Zakleti sam Dalmatinac... Iako Šibenčanin, pored svih zadarskih novinara, ja sam napisao uvod za knjigu o klapi Intrade!

"Imao sam tri velika uzora u životu. Velikog, karizmatičnog kulturnog zanesenjaka Milivoja Zenića, najplodnijeg šibenskog kroničara Ivu Livakovića i nezaboravnog i nenadoknadivog Arsena.

Koji mi je, kad je imao 70 godina, rekao: ‘Ive, sada više nisam za ić u polje, nego samo za ić u vrtal!‘ A ja imam osjećaj da mogu još ić u polje!” - kazao nam je već u uvodu naš kolega Ivo Mikuličin, poznati šibenski novinar – i još štošta, zbog čega je, uostalom, i dobio nagradu grada Šibenika za životno djelo.

Grada u koji je, kako Ivo – ili Mikula, kako ga svi u Šibeniku znaju – kaže, ne samo zaljubljen, nego – infišan.

A jednako je infišan i u svoje poslove i hobije, u koji pored novinarstva jednako tako ubraja i sport, i glazbu. A kad se ta infišacija spoji s briljantnom memorijom, onda se dobiju terabajti podataka kojima se ni Google ne može pohvaliti. A ni tako brzo izguglati!

Sjećam se, primjerice, kako smo u ožujku 1993. godine odsjeli s nogometašima Šibenika, koji su bili gosti Hajduka, u Podstrani, u “Javora”, dok su po Šibeniku još padali “Ognjevi” i “Orkani” iz skradinskog zaleđa.

Nakon večere netko je pitao trenera Krasnodara Roru gdje je i kada debitirao, na kojoj utakmici. I sad, gledam ja, tada mladi novinar Radio Šibenika, kako Kraso govori da je debitirao protiv Famosa ili Leotara, ne sjećam se više, ali se dobro sjećam da ga je Mikula odmah ispravio: “Nisi tada, nego kolo kasnije. Bila je 87. minuta, i iziša je Bubić, a ti si ušao!”

Na tren su svi zašutjeli, a onda je Rora kazao: “Je, u pravu si! Izgleda da sam ja falio!” “A to je, poznato je, na ovim prostorima najraritenija rečenica.

Šibenčanima triba samo jedan dan

”Bez lažne skromnosti, velika mi je čast dobiti nagradu za životno djelo u gradu Fausta Vrančića, Ive Brešana, Arsena Dedića, Dražena Petrovića, i Krase Rore – između ostalih – gradu koji je i 1941. i 1991. bio na pravoj strani, i u Rujanskom ratu spasio Hrvatsku.

Ja sam nedavno bio gost TV Beograd, i u jednom su me momentu tamošnji mlađi kolege pitali: “Je li, bre, kako vam je to trebao samo jedan dan da proslavite već otetu titulu košarkaških prvaka, nakon utakmice Šibenka – Bosna?” Ja sam im odgovorio: “Trebao nam je i samo jedan dan da se dogovorimo da potiramo Mladića sa šibenskog mosta!” To je Šibenik! Može se napravit puno toga u malo vrimena, kad si složan i kad znaš šta oćeš!” - brz je na jeziku, jednako kao i na peru, Mikula.

Koji drži da ga je najbolje opisao Siniša Škarica.

Koji ga je, pišući na njegovom autorskom CD-u recenziju, opisao kao - dalmatinskog barda opće prakse.

“Ja sam imao sreću da mi se posao spaja s hobijima. Da mi se novinarstvo, koje mi teče žilama i venama, spaja s glazbom i sportom. A kad sam tome još dodao publicistiku, onda se baš dogodilo to da je ovo moja godina!

U lipnju mi je Croatia Records izdala autorski CD na kojem moje pjesme izvode Mišo, Jasna, Pattiera, dakle ne samo klape, Oliver, za kojeg sam napisao tekst, a glazbu Zdenko Runjić. Cila se Dalmacija našla na jednom mistu.

