Svirao je u grupi Film, smiješila mu se i karijera 'prve violine' domaće kardiokirurgije

“Molim? Zašto? Dobro, dobro! Sad ću doći! Oprostite, moramo prekinuti, zovu me u salu, nešto se zakompliciralo!” Tako je naprasno prekinut moj razgovor s prof. dr. Darkom Anićem, uglednim dječjim kardiokirurgom KBC-a Zagreb, koji je ovih dana nakon što je transplantirao srce četverogodišnjoj djevojčici Riti, u središtu interesa javnosti na što, kako sam kaže, nije naviknuo. Ispričava se, vadi iz ormara kiruršku ‘monduru’, pozdravljamo se i on žurnim korakom kreće prema kirurškoj dvorani ne bi li pomogao kolegi riješiti čini se neki kompliciraniji zahvat.

Da nije riječ o pozi kad govori o ‘nenaviknutosti na interes medija’ za njegov rad potvrđuje i ‘gospodin’ Google na kojem nema gotovo ništa, osim pokojeg teksta o nekoj zanimljivoj operaciji, o prof. dr. Aniću, pa čak niti osnovnog dijela CV-a s datumom rođenja. No, onda je ovih dana sve promijenila četverogodišnja djevojčica Rita, točnije njezino transplantirano srce koje danas kuca zahvaljujući prof. dr. Aniću i njegovoj ekipi, u kojoj su i dr. Željko Đurić te dr. Dražen Belina. Naime, u manje od 24 sata dr. Anić i njegov tim napravili su dva zahvata kod male Rite. Prvi je bio priključivanje na umjetno srce u čemu je rebarskoj kardioekipi pomagao njemački tehničar i talijanski liječnik ne bi li Rita dočekala novi organ. Naime, bila je velika vjerojatnost da će Rita mjesecima čekati novi organ. No, samo nekoliko sati kasnije iz Austrije je stigla sretna vijest da je pronađeno srce koje odgovara maloj pacijentici pa su se liječnici vratili u kiruršku dvoranu i krenuli s novim ‘poslom’.

Trebalo je skinuti umjetno srce i Riti presaditi ono koje je stiglo iz Beča. Ova dobra vijest proširila se u javnosti brzinom munje i prof. dr. Anić postao je najtraženiji liječnik u Hrvatskoj.

Dobre želje za Ritu

“Ovih dana više ne znam kome sam što rekao. Držim da i nije potrebna neka velika ‘galama’ oko tog zahvata. Samo smo radili svoj posao. Naravno, transplantacija kod tako malog djeteta uvijek nosi rizik, ali nadamo se da će Rita uspješno prebroditi postoperativni period”, objašnjava prof. dr. Anić.

Naime, tom se vrlo perspektivnom ‘zagrebačkom dečku’ već prije petnaestak godina smiješila karijera ‘prve violine’ hrvatske kardiokirurgije. No, tada je cijela kardijalna kirurgija KBC-a bila na poprilično ‘zlu glasu’, a dječja na još gorem. Kao gost kirurg dolazio je tada Amerikanac William Novick, ali većina malih pacijenata upućivana je na operacije u inozemstvo.

Nakratko su Anića ‘pustili’ da bude v.d. Klinike za kardiokirurgiju, a onda su proradile taštine kojih u najvećoj hrvatskoj bolnici nikad nije nedostajalo pa je na neko vrijeme napustio Zagreb pa i Hrvatsku. Neki kažu da je bio ‘previše samouvjeren, a istodobno nije osigurao logistiku nužnu u hrvatskim kadrovskim križaljkama’ pa je izgorio zajedno s novim natječajem za šefa klinike te 2004., što je bio okidač za njegov odlazak s Rebra da bi se 2009. ipak ‘vratio kući’. Od tada vodi dječju kardiokirurgiju na KBC-u.

“Bio sam puno po vani i naravno imao ponudu da i ostanem, primjerice u Liverpoolu. Amerikance ne možete prevariti. Oni dobro vide tko zna a tko ne zna raditi. Dugo sam razmišljao trebam li se uopće vratiti. No, uspjeli su me nagovoriti, jer poglavito u dječju je kardiokirurgiju već ranije uloženo puno truda da bi samo tako propala i da bismo i dalje slali djecu u inozemne klinike na operaciju”, objašnjava Anić svoj razlog za povratak.

