezone 2017/18 izdaci za plaće igrača usporediti s konačnim plasmanom na prvenstvenoj ljestvici.
Za razliku od engleskih nogometnih klubova, kojima financijska godina završava 31.05. kada završava i nogometna sezona, hrvatskim klubovima poslovna godina završava kada i kalendarska – 31.12. Zbog toga će se za određivanje izdataka za plaće u jednoj sezoni koristiti prosjek plaća iz dviju kalendarskih godina. Npr., plaće igrača Dinama za sezonu 2017/18 su bile 114,5 milijuna kuna, što je prosjek plaća za 2017. godinu (120,2 milijuna kuna) i 2018. (108,7 milijuna kuna). To je i razlog zašto netom završena sezona 2022/23 nije mogla biti uzeta u obzir – financijska će izvješća za 2023. biti objavljena tek na proljeće 2024. godine.
Imamo 44 podatka, s time da šest nedostaje: za Hrvatski dragovoljac i Cibaliju nisu pronađena izvješća; za Rudeš i Varaždin nedostaju izvještaji za po jednu sezonu, a za Inter Zaprešić za dvije. U skladu s metodologijom Syzmanskog i Kupera napravljena je regresija plaća svakog kluba u odnosu na poziciju na ljestvici. Izdaci za plaće izraženi su relativno prema prosječnoj plaći lige u sezoni. Dinamo je npr. u sezoni 2018/19 imao 4 puta veći proračun za plaće igrača od prosjeka lige, a npr. Rudeš je imao relativne plaće od samo 0,09 (odnosno 9% prosjeka HNL-a u toj sezoni).
Svaki kružić na Slici 2. predstavlja kombinaciju plaća za igrače (logaritamski) i pozicije na kraju sezone za ukupno 5 sezona i 12 klubova koji su u njima nastupali. Koeficijent determinacije R2 od 0,732 ukazuje na to da se 73,2% varijacije u pozicijama klubova u jednoj sezoni može objasniti razlikama u proračunu za plaće. To je više od 61% koje je Syzmanski našao za Premier League, pa se čini da u HNL-u ima manje prostora za druge faktore koji bi osim plaća u jednoj sezoni mogli utjecati na rezultat.
Slika 3. prikazuje dugoročni značaj plaća za ostvareni plasman: s jedne je strane omjer petogodišnje prosječne plaće pojedinog kluba i prosječne plaće lige (logaritamski), a s druge petogodišnja prosječna pozicija na ljestvici. U izračun su ovoga puta ušli samo oni klubovi koji su nastupali u svih pet sezona, kao i Gorica koja je igrala u njih četiri i koja se od ulaska u HNL 2018. godine etablirala kao stabilan prvoligaš.
U HNL-u se u srednjem roku gotovo 80% varijacija u plasmanu može pripisati razlikama u visini proračuna za plaće igrača. Većina klubova je relativno blizu regresijskog pravca, što znači da se u prosjeku plasiraju u skladu sa svojim budžetom. Izrazito negativno odskače jedino Istra koja se nalazi duboko ispod pravca, te je u odnosu na uloženo u igrače u ovih pet sezona podbacila u sportskom smislu. Gorica pak najviše pozitivno odstupa, jer u prosjeku osvaja nešto bolje pozicije u odnosu na uloženo. Po svemu sudeći, plasman u HNL-u je srednjoročno gledano, ali i u jednoj sezoni, u najvećoj mjeri određen visinom plaća. Prebačaj i podbačaj u odnosu na budžet je naravno moguć i događa se, ali ne i u odnosu na prvo mjesto na ljestvici, s obzirom da je Dinamo svih pet puta bio prvak. A to nas dovodi do jedine iznimke u zadnjih 18 godina – Rijekine titule iz sezone 2016/17.
Nažalost, potpuno usporedivi podaci za tu sezonu nisu dostupni, ali iz onoga što se još uvijek može pronaći od financijskih informacija iz toga doba moguće je rekonstruirati da je Dinamo tada imao oko 3 puta veći proračun za igrače od Rijeke. Ipak, Riječani su i u tim uvjetima osvojili prvenstvo pa bi bilo zanimljivo saznati koliko je to bilo vjerojatno. Pogotovo zbog toga što je i u godinama nakon toga Dinamo pred glavnim konkurentima – Hajdukom, Osijekom i Rijekom – održavao istu prednost s 3 do 3,5 puta većim plaćama. U tu se svrhu promotrilo osam najjačih europskih nogometnih liga po UEFA-inom koeficijentu ("Lige petice" + Portugal, Nizozemska i Belgija) i devet sezona odigranih od 2013/14 do 2021/22 (iznimka je Italija za koju postoje podaci sve do 2009/10). Usporedila se visina izdataka za plaće prvaka pojedine lige u odnosu na klub koji je te sezone u dotičnoj ligi imao najviši proračun. Za engleski Premier League podaci su najvećim dijelom preuzeti iz Deloitte Annual Review of Football Finance, a za ostale lige s mrežne stranice Capology.
