Bio je 29. ožujka 2008.
Na Stanovima se igrala utakmica Prve HNL između nogometaša Zadra i Cibalije. I tek što je počela dogodilo se nešto što će zauvijek obilježiti zadarski i hrvatski nogomet pa i više od toga.
Trenutak koji je jednu sasvim uobičajenu situaciju u sportu pretvorio u nezamislivu tragediju. Udarac čiji je grozomoran odjek nagovijestio ono što će se dogoditi pet dana kasnije. Odlazak u vječnost jednog mladog čovjeka u punom naponu snage, pred kojim su tek bile one najljepše stvari u životu.
Umjesto toga ostala je tek neizreciva bol njegovih najbližih, beskrajna tuga svih onih koji su ga poznavali i stotinu pitanja bez odgovora. Kako? Zašto?
Uskoro će se navršiti 15 godina od tragične smrti Hrvoja Ćustića.
Petnaest godina tijekom kojih smo ga se uglavnom sjećali tek uz cvijeće, svijeće i molitvu, mural i poneku emotivnu utakmicu te ulicu koja nosi njegovo ime. No, ono zbog čega je Hrvoje stradao, neadekvatna infrastruktura, doživjela je u njegovu gradu tek kozmetičke promjene.
Ova je godina, napokon, ipak nešto drugačija: pokrenut je prvi Međunarodni nogometni turnir Hrvoje Ćustić.
Turnir koji će, u Hrvojevu gradu i županiji, okupiti mlade nogometaše iz Hrvatske i pet inozemnih zemalja. I tako njemu u čast povezati dvije stvari koje je neizmjerno volio, nogomet i svoj rodni kraj.
Turnir koji nas, kako je netko ovih dana lijepo napisao, sve obvezuje da traje dok se kotrlja nogometna lopta. I što najvažnije, da bude prvi korak prema onome što se u Zadru prije ili kasnije mora dogoditi: stadionu koji će nositi ime Hrvoje Ćustić.
Tek će tim činom zadarski Dvanaesti anđeo, kako ga je opjevao pokojni Romeo Santini, dobiti onu konačnu počast koju zaslužuje.