Najstariji Starograjanin u novijem dobu bio je Danijel Bajić, koji je preminuo u 103. godini života, no sada ga je itekako "pretrčao" Andrija Petrić Muse (105), rođen 3. svibnja 1916. godine u Selcima pokraj drevnog Farosa. Znači, može se i više...
Barba Andre se od malih nogu bavio poljodjelstvom, poput ostalih škojara, koji su najčešće izvore prihoda ostvarivali od maslina, vinove loze i lavande, a volio je i pčele, međutim, sve to nije bilo dovoljno za normalan život, pa se preselio u obližnji Paiz i svoju obitelj uzdržavao ribarenjem.
– Sve donedavno sam s posebnim guštom držao pčele, jer gdje ima tih marljivih radilica, ima i života. Čak šest desetljeća tuka sam more, lovio ribu, od nečega se moralo i živjeti, ali povrh svega volio sam lov, i to na pernatu divljač. Dozvolu sam dobio daleke 1938. godine, a najviše su me zanimale prepelice, šljuke i jarebice kamenjarke, ali isto tako odlazio sam u lov na fazana i zeca.
Bio sam gost u lovištu kod Slavonskog Broda, gdje sam odstrijelio dvije srne i jednu lisicu, dok sam u Hutovu blatu lovio patke, liske i druge močvarice. Ipak, ljudi me na škoju ponajbolje znaju po lovu na kune, sa 600 prodanih kožica te krznašice temeljito sam obnovio obiteljsku kuću – veli Stori Muse.
On je počasni član Lovačke udruge na Hvaru, sa zasluženim priznanjima i oslobođen plaćanja redovite članarine. Zanimljivo je da je u stotoj godini na predjelu Moča odstrijelio jednog zeca i fazana. U lovu mu pomažu sin Jeroslav i unuk Andre, pa i prijatelji, s kojima posljednjih godina tradicionalno proslavlja svoje rođendane – Tado Moškatelo, Andro Tadić Žbore, Vinko Plenković, Pero Kovačević Beleca i Andro Dužević, a povremeno navrate Špiro Alujević Pepo i Ivica Stipičić Cigo s Brača.
No, mi tog dugovječnog čovjeka sasvim logično pitamo za recept "sto plus".
– Vidite iz moje životne priče da je potrebno živjeti u skladu s prirodom, nju ne smijemo uništavati jer će nam ona u protivnom brzo vratiti. Moramo živjeti u miru i ljubavi, ne smijemo nikome činiti zlo. Vrlo je važno biti umjeren u jelu i piću. Eto, ja sam cijeloga života dobro jeo, ali nisam se prejedao, a za ručak ili večeru popio bih tek jednu laganu bevandu.
Pa to vam je ustvari ta receta "sto plus", nikad do svoje 96. godine nisam bio kod doktora, a tada sam prvi put ušao u liječničku ordinaciju radi krvnih pretraga jer sam se bio tek malo jače prehladio – govori simpatični Starograjanin koji je, istini za volju, nakon toga operirao mrenu, a i nešto slabije čuje.
Jedini porok bilo mu je pušenje, ljudi kažu da je s prijateljima rado kartao u omiljenom kafiću, palio je cigaretu za cigaretom. U svojoj je kući obazriv, tamo nema pušenja, a kako je zlokobna korona goste "potjerala" iz kafića, tako se i on napokon riješio toga "javla od tabaka".
Okolnosti su takve da je sada uglavnom u svome domu, jednostavno uživa sa suprugom Marijom, Bračkom koja je i sama zašla u deveto desetljeće života. U braku su više od sedamdeset godina, podigli su tri sina i jednu kćer, te imaju jedanaestero unučadi i trinaestero praunučadi.
Velika je to obitelj, izuzetno ponosna na njih, stoga im poklanjaju nesebičnu pažnju, brinu se da im ništa ne pofali.
A mi pitamo barba Andretove prijatelje da nam štogod kažu o tom čovjeku koji uistinu nosi tako golem teret godina na svojim leđima.
– Bio je jako dobar i s mojim pokojnim ocem Matom, a tradicija se ne prekida tako lako, pa sam stoga vrlo često i rado bio u njegovom društvu. Drag je i s puno iskustva, nerijetko bi nam pripovijedao dogodovštine iz svojeg bogatog života.
A mi smo željeli što više znati o pčelama, ribaščini i naročito lovu, velika je to životna škola i valja poslušati njegove savjete, oni dobro dođu svakome, a posebno našim mlađim kolegama kačadurima – rekao je Andro Tadić Žbore, jedan od najiskusnijih lovaca otoka Hvara, zaželjevši najstarijem Starograjaninu, Foraninu, a možda i Dalmatincu svako dobro, da poživi čak i duže od šjor Ante Tonija Beretića iz Vrboske, koji je 2002. preminuo u 108. godini života.