Splićanina Branka Đorđevića (66) zadesila je preteška nevolja. Karcinom mozga i moždanih ovojnica, melanom trupa, infarkt... I još brojne druge teške dijagnoze. Gospodin Branko živi s 36-godišnjim sinom u malenom stanu u splitskom kvartu Sućidar. Nigdje ne izlazi. Korona i bolest su ga osudili na izolaciju jer je u visokorizičnoj skupini.
Bio je u ratu, branitelj je, ali od mirovine on i njegov sin jedva žive.
– Najvažnije mi je platiti račune i kredit. I onda šta ostane za nas dva. A ne ostane ništa. Ne bih izlazio u novine da me nije natjerala ova situacija. Najprije bih volio da mi netko zaposli sina, u ugostiteljstvu ili negdje drugdje. To mi je najveća želja. Sin je radio, a onda je došla epidemija i dobio je otkaz – govori nam gospodin Branko tihim glasom.
Jedva ga čujemo. Vidi se da ga je ljuta potreba natjerala da pusti novinare u svoj dom.
Odlazi po otpusno pismo iz bolnice, jedva se dižući sa starog kauča. Polako, s noge na nogu, odlazi do komode sa spisima. Počinje opet govoriti, ali pauze su sve dulje, pokušava doći do daha. Kaže da mu je teško govoriti i da ga pokušamo razumjeti. Hvata dah. U neprilici gledamo oko sebe; zidove krase plakete, uspomene – fotografija iz rata, zahvalnica zbog sudjelovanja na kickbox-turniru, slike obitelji... Gospodin Branko je izgubio i suprugu prije šest godina.
– Sina mi je ovo sve teško pogodilo, ali brine se za mene, skuha, očisti... Snalazimo se. Pomogla nam je i grupa Sinjana s hranom, ali nama treba neko trajnije rješenje. Ja ne znam koliko ću još... Liječnik mi je nedavno rekao da... – pokušava govoriti naš sugovornik, ali mu ne ide. Sjeo je na derutnu stolicu. Ljuti se sam na sebe zbog nemoći. Glava mu je klonula. Šuti i gleda u osunčani balkon. Na cesti se čuju žamor, vika, a Branko samo šuti.
Reporterima je u njihovu poslu glavni "alat" riječ, razgovor, pitanja, odgovori. Ovaj put jedva ima ikakvog razgovora. Ali je šutnja zato vrlo rječita...
U očima toga čovjeka vidi se beskrajna patnja i neizvjesnost. A opet, vidi se i velika volja za životom.
– Nedostaje mi jedna vrsta zamjenskog obroka – kaže. Ne može se sjetiti imena proizvoda i ponovno pokušava ustati. Ne može. Hvatam ga ispod ruke i ispratim do kuhinje. Donosi malu bočicu na kojoj piše "Fresubin Hepa Drink Cappuccino". Piše da je to hrana za posebne medicinske namjene kod ljudi koji su izloženi riziku od neuhranjenosti, a koji ne mogu zadovoljiti svoje nutritivne potrebe uzimanjem normalne hrane. Posebno je indiciran kod pacijenata s visokim potrebama za proteinima i energijom. Moli dobre ljude da mu to doniraju jer na tome "živi".
– Radio sam u "Dalmi", bio sam u ratu, doprinosio sam ovoj državi. Volio bih da mi se jave iz Grada i Županije, neka vide kako mi je. Ako ne vjeruju, neka samo dođu – kaže Branko.
Bitno je napomenuti da taj čovjek nije zvao nas, nego su nam pažnju na njegovu sudbinu skrenule žene iz Facebook grupe "Empatija". Jagoda Laco je jedna od administratorica te stranice.
- Na gospodina Branka prije desetak dana uputila me članica "Empatije", ukratko objašnjavajući njegovu situaciju te apel za pomoć, koji je objavio javno na svom profilu. Naravno da smo se potrudili doći do kontakta gospodina Branka te ga isti dan nazvali i dogovorili da ćemo doći do njega. Iskreno, u tim susretima dovoljan je pogled u oči. U njima se vidjela sva patnja i bol koju prolazi, nemoćan da bilo šta poduzme.
Slijedio je kratak pogled na debelu medicinsku dokumentaciju. Zbog njegova otežanog govora pitanja smo postavili sinu. Otvoreno i iskreno nam je odgovarao. Otac bolestan, mala mirovina, režije, lijekovi... Jedva da im ostane za preživjeti. Momak je u vrijeme korone ostao bez posla te je bolesnom Branku, koji krpi kraj s krajem, postao dodatan teret. Na odlasku sam mu obećala da ćemo pokušati pomoći koliko je moguće - kaže nam gospođa Laco.
- Mislim da mu je želja provesti zadnjih nekoliko mjeseci ne razmišljajući hoće li moći odvojiti za kruh i mlijeko. Lijekovi također koštaju. O gospodinu Branku sam čula sve najbolje, kao čovjeku, susjedu, radnom kolegi. Nažalost, bolest je učinila svoje. Mislim da mu je najpotrebnije da ostatak vremena proživi kao čovjek i ode dostojno - kaže Jagoda.