No, dodaje kako i dalje ne vidi pretjerani interes za tu granu medicine na razini države, premda je izvjesno da sve ono što se kod nas ne radi jedino može rezultirati slanjem djece u Austriju ili Njemačku, a onda to košta deset puta više. “Iz godine u godinu povećavali smo broj i vrste zahvata koje radimo i danas tek manji broj djece mora na operaciju u inozemstvo. Riječju, možda smo skupi, ali još uvijek puno jeftiniji nego li je to liječenje u inozemstvu”, vrlo temperamentno objašnjava Anić svoje razloge kojima pokušava uvjeriti nadležne da konačno ‘prepoznaju’ dječju kardiokirurgiju kao vrlo važni dio hrvatskog zdravstva u koji se isplati ulagati. Zanimljivo je da pored ‘živih dokaza’, odnosno malih operiranih pacijenata, u ‘cjeniku’ HZZO-a još nema tzv. DTS-a (dijagnostičko terapijska skupina) za dječju kardijalnu kirurgiju. Drugim riječima, to se u računu prema HZZO-u bilježi kao zahvat na odrasloj osobi!?

Između glazbe i medicine

Zapravo te riječi dr. Anića i ne bi trebale čuditi jer kad se govori o listama čekanja u hrvatskom zdravstvu zna se da bi bolnice mogle napraviti puno više posla od onog koji rade, što znači da bi liste čekanja mogle bitno kraće, ali s manje posla stvorit će se manje gubitaka i manje glavobolja ravnateljima. Što je zahvat skuplji to je manje drag bolnicama, a baš je to slučaj i s dječjom kardiokirurgijom. Naime, kad dijete ode na liječenje u inozemstvo to plaća ‘netko drugi’, a ne bolnički proračun!

Rođeni Zagrepčanin na pragu šezdesete, Anićev je put bio vrlo sličan onom koji su prošli brojni danas ugledni hrvatski liječnici. Klasična gimnazija, klavir i završena srednja glazbena školi Vatroslav Lisinski, a onda Schlosserovim stubama na Šalatu. Istina, moglo je završiti i drukčije, jer sviranje klavijatura u grupi Film moglo ga je usmjeriti i u glazbene vode. No, nakon prvog snimljenog albuma rekao je zbogom glazbi i dobar dan medicini. Ipak, njegov gard i kretnje, način razgovora govore da su ‘posljedice’ roka i glazbe općenito ostale kao dio njegove osobnosti. Nema tzv. ljubim ruke način komuniciranja inače čest kod liječnika koji nerijetko tako skrivaju svoju pravu narav.

“Sve mi je išlo u školi. Razmišljao sam kamo, a onda je medicina ipak pobijedila. Ne mogu reći da je itko utjecao na moj izbor. Roditelji su me pustili da sam odlučim i to sam i učinio. Imao sam i motivirajuće društvo na faksu, od kojih su neki danas vrlo ugledni u struci. Na žalost, velik je broj i otišao iz Hrvatske davnih godina”, kaže Anić.

Dodaje kako mu je nakon fakulteta ipak bila najprivlačnija kirurgija. “Visio sam na rebarskoj kirurgiji moglo bi se reći volonterski još tijekom studija. Gledao, slušao i bilo je logično da se odlučim za specijalizaciju iz opće kirurgije. Nerijetko me pitaju koja mi je bila prva operacija. Moram reći da ne znam jer se u taj posao ulazi polako. Najprije gledamo, pa onda asistiramo, pa primjerice kad je riječ o operaciji srčanih premosnica za početak vadimo venu iz potkoljenice... i nakon nekog vremena nađemo se u operaciji ‘do lakta’”, objašnjava Anić. Dodaje da je transplantacija timski rad. Znanost ide tako velikim koracima naprijed da jedan čovjek ne može znati sve. “Nema više Leonarda Da Vincija, osobito u medicini”, kaže Anić.

Nakon one loše rebarske epizode u kojoj je ostao kratkih rukava, Anić je spakirao kofere i uputio se u Rim. “Nekako mi se činilo da će mi biti lakše ako odem tamo gdje nekog imam, a tamo mi je živjela sestra. Potom sam se ipak vratio u Hrvatsku, ali ne na Rebro već u riječki KBC. Bilo je to vrijeme mojih putovanja na kojima sam operirao djecu diljem svijeta. Izbivao bih po dva tjedna s ekipom, obavio desetke operacija i vratio se ispunjen da bih mogao nastaviti gdje sam stao u Rimu a onda i u Rijeci”, opisuje svoje ‘kolumbovske’ akcije.