Ukupno je pregledano 76 sezona, a 32 puta (42%) prvak je bila ekipa koja te sezone nije imala najviši proračun u svojoj ligi, što je dobra vijest za kompetitivnost i neizvjesnost u nogometu. Međutim, radilo se o razlikama koje su unutar 3-41%, kao npr. između Reala i Barcelone, Milana i Juventusa, Manchester Citya i Manchester Uniteda ili Liverpoola, Benfice i Porta, itd. To ipak ne odgovara domaćim prilikama gdje Dinamo ima mnogo veću platežnu moć od konkurencije. Zato se u sljedećem koraku tražilo samo one prvake koji su imali barem dvostruko manji budžet od najrastrošnijeg kluba lige; u toj ih skupini ima sedam (9,2%). Ako bi se na kraju izoliralo samo one slučajeve koji su usporedivi s financijskom situacijom u HNL-u, postoje zapravo samo tri takva malo vjerojatna prvaka: Leicester City iz 2015/16, kada je Manchester United imao 3 puta veći proračun, Lille iz 2020/21, kada je osvajanjem Lige 1 izveo pravo financijsko i nogometno čudo jer je PSG tada imao čak 9 puta veći proračun, te Atletico Madrid iz 2013/14 (Barcelona je te sezone potrošila 3,7 puta više na plaće). To bi onda bilo samo 3,9% uzorka, odnosno 5,2% ako bi se dodao rubni slučaj Monacove titule iz 2016/17, kada je PSG potrošio 2,5 više.
U zadnjih 18 godina Dinamo je osvojio 17 prvenstava (94,4%), a Rijeka jedno (5,5%). Ako se kao referentna vrijednost (base rate) uzme ovih 4-5% titula underdogova u europskim ligama, onda se Rijekino osvajanje tog jednog prvenstva nalazi otprilike unutar očekivanih vjerojatnosti, a to je jedna titula u dvadeset godina. Ovo vrijedi samo uz pretpostavku da je Dinamo u stanju održavati oko tri puta veći budžet za igrače u odnosu na glavne konkurente. Čak i u takvim okolnostima, Hajduk, Osijek ili Rijeka mogu osvojiti poneku titulu, iako izgledi za to nisu posebno veliki. Sve dok Dinamo ima tri puta veće izdatke za plaće, prekid njegove dugoročne dominacije je gotovo isključen.
HNL bi bila kompetitivnija i neizvjesnija liga tek kada bi se Dinamova relativna prednost u plaćama nad konkurencijom značajnije smanjila. To bi se moglo dogoditi zbog rezultatskog i financijskog pada zagrebačkog kluba koji je trenutno teško zamisliti, ali je takvih primjera u sportskoj povijesti bilo. Konkurenciji bi ipak bilo bolje ne računati na takav razvoj događaja, nego se koncentrirati na sebe.
U novije doba se pokazalo da je najkraći put do rezultatskog uspjeha ulazak velike količine privatnog kapitala u klubove. Rijeka i Osijek su se na račun toga izdigli iz borbe za opstanak i relativno brzo pretvorili u kandidate za sam vrh ljestvice, pa su samim time vjerojatno otvoreni za daljnja ulaganja postojećih ili nekih drugih investitora. Hajduk je ustrojen po socios modelu i ne može računati na ovu opciju. Ali čak i bez privatnog kapitala, postoji jedan očiti način značajnijeg povećanja prihoda, a to je redovito nastupanje u skupinama europskih natjecanja. No, trajni uspjeh u Europi ne bi trebalo postaviti kao cilj sam po sebi, nego bi on trebao doći kao posljedica strpljivog dugoročnog planiranja i sustavnih procesa unutar klubova, te promišljenog ulaganja u održivi rast i razvoj. Bez posvećivanja tim strukturnim procesima, konkurencija će vrlo teško baciti rukavicu u lice Dinamovoj dugoročnoj dominaciji hrvatskim nogometom.