Prije neki dan mi je izišla iz tiska knjiga o 90 godina Hrvatskog nogometnog kluba Šibenik “Lipo stoji narančasta boja”, i sada je na koncu, kao kruna svega, došla, za blagdan svetog Mihovila i Dan grada, nagrada za životno djelo. I kako je krenulo, nisam baš siguran da će mi to biti zadnja nagrada ove godine!”

Mikuličinu je drago što mu čestitaju ljudi sa svih strana, svih boja. Ima, kaže, i neslužbenu informaciju da su na Odboru za dodjelu nagrada i HDZ i SDP bili unisoni, da je Tonči Restović rekao: “Ne pada mi na pamet biti protiv Mikuličina”.

”Stvar je dodatno komplicirana jer je moj Šibenik od Knina do Žirja, od Pirovca do Rogoznice, i mislim da ima bar deset mjesta naše županije o kojima sam napisao pismu. A pismu ne moš napisati ako nemaš emocije za to misto, ako te nešto za njega ne veže, prijatelji ili neka manifestacija.

A posebno svojima smatram Vodice, Skradin i Bilice. Taj osjećaj da je cila županija moj Šibenik nije slučajan! Baba mi je jedna iz Prhova u zaleđu Primoštena, druga mi je baba iz Mratova blizu Oklaja, jedan pradida je Pivac iz Jadrtovca, ćaća je sa Žirja, i materina, najtvrđa loza su Šibenčani, Balemarići. Nije onda ni čudno da je ta moja svestranost tako opipljiva!”

‘Iz kojeg si materijala?‘

Mikuličinu puno znače i riječi splitskog Šibenčanina ili šibenskog Splićanina Duška Tambače, koji mu je kazao da se ni jedan voditelj u Dalmaciji ne može pohvaliti s takvim kvartetom klapa koje je vodio ili pjevao u njima. A to su Šibenik, Bonaca, Bunari i Skradinke.

”Druge neću ni spominjati! A da sam zakleti Dalmatinac, svjedoči i to da sam ja, iako Šibenčanin, napisao recenziju za “Misu svetog Vlaha” mog kolege Vicka Dragojevića, da sam napisao recenziju za “Pismo moja hrli tamo” Duška Tambače, i kraj svih zadarskih novinara uvod za knjigu klape Intrade i recenziju za klapu Vinčace iz Novog Vinodoloskog.

Dakle, prepoznat sam i izvan Šibenika. A to nije lako! Zna bi me i Arsen pipat za ruku i pitat me: “Iz kojeg si materijala kad moš bit uspješan u Šibeniku?!”, smije se kolega Mikuličin.

Od kojeg pokušavam dobiti odgovor na pitanje kako se to može biti zakleti Dalmatinac i Šibenčanin. Da malo objasni to ovim novim generacijama Torcide i Funcuta. Kako to, kako to?

”A kako? Eto, ja sam baš tih dana kada je restoran “Torcida” morao promijeniti ime u “Vicko” jer se tamo pojavio Zoran Mamić, bio u Skradinu, u “Cantinetti” na ručku s Lukšom Jakobušićem.

I to na njegov zahtjev. Ja mogu samo pretpostaviti da su ga na to nagovorili moj rođak Ante Žaja, koji je igrao za Šibenik i Hajduk, a koji nikad nije gledao službenu utakmicu ova dva kluba, jer to nije mogao, nego bi eventualno slušao negdje prijenos. I Marinko Mikulandra, koji živi u Dubrovniku, koji je igrao za juniore Šibenika, a koji jednako voli Šibenik i Hajduk.

Klubovi surađuju, dok navijači ratuju

A taj razgovor između mene i Lukše je potvrdio onu istinu s kojom se ne žele pomiriti najžešći Funcuti i Torcidaši – da klubovi dobro surađuju dok navijači ratuju.

U ovom trenutku četiri juniora Hajduka igraju za Šibenik, i svake godine neki dobar igrač iz Hajduka dođe u Šibenik. Ja sam uvjeren, poslije Sahitija i Jakoliša, da će i Dolček imat neku svoju ulogu, a ovo sve drugo što se događa tjera me na to da navijam samo za Šibenik i Hrvatsku.

