Vrlo su zanimljivi uporedni podaci o kretanju broja stanovnika i kućanstava s brojem stanovnika u dalmatinskim županijama u posljednjih 10 godina. Dakle, upravo u razdoblju kada je turizam na hrvatskoj obali doživio značajnu ekspanziju, naročito u drugoj polovici dekade.
Logično je stoga upitati se za koga se grade stambene jedinice u Splitsko-dalmatinskoj županiji, koja je izgubila 6,46 posto stanovnika i 1,54 kućanstava, ali je zato u njoj broj stanova porastao za 8,25 posto.
No, to i nije toliko velik nesrazmjer, usporedimo li ga s onim u Šibensko-kninskoj županiji, čiji je velik pad stanovništva sigurno uzrokovan iseljavanjem iz njenog zaleđa, pa je tako populacija smanjena za 11,66 posto, a kućanstava je manje za 6,83 posto. No, zato je broj stanova porastao čak 11,75 posto, dakle gotovo u jednakom postotku obrnuto-proporcionalno padu broja stanovnika.
U Zadarskoj županiji stanovnika je manje za 5,69 posto, a kućanstava 1,18 posto, dok je stanova više za 10,48 posto. U Dubrovačko-neretvanskoj županiji broj stanova je porastao više nego u ijednoj drugoj u Hrvatskoj – 12,54 posto, iako je broj stanovnika pao za 5,47, a kućanstava 2,08 posto.
Isti trend primjećujemo, naravno, i u Istarskoj županiji. U njoj je stanova više za 11,58 posto, dok je stanovnika manje za 5,89, a kućanstava za 3,72 posto.
U glavnom gradu Zagrebu, očekivano, zbog unutarnjih migracija prema metropoli, najmanji je pad i broja stanovnika (2,54 posto) i kućanstava (0,92 posto), ali i tamo je zabilježen rast broja stanova, iako ne toliko velik kao u Istri i Dalmaciji – 2,37 posto.
Dakle, za koga su se gradili stanovi na hrvatskoj obali u prošlom desetljeću i zašto su im trenutačno cijene previsoke, ako se držimo zakona ponude i potražnje, po kojem cijena pada ako je ponuda veća od potražnje. Isključimo li neke druge razloge za pumpanje cijena stambenih kvadrata, ipak se može zaključiti da omjer ponude i potražnje nije toliko u korist ponude koliko pokazuju navedeni postoci. Potražnja je sigurno veća nego što ovi brojevi sugeriraju, ali evidentno ne od strane domicilnog stanovništva, za vlastite stambene potrebe.
Stanovi se na obali sve više grade kao apartmani i kao investicijska klasa. Povijesna središta dalmatinskih gradova svakako su izgubila jako puno kućanstava i stanovnika koji su živjeli u njima, ali sada stoje prazni veći dio godine i vlasnicima čuvaju i uvećavaju uloženu vrijednost.
Popis stanovništva tako nam je sada i zorno pokazao pogubne demografske trendove kojih smo svjesni već neko vrijeme, koji su već problematizirani na više načina, ali su i dalje prisutni na štetu stanovnika koji nisu ulagači u stanove i(li) njihovi iznajmljivači.
Što politika može uraditi da se ovaj nesrazmjer do idućeg popisa stanovništva smanji, jer je teško očekivati da će se obrnuti, pitanje je – ne idućeg desetljeća, već ovog stoljeća.
