Tonči Plazibat / HANZA MEDIA
Sjeća li se itko Mirjane Kristović iz Župe dubrovačke? Teško je na prvu povezati o kome se radi, no ako se spomene žena koju je pijani suprug sasjekao sabljom, sjekirom ili mačetom i unakazio joj lice, zbog čega je jedva izvukla živu glavu i boravila na liječenju u KBC-u Split više od mjesec dana, većina čitatelja znat će o kome se radi.
Mirjana, koja je svoj životni horor doživjela u noći s 12. na 13. kolovoza 2014., danas, gotovo tri godine nakon tog događaja, priča o svemu što je preživjela smirenoga glasa, bez suviše emocija.
Jedino su joj u mislima njezina djeca, Marin (8), Matea (11) i Nikša (13) s kojima živi u unajmljenom stanu u Dubrovniku, relativno daleko od kuće u Župi dubrovačkoj u kojoj je doživjela i preživjela napad svog tadašnjeg supruga Ilije, koji ju je sasjekao.
Ilija od te kobne noći boravi u zatvoru, prvo u pritvoru dubrovačkog zatvora, a nakon izrečene presude preseljen je u Glinu, gdje guli zatvorske dane šestogodišnje kazne zatvora na koju je osuđen.
Ilija je, kako je tada Slobodna Dalmacija ekskluzivno i prva u Hrvatskoj pisala, u snu zaskočio svoju tadašnju suprugu Mirjanu i isjekao je jednim od već gore spomenutih oruđa. Nanio joj je teške ozljede glave i lica i samo je pravodobna reakcija liječnika "umanjila štetu". Nakon pružene pomoći u Dubrovniku, hitno je prevezena u KBC Split, gdje je na Odjelu maksilofacijalne kirurgije i operirana, i to četiri puta u proteklih nekoliko godina.
Nekidan kada smo je nazvali, zatekli smo je kod kuće i, kako nam je rekla, uči s djecom i sprema im ručak.
Mama, popravili su te
- Radim u jednoj dubrovačkoj tvrtki i borim se za svoju djecu. Želim im omogućiti što bolji život. Oni su jedini smisao postojanja i sva moja ljubav i energija usmjerene su prema njima. Živimo od moje plaće i dječjeg doplatka i ne žalim se. Nisam osoba koja bi se žalila jer nisam imala lak život pa sam navikla na borbu.
Djeca su dobro, idu u školu, igraju se, uče, druže sa svojim prijateljima, ali zasigurno u sebi nose ožiljke na duši koje su dobili nakon napada njihova oca na mene. Moja Matea stalno govori kako joj je žao što mi onu noć nije pomogla i što nije mogla izići iz svoje sobe da zaustavi oca. Naravno da nije mogla izići iz sobe jer je on zaključao sve prostorije u kući, kako mi nitko ne bi mogao priteći u pomoć. Ja joj uporno govorim da ona nije ništa kriva jer ne želim da mi dijete progoni grižnja savjesti. On je sve napravio s predumišljajem jer da nije tako, zasigurno ne bi zaključavao prostorije u kući prije negoli me je napao - kazuje Mirjana.
Kontakte sa svojim bivšim mužem ne održava iako on iz Gline redovito naziva na mobitel svoju djecu.
- Ma nemam ja što s njime održavati kontakt. On je i zakonski moj bivši suprug, razvedeni smo u siječnju 2016. Ja ne mogu i ne želim djeci zabraniti da se čuju sa svojim ocem i nikada im nisam ni jednu ružnu riječ rekla o njemu. Neka sami kroz život ustanove tko im je otac i kakav je bio prema njihovoj majci. On se meni nikada, pa ni na sudu nije ispričao za ono što mi je uradio, a i što bi mi značila njegova isprika. On je stalno ponavljao da nije ništa kriv i da on meni ovo što je napravio ustvari nije napravio.
Ako me je htio ubiti, zašto to nije uradio.
