Morate riskirati, prepoznati, eksperimentirati, biti fleksibilni i ne bojati se pogriješiti – kazao je p. Pedro Arrupe, vrhovni general Družbe Isusove i osnivač Isusovačke službe za izbjeglice, koju je utemeljio 1980. godine, duboko potresen izbjegličkom krizom izazvanom ratom u Vijetnamu.
- Tada je bilo pet milijuna izbjeglica i raseljenih osoba, a danas ih je u svijetu oko osamdeset milijuna – sve nam je u jednoj rečenici kazao p. Stanko Perica, koji je skoro godinu dana ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice u Jugoistočnoj Europi s uredima u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Kosovu.
- Nedavno su papa Frane i Filippo Grandi, visoki povjerenik UNHCR-a, agencije Ujedinjenih naroda za pomoć izbjeglicama, dogovorili kako će katoličke organizacije koje skrbe o izbjeglicama i ta organizacija UN-a više surađivati i poticati zajedničke projekte. Tako smo i mi u Hrvatskoj s UNHCR-om pokrenuli projekt jačanja senzibiliteta prema izbjeglicama, koji će se provoditi na razini župa. Uoči Svjetskog dana izbjeglica 20. lipnja, u Splitu i Rijeci upriličit ćemo susrete s izbjeglicama kako bismo čuli njihove životne priče. Od 2006. oko tisuću ih je dobilo međunarodnu zaštitu, petstotinjak ih je ostalo u Hrvatskoj, a još ih tri stotine trenutno traži azil. Bit će to odlična prilika da naši građani iz prve ruke čuju iskustva ljudi koji su otišli od svojih domova zbog niza tragičnih razloga i potražili sreću u našoj domovini. Taj suživot nema alternative, milijuni ljudi kruže svijetom u potrazi za boljim životom i ne možemo ih jednostavno izbrisati, praviti se da ne postoje. Naravno, uz kretanja migranata je vezan i strah domaćih ljudi, nepozvani stranac uvijek prouzroči takvu reakciju – objasnio nam je pater Perica, kojeg pitamo za činjenicu koja se u Hrvatskoj povezuje uz migrante – ne žele tu ostati.
- To je najčešće točno, oni su na svom putu čuli da je Hrvatska među siromašnijim europskim zemljama, ali to nije uvijek prava informacija. Naime, oni koji odluče ostati u Hrvatskoj veoma su zadovoljni – kaže p. Perica i predstavlja nam jednog takvog momka, osamnaestogodišnjeg Iranca, s čijim ćemo teškim životnim iskustvom nastaviti našu priču.
Majčini krikovi
Yazdan Fayyaz, čije ime na perzijskom i prezime na arapskom znači "Bog je ljubazan", osamnaestogodišnji je učenik drugog razreda Medicinske škole u Zagrebu. Hrvatski govori perfektno.
- Moja obitelj je iz grada Kashmara na sjeveroistoku zemlje, koji je udaljen oko 240 kilometara od Mashhada, drugog po veličini grada u Iranu. Moja majka Fatemeh Reihani i jedanaestogodišnje sestre blizanke Kimia i Kiana Fayyaz, nismo ekonomski izbjeglice, pobjegli smo iz našeg doma zbog obiteljskog nasilja. Moja najranija sjećanja vezana su uz nasilje našeg oca prema majci. Kao mališan sam na prve majčine krikove trčao u kuhinju i skrivao noževe da otac smrtno ne ozlijedi majku, a redovno ju je tukao. Sve je postalo još strašnije kad je otac naumio moje sestrice vjenčati s njihovih devet godina, čemu se mama žestoko protivila. Tada je postao još nasilniji. Meni je zabranio ići u školu kad sam imao dvanaest godina i zaposlio me kod bravara. Taj je bravar bio dobar čovjek i znao je koliko mi je stalo do škole pa bi me pustio na sat, dva, da otac ne zna, kako bih mogao slušati bar nešto nastave. Otac je stalno dogovarao vjenčanja za male sestre, a to znači i da bi dobio novac od ženika koji u Iranu mogu imati petnaest, a mladenke tek devet godina. Majka bi razvrgla te dogovore, što bi ga razjarilo. Zvali bismo policiju, ali otac je kao zaštitar poznavao policajce u našem gradu i nikad ne bi bilo ništa od prijave. K tome, mi kao djeca nismo mogli svjedočiti a po zakonu je majka trebala naći četiri svjedoka kako bi dokazivala nasilje. Nikakve socijalne službe nije bilo da nam pomogne – govori nam Yazdan i kaže da je već kao dijete imao problem s islamskim vjerovanjem:
- Sve te vjerske odredbe prema kojima nije bilo pomoći maltretiranome, a istovremeno su bile na strani nasilnika tjerale su me da se zapitam što tu nije u redu. Otac me odveo na hodočašće na sveta šijitska mjesta u Irak i tamo sam vidio ljude koji su se u ime vjere rezali noževima i ranjavali lancima. Bio sam šokiran... To nije bio isti, ljubazni i milosrdni Bog o kojem mi je majka pričala dok me uspavljivala – navodi Fayyaz i prisjeća se kako je došlo do teške odluke o bijegu.
- Roditelji više nisu živjeli zajedno, ali otac je stalno dolazio k nama i napadao majku i mene, a zadnjeg tjedna joj je prijetio kako će joj bacili kiselinu u lice, što je česti način kažnjavanja žena u Iranu. Još veći strah me uhvatio kad sam mu vidio bocu kiseline u autu. Bili smo sigurni da će i taj zločin napraviti. Otišli smo prijaviti policiji a oni su nam rekli da dođemo ako je polije kiselinom! Bilo je prestrašno...