Poštujem Dinamo kao najbolji hrvatski klub, i Hajduk koji ima publiku koja je najbolja na svitu! To nije navijanje, to je na razini vjere, budizma, protestantizma, ne znam ni ja čega. To je nevjerojatno! I zato mi je žao što ponekad treneri, funkcionari, pa i neki naši kolege lažu, opisujući Hajduk kao jači nego što jest!”, kazat će Mikuličin.

Što god Šibeniku treba, zovite me

”Svi su u redakciji Slobodne Dalmacije znali da sam ja Funcut, i da mi Šibenka, Šibenik, Solaris i Krka znače sve. Ali, kad bi se dogodilo da se u Hajduku svade s Reićem, nisu tražili da ide netko iz Splita pratit Hajduk vani, nego sam ja izvještavao iz Kruševca, Novog Sada, Sarajeva, Beograda. I otuda moje neviđeno prijateljstvo s nekim Hajdukovim veteranima.

Nekidan sam gušta, moj sin Petar, koji je naš kolega, i moj zet koji je hajdukovac, su se čudili kakav je to odnos između mene i Šurjaka, ili mene i Gabrića. Dragan Holcer i Jurica Jerković su me znali pitati: “Ive, tko je ušao drugo poluvrijeme u utakmici Saint-Etienne – Hajduk, u Francuskoj? Dakle, oni koji su tada igrali pitaju mene.

I kad im ja kažem da je ušao Smolčić, pokojni mi je Jurica kazao da je on zaboravio da je uopće igrao za Hajduk!”

Mikula je majstor za još jedno područje. On brzo nanjuši sve veze koje netko ima sa Šibenikom. A koje dotad ni on sam baš nije najbolje znao.

Eto, čim se užežin pandemije počelo pričati o riječkom imunologu Trobonjači, on se sjetio da je u vrijeme Mitra Škrobonje, direktora Poljoprivredne zadruge “Bratiškovci”, pored njega bio i izvjesni Jovan Trobonjača. I nazove on Zlatka u Rijeku, i veli mu: “Niste vi Riječanin, vi ste naš!”

A on njemu veli: “Kad god prođem autom preko skradinskog mosta, zadršće mi srce!”

Nastavlja Mikuličin: “I ja sam, upornošću svojom, prije nekoliko dana organizirao ručak u “Zlatnoj ribici” Trobonjače sa šibenskim gradonačelnikom dr. Željkom Burićem. Bili su fascinirani jedan drugim. A Trobonjača je na koncu rekao: “Ja sam Šibenčanin, i što god treba Šibeniku, zovite me!”

Najdemokratskiji i najtolerantniji

I na to sam ponosan, što je Šibenik najdemokratskiji, i u nacionalnom smislu – najtolerantniji! Evo jedan primjer! Nedavno je bio rođendan 86. Gavrila Čučuka, šibenskog pravoslavca, kojem je majka iz Rogoznice, a on živi u Kaliforniji.

I mi smo, klapa Žirje, preko WhatsAppa njemu zapivali – “Šibeniče, pismo stara”, “Jadrija moje mladosti” i “Rogoznice moja mila”, kao rođendanski poklon.

I on s nama piva i plače, kao kišna godina, sa šibenskom kapom na glavi. Njegova rodica, Silvana Ercegović veli mi: “Ivo, vi ne možete zamisliti kako izgledaju Badnjaci i Uskrs u njegovoj obitelji. Za stolom side oba popa, i katolički i pravoslavni.

A katolički pop, don Mate Bižaca, kad iz San Pedra ide u San Diego, na povratku ostane kod Gavrila i otamo se ne miče puna tri dana!” E, to je Šibenik, i tamo i vamo! Pobratimstvo duša u svemiru. I na to sam ponosan!”

Nema glasa do Bubice

Mikuličin će spomenuti da je u ovom razdoblju, koje je sjajno, imao i jednu tešku epizodu u emotivnom smislu. Čak mu se, veli, i jedan od urednika na HRT-u ispričao zbog toga.