Izgubljeni dokumenti

“Prvo sam krenuo s dr. Novickom u Sudan, a s nama se na put uputila i tada najbolja rebarska sestra instrumentarka. Nije se više vratila, ostala je u SAD-u. Te su ‘akcije’ trajale po dva tjedna jer se duže ne može izdržati. Bilo je naporno, operiralo se gotovo cijelog dana. Rezultat je da sam bio diljem svijeta a vidio malo. Svaki put kad sam išao u Dominikansku Republiku bio sam i u Miamiju, a od svega sam vidio samo aerodrom. Fascinantno je kod tog internacionalnog rada da se nađu ljudi iz svih krajeva svijeta, nas dvadesetak, jer osim liječnika kardiokirurga, kardiologa, anesteziologa, intenzivista su i medicinske sestre za rad šok sobi, anesteziološki tehničari, sestre za operacijsku salu, perfuzionisti... ali se odlično razumiju. Čim bismo stigli i spustili kofere krenuli bismo vidjeti male pacijente. Potom se određivalo tko je za operaciju, i već u ponedjeljak kretao bi program. Tako sam bio tri puta u Dominikanskoj Republici, pa isto toliko u Ukrajini, Kini, Indiji. To je bio nevjerojatan profesionalizam. Odlično smo se razumjeli i sve je ‘štimalo’”, kaže dr. Anić.

Govori i o nekim zanimljivostima kojih je također bilo, od upoznavanja načina života do onih neugodnih kad su mu u Kini nestali dokumenti. “Dobio sam papir dok čekam ‘rješavanje situacije’, a od svega sam znao pročitati samo svoje ime”, kaže Anić. No, ipak je uspio probati jahanje deve, tradicionalnu kinesku rakiju, ali i posve osebujni način dezinfekcije ruku u lavoru u Ukrajini...

No, u jednom je trenutku ipak ‘prelomio’ i iz Rijeke se vratio na Rebro pa je obitelj Anić konačno ponovno bila na okupu u istom gradu.

“Sin Jakov danas ima 24 godine i studira na ‘mudroslovnom’ fakultetu povijest umjetnosti i germanistiku (Filozofski fakultet). Pustili smo ga da sam izabere što će raditi premda mi je bilo je na vrh jezika reći mu ‘a s čim ćeš se ti baviti nakon faksa’. No, s druge strane važno je da završi fakultet, jer danas je sve toliko dinamično da više nema ‘zanimanja za cijeli život’”, kaže Anić čija je supruga također liječnica, i to vrsna intervencijska kardiologinja, inače iz poznate umjetničke obitelji Strozzi.

U razgovoru se stalno vraća na ono što ‘ga najviše svrbi’, a to je kvalitetna dječja kardiokirurgija koju bi, kako kaže, htio ostaviti nakon završetka svog radnog vijeka.

“Godišnje se rodi oko 400 djece s nekom srčanom manom, a operaciju treba njih 200. Najviše ih se operira na Rebru, premda dio još uvijek ide na liječenje u inozemstvo. Istina, to je ispod pet posto, odnosno ne više od desetak godišnje. Moja je želja da operiramo svu djecu kojoj je to potrebno na našoj klinici, a mogli bismo postati i centar za cijelu regiju, primjerice Srbiju gdje se to više ne radi, a u susjednoj BiH, Crnoj Gori, Makedoniji i Kosovu taj dio medicine nikad nije ni postojao. Dječji kardiokirurški centar propao je i u Sloveniji, premda je do prije nekoliko godina u toj državi postojala vrlo dobra dječja kardijalna kirurgija. Naime, vrlo je teško nešto sagraditi, ali vrlo lako uništiti. Ne bih želio da se to i nama dogodi”, ne bez laganog straha u glasu govori dr. Anić.

Dodatni posao

Dodaje kako bi centar mogao imati i dodatni ‘posao’ kardiokirurgije o kojem se ranije nije puno znalo. “Naime, kako je sve napredovalo, utvrdilo se da postoji dio bolesnika ‘koji ne pripada nigdje’. Riječ je o odraslima s urođenom srčanom manom (OPSG) kod kojih bi se barem polovici problem mogao riješiti samo jednim zahvatom i to zauvijek. Druga polovica takvih pacijenta cijeli život treba neku vrstu intervencije. Pitanje je samo kamo pripadaju? Na pedijatriju ne, a kardiokirurzi za odrasle ne znaju što treba učiniti jer se bave drugim bolestima srca. Prvi su to otkrili Englezi, a operacije rade dječji kardiokirurzi”, objašnjava dr. Anić.