"Balkanska ruta"
Preko mamine prijateljice iz Švedske saznali smo da možemo otići samo ako dobijemo zaštitu od treće zemlje. Tada sam imao petnaest godina i na internetu sam grozničavo tražio način kako da zauvijek pobjegnemo iz Irana, koje zemlje će nas primiti bez vize. Najdalje se moglo u Srbiju, danas više ni tamo. Za nekoliko dana smo se spremili, posudili smo novac za povratne putne karte, majka je sestri ostavila svoj frizerski salon i na šijitski Bajram, zadnjeg dana Ramazana, u četiri ujutro našli smo se na aerodromu. Srce mi je lupalo tako da sam mislio kako će ga policajci čuti, a postojala je mogućnost i da provjere kod oca zbog čega putujemo. Rekao sam im da idemo turistički u Beograd. Kad su nam udarili žig i rekli: Sretan put, znao sam ga je gotovo. Nakon pet sati sletjeli smo u Beograd i zatražili azil – ispričao nam je Yazdan prvu etapu neizvjesnog i okrutnog puta, koji će još dugo trajati na "balkanskoj ruti".
Smješteni su u kamp u Tutinu na granici s Crnom Gorom, u kojem je bilo izbjeglica s cijelog Bliskog istoka. Yazdan je ondje počeo učiti engleski, i to s "Google Translatea". Tri puta su od majčine prijateljice dobivali pozivnicu iz Švedske, ali svaki put je njihovo putovanje u tu zemlju odbijeno. Krenuli su pješke, prema Švedskoj, prema bilo gdje...
- Našli smo vodiča, platili mu i stigli pješice do kampa kraj Bihaća u Bosni i Hercegovini. Tamo je bilo strašno, bili smo sigurni od očevih batina, ali nije se moglo opstati. K tome, ja sam želio ići u školu, a šanse su bile minimalne - sjeća se.
Opet su našli vodiča, Palestinca, platili mu da ih vodi do Italije. Majka se putem ozlijedila, kolona je otišla, nesretna obitelj ostala je sama.
- Nismo ni znali gdje smo. Trčao sam do prvog sela tražeći pomoć. Došli su policajci, prvi put nam se netko ljubazno obratio. Bila je to Korenica u Hrvatskoj. Dok je majka bila kod liječnika, nama su dozvolili da prespavamo u policijskoj postaji. Kazali su nam da nas neće vraćati natrag. Prvo što sam pitao bilo je: "Mogu li ovdje ići u školu?" A onda smo smješteni u Prihvatni centar "Porin" u Zagrebu. Tamo smo se konačno osjećali kao ljudi, bili smo sigurni i bilo nam je svejedno je li Italija, Švedska ili Hrvatska o kojoj nismo znali gotovo ništa. U "Porinu" je bila ukusna hrana, dobio sam svoju sobu, bili smo slobodni ići gdje hoćemo, a ja sam najviše volio na Bundek, volontirao sam u Crvenom križu, učio hrvatski. Nakon devet mjeseci dobili smo azil i međunarodnu zaštitu, strah je bio gotov, bio sam siguran da ne želim nikud ići iz Hrvatske – zadovoljan je bio naš sugovornik, kojeg pitamo za problem koji ga je cijelo vrijeme tištio: što je sa školom?
"Samo želim učiti"
- Doznao sam da srednja škola u Hrvatskoj nije obavezna, a moje je dotadašnje školovanje bilo neredovito i bojao sam se kako će to završiti. Sve dokumente o školovanju nosio sam u torbi cijelo vrijeme lutanja po okolnim državama jer sam znao da je to važno. Stalno sam pitao ljude iz MUP-a koji su se u Zagrebu brinuli za nas kako mogu upisati školu, dok konačno nisu postavili pitanje koje sam toliko čekao: "U koju školu želiš ići?" Želio sam u Medicinsku, a u Zagrebu ih je čak tri. Upisao sam onu u Mlinarskoj i sa 16 godina krenuo u prvi razred srednje, sada završavam drugi. U početku su učenici bili zbunjeni, otkud netko iz Irana u njihovoj školi, ali već prvog dana upoznao sam ih sve, svi su mi došli pružiti ruku! Sada živimo u Šestinama, sestre pohađaju peti razred, a majka uči hrvatski i ima želju otvoriti frizerski salon – zaključuje svoju priču Yazdan, koji ima i velike planove za budućnost:
- Želio bih upisati Medicinski fakultet, i to u Splitu, a onda kao liječnik raditi na otocima jer sam čuo da tamo nedostaje doktora! Medicina me počela zanimati kad sam vidio humanost liječnika i sestara koji su pomogli mojoj majci, a mislim da je to dobar način da vratim Hrvatskoj za ljubav i sigurnost koju sam ovdje našao. Gostoprimstvo se mora uzvratiti – siguran je Yazdan, koji, kao i svi Iranci, voli poeziju: ako niste znali, Iranci čak i na sportskim susretima navijaju u stihovima:
- Poezija je tradicija u Iranu, svi je znaju i cijene. A u Hrvatskoj sam i ja našao svog favorita; obožavam Olivera Dragojevića, najdraža pjesma mi je "Galeb i ja", a najdraži album "Vridilo je"!