”Pokojni Barbača je svoje sudjelovanje u emisiji o klapi Šibenik uvjetovao mojim izostankom. Zašto, nemam pojma. Mislim da su razlozi bili iracionalni, jer on nije okupio klapu Šibenik. Klapu Šibenik smo okupili Bataljaku i ja, i polako dovodili Bubicu, Koštana. A onda se Barbača vratio iz vojske i pridružio nam se. Ja sam sudjelovao u osvajanju prve nagrade na Omišu, i prvom CD-u “Kad bi ti dušo znala”, koji je najprodavaniji CD dalmatinskih klapa svih vremena.

I kad sam drugi put došao tamo, iako ja o sebi kao pivaču ne mislim ništa specijalno, ipak je Tomaž Tozon, koji je inače producent, pitao: “A di je onaj čiji glas sve lijepi?” Jer poslije mog odlaska klapa Šibenik se pretvorila u duet Koštan - Bubica, a dotad smo imali jednu čudesnu fuziju u kojoj je samo malo iznad plivao Koštan na vrhu. I najveći mi je žal što Bubica nije materijalizirao do kraja svoj dar.

A taj je da je on najbolji pivač šibenski svih vremena! Nisu mu ravni ni Mišo, ni Arsen, ni Vice, niko mu nije ravan!”, pomalo će iznenaditi Mikuličin.

Koji nudi još jedan zanimljiv pogled na šibensku klapsku prošlost: “Klapa Šibenik je bila najbolja, klapa Maslina najpopularnija, a najviše je zaradila i vidila svita Bonaca.

Danas, ako si stručnjak, a nisi istodobno i menadžer, onda nisi ništa. Najbolji primjer tome je Tonči Huljić, koji je majstor nad majstorima, i koji u isto vrijeme može napisati glazbu za Madre Badessu, operu, simfoniju, ili nešto četvrto. I sve podjednako dobro!”

A za Branka Bubicu Mikula nudi i još jedan primjer iz života, koliko je on svestrano talentiran: “Ovdje se snimao film “Hamlet iz Mrduše Donje”. U kafiću “Toma” je svaku večer bila ista ekipa: Krsto Papić, Ivo Brešan, Fabijan Šovagović i Rade Šerbedžija. I s njima i mi, iz klape Šibenik. Oni su recitirali, a mi smo pjevali.

To je bio delirij

A onda je Rade, koji je tada bio mlad, uzeo gitaru, i drznuo se zapjevati. A tada se digao Branko Bubica, i izrecitirao “Ne daj se, Ines!” Rade Šerbedžija je kleknuo ispred njega da upiše dramsku akademiju. Jer njegov je glas nešto nevjerojatno, pjevao ili govorio, svejedno.

Ive Rude, šibenski odvjetnik, koji je svojedobno držao konobu, i kad bi Bubica zapivao starogradske “Ti bi htjela pjesmom da ti kažem”, i Arsenovu “Oj mladosti!” - to je bio delirij!

U nogometnom smislu Bubica je Mateo Kovačić, koji nije Luka Modrić, a po kvalitetama je možda i bolji od njega! Eto, to je tako, ja to tako vidim!”, slikovit je naš kolega novinar, neka je debelo zakoračio u osmo desetljeće života. Ima on još takvih nogometnih usporedbi, sipa ih iz rukava:

Uvik se zvalo komitet

”A na koga me podsjeća današnji šibenski gradonačelnik, dr. Željko Burić? Na Tomislava Ivića! Zato što kad iziđe iz gradske uprave sa svakim stane, sa svakim popriča, sa svakim se nasmije. Kad bi Ivić krenuo sa Šubićevca prema gradu – a to je bilo rijetko – onda je taj, ne baš dugi put, trajao dva i pol sata. Zašto? Zato što je pristajao na razgovor sa svakim tko je htio s njim razgovarati. Svakim!

A politika se, s druge strane, na ružan način uplela kad je Ivić otišao iz Šibenika. Bio je skup navijački, kad je odlazio, na kojem su svi plakali, i on i navijači. Kada bih ti sad naveo imena ljudi koji su plakali, ti bi ostao “paf”.