Upozorava i na jedno potpuno krivo viđenje dječje kardijalne kirurgije. “Nisu to mali ljudi kod kojih se može ‘preslikati’ ono što se radi odraslima. To su djeca i po tome vrlo specifični pacijenti. Primjerice, djeci se moždane stanice razvijaju do treće godine. Tijekom operacije dobivaju različite supstance pa je pitanje kako sve to djeluje na njihov mozak. Ili djelovanje heparina koji dajemo za razrjeđivanje krvi, koji može izazvati trombozu. Mi prije nismo znali da postoji heparin inducirana trombocitopenija, sad vidimo da su neka djeca inače uspješno operirana očito umrla baš iz tog razloga”, kaže dr. Anić. Dodaje kako je medicina sve više timski rad u kojem mlađi tjeraju naprijed svojim novim idejama, a stariji ih svojim iskustvom uče da ne zaborave da je svaki pacijent jedinstven.

Ima li slobodnog vremena, kako ga provodi s obzirom na to da uvijek mora biti spreman ‘uskočiti’ u operacijsku dvoranu?

“Došao je kapitalizam i kod nas. Prije se radilo od sedam do tri, a sad od osam do četiri, ali dođeš na posao u pola osam i gotovo nikad se ne ode iz bolnice prije pet pa i kasnije. Jurimo doma, nešto se kuha na brzinu, a onda je već mrak i nemaš snage ići bilo kuda. Osim toga, mora se nešto i pisati, nešto naučiti, ali i završiti ono što se nije stiglo tijekom dana u bolničkom informatičkom sustavu.

Žena i ja sjednemo nakon cijelog dana svatko sa svojim kompjutorom na koljenima i dalje radimo k’o Pilko. U čas dođe vrijeme dnevnika, upali se televizor i dnevne vijesti (što mi to treba?). Moja je žena strpljivija pa sluša barem s pola uha, jer poznato je da žene mogu istodobno raditi nekoliko poslova, a ja se jako nerviram pa onda stavim slušalice da ih ne čujem”, opisuje Anić ‘obiteljsko’ večernje druženje.

“Tako prođe na žalost gotovo svaki dan. Špeceraj je vikendom i to se zove slobodne vrijeme. Ipak, imam vrt gdje povremeno ‘radim na frustracijama’. Naime, nadam se da ću i ovog vikenda uspjeti upaliti motornu pilu i krenuti u akciju po granju. Kroz tjedan vam mnogi pile živce, a vikendom to vratim granju u vlastitom vrtu. Ipak, kakav-takav društveni život nastojimo održati”, kaže Anić.

Žal za Italijom

Na pitanje ide li se primjerice u kazalište s obzirom na umjetničke gene supruge i njezine kćeri glumice Dore Fišter, Anić odgovara iskreno - ‘da kad nam obitelj nastupa’. “U jednom trenutku kad smo shvatili da se teško mičemo iz kuće i ponašamo se malo penzionerski jer dižemo se rano pa već u deset lagano padamo u knock down, uzeli smo si kazališnu pretplatu. Kako su predstave obično subotom, onda je ispalo da mi ni jednu subotu nismo slobodni, ili si pripravan, ili te zovu ili si dežuran pa je sve to počelo propadati. Onda smo rekli da nećemo više uzimati pretplatu pa na kaju uopće nikud nismo išli”, objašnjava Anić doktorsko slobodno vrijeme.

Pomalo žali za Italijom, točnije životom koji vode Talijani. “Moram reći da još jedino ove južne države poput Italije ne daju kapitalizmu da im uzme dušu. Žive ipak ležernije, ugodno, normalno, nisu hektični kao mi niti su preorganizirani poput Nijemaca, a sve funkcionira”, kaže Anić.

Činjenica je da je prof. dr. Anić na putu od mladog liječnika do vrhunskog kardiokirurga imao sve samo ne pravocrtni put. Prepreka je bilo poprilično, ali očito oni sigurni u sebe, pa i kad ih proglase ‘svojeglavim’, koji ‘rade na svoju ruku’, uspijevaju iz sebe izvući najbolje bili u Hrvatskoj, Ukrajini, Kini ili Dominikanskoj Republici. U slučaju prof. dr. Darka Anića najviše su profitirala djeca, a to znači da svaki svoj uspjeh može množiti barem s tri, jer se dječjem osmjehu nakon svake uspješne operacije uvijek pridruže i dva roditeljska.