Meni jedino ne ide u glavu da je sve to mogao napraviti svojoj djeci jer su me djeca vidjela takvu kakva sam nakon napada bila. Lice mi je bilo kompletno izrezano, bila sam sva krvava na pragu smrti. Kada sam došla iz bolnice, kada su me "zakrpali", djeca su mi rekla: "Mama, nemaš više onu rupu na čelu, popravili su te." Teže mi je bilo to čuti nego da me ponovno on napadne. Grozno je koju su mi traumu zbog njega djeca proživjela, kazuje Mirjana.
Neće me više uhvatiti na spavanju
Zanimalo nas je boji li se Mirjana Ilijina izlaska iz zatvora.
- Ne bojim ga se ni najmanje. Jednom me je doslovno uhvatio na spavanju, drugi put neće. Znat ću ja zaštititi sebe i svoju djecu. S djecom razgovara preko mobitela i "puni im glavu". Nedavno mi je došla kći i pitala me hoćemo li živjeti svi zajedno kada otac iziđe iz zatvora. Naravno, ja sam joj objasnila da to nije moguće i rekla joj zbog čega to nije moguće - priča Mirjana.
I mali Marin teško, s nekim odmakom, proživljava ono što su svi prošli te kobne noći.
- Marin je druželjubljivo i veselo dijete. Ide u školu, voli školu i voli se igrati sa svojim prijateljima. Cijeli svoj dosadašnji život bio je vezan uz mene, kao "priljepak", nije se odvajao od mene. Uvijek je spavao sa mnom, ne bi mogao zaspati bez mene. Uvijek smo, pa i danas, nerazdvojni. No, u zadnje vrijeme je počeo izmišljati razne priče. Nedavno je u školi pričao kako je šetao s tatom, a to jednostavno nije moguće jer je tata tamo gdje je.
Nikša, najstarije moje dijete, malo je povučen i on bira s kime će se družiti i što će kome reći. Najvažnije mi je da oni budu dobro i da im priuštim sve ono što mogu. O njima više nitko ne brine, istini za volju, dođe ih obići njihova baka (majka od oca), ali tu prestaje svaka briga.
Nedavno sam, prije nekoliko mjeseci imala za sada posljednji operativni zahvat u KBC-u Split, a što će biti u budućnosti i da li će mi biti potrebna još koja operacija, to ćemo vidjeti. Ne želim ništa ni od koga, nikome nisam ništa loše uradila u životu i samo želim miran život za sebe i svoju djecu - zaključuje Mirjana Kristović.
Ne sjećam se ničega; samo buđenja u krvi
Kako bi se čitatelji prisjetili drame koju je preživjela Mirjana, donosimo i dio razgovora koji je imala s našim novinarom dva mjeseca nakon napada, odnosno nedugo nakon što je prvi put izišla iz KBC-a Split.
- Radila sam poslijepodne tog 12. kolovoza i došla sam kući oko 21 sat. Ilija je već bio pijan, što je bilo normalno stanje za njega. Urlao je, pio, pa urlao, ali me nije fizički napadao. Nikada to nije radio do te noći - kazuje Mirjana.
No, to verbalno nasilje nije prestalo, već je preraslo u nešto nezamislivo.
- Zadnje čega se sjećam bilo je kada sam pogledala na sat, bilo je 1.30 sati. Tada sam zaspala i nakon toga se ničeg ne sjećam. Što je Ilija tada sa mnom radio, ne znam jer sam pala u nesvijest. Iz te nesvijesti probudila sam se ujutro oko 11 sati i vidjela da sam cijela krvava i da me strahovito boli glava. Sve je bilo u krvi, pod, roba, posteljina, moj ruksak, a Ilija je sjedio pokraj mene.
Pokraj njega je bila i moja zubna proteza, cijela slomljena i krvava. Moje najmlađe dijete, sin od nepunih šest godina rekao mi je, toga se sjećam: 'Mama, tata tjera mušice od tebe'.
Tek mi je poslije, kada sam zavrtjela film, bilo jasno da su mušice dolazile na tu moju krv.
Poslije su mi rekli da nije htio poći sa mnom u bolnicu, nego je pošao kod mog šefa i rekao mu da sam ja pala niza skale i da neću doći na posao. Prvo čega se dalje sjećam je splitska bolnica 14. kolovoza, obavljene su dvije operacije pod punom anestezijom i jedna pod lokalnom - tada nam je ispričala Mirjana.