Rekao bi oni nemaju nikakve veze ni s Ivićem, ni sa sportom! I kada je taj skup, na kojem je on objavio da ide ća, ali ne u Hajduk, nego u ljubljansku Olimpiju, onda smo u tajništvu kluba ostali Ivan Ninić, koji je onda bio kapetan kluba i “libero”, pokojni tajnik Slobodan Stipandžija Pipak, ja i pokojni Joso Bego, koji nikad nije dao da ga zovemo šjor Joso, nego uvik drug Joso.

I onda sam ja, drsko, nisam imao niti 25 godina, bilo je to 1973. na proljeće, pitao Ivića: “Šjor Ivane, ima li neki uvjet pod kojim bi ipak ostao?” I on kaže da ih ima, nekoliko, a tri su bila glavna – da ostanu Ivan Ninić i Goran Jurišić Mišketa, da iz Splita dovedemo tri onda dobra igrača, napadača Restovića i obrambene Matokovića i Kapetanovića. I da ga primi sekretar komiteta. A to je onda bio Jockan Ninić! Bilo je to vrime u kojem bi se, kad bi pofalilo klubu novaca, zovnulo u komitet, a to onda komitet riješi.

‘Neću ga primit, ko ga j...!‘

I sjećam se, kao da je bilo danas, kako smo išli Mercedesom pokojnog Ćire Gulina, koji je radio u auto školi, i bio najjači navijač Šibenika, na Jadriju, jer je Jockan tamo imao vikendicu. I parkirali smo auto na maloj rivi i poslali smo Josu, kao druga s partizanskom spomenicom, u izvidnicu. A Jockan je rekao, za Ivića: “Neću ga primit, ko ga j...!”

Tako da smo mi te godine, tog ljeta, izgubili ne jednog, nego dva vrhunska stručnjaka. Ne samo Tomicu Ivića, nego i Milivoja Mitu Boranića, u veslanju, koji je bio izbornik jugoslavenske reprezentacije, i tvorac, zajedno s Kerićem, sjajnog Krkinog četverca.

I Ivić bi stvarno bio otišao u Ljubljanu da nije Tito Kirigin zvao – a isprid mene je to bilo – i rekao mu, kad ga je ovaj pitao, a šta će doli – “Imaš Holcera, Meškovića i Oblaka, i dicu iz omladinske škole, i to ti je dovoljno!” I bilo je! Jer, ostalo je povijest.”

A zašto Jockan nije primio Ivića? - pitam na koncu Mikulu, koji ima svoje objašnjenje.

Vrlo jednostavno – “A zašto, zašto? Nema tu nekog velikog razloga. Zato što smo mi Šibenčani takvi, prgavi, i što bi Gabi rekla, malo grezi. A koji put i puno grezi! A Jockan je bio pravi, zakleti Šibenčanin. Šta ćeš, takvi smo! Eto, vidio si Ivana Ninića na promociji knjige, kako je silno duhovit na onaj naš grezi, šibenski način.

‘Ali samo najgore...‘

Nas dva bi došli kod njegove matere, dok smo igrali za Šibenik, s jednim našim trećim kolegom – preskočit ću mu ime – koji bi rekao teti Nevi: “Mi smo svi pravi Šibenčani, dobro igramo nogomet, dobro na karte i pametni smo!” A ona bi mu rekla: “Ti pametan? Ako jesi, dosad si to vješto prikrivao!” (smijeh).

Eto, to ti je mater od Ivana, za koju se u kazalištu pohvalio da je fin na nju, i na njezinu racu. A da nije grez na ćaću, koji je bija iz Crnice. Reka je da mu je brat Luka na njega!

A mogao bih završiti i s jednom Arsenovom. Sidi on isprid vijećnice i pijucka, dok su probe za Šansonu. I piva jedna šibenska klapa, nećemo ih crniti, pa reći koja je, i on ih zove kad su završili probu: “Dođite momci! O vama se puno govori!” Oni vele: “O, hvala Arsene...” A on dovrši – “Ali, samo najgore!” (smijeh)

A što drugo reći nego citirati naslov one poznate klapske - Šibenik je to!”