Pred samo otvorenje obišli smo omiški most, ušli i gdje novinari još nisu bili. No ovo nitko neće spomenuti...

U Omišu je fešta. Što se slavi? Most se napokon otvara. Ustvari, ne otvara se još, ali je spojen. Zapravo, spojen je već ima nekoliko dana, ali je fešta, i to najljepša na svijetu, eto, baš sutra.

Nije se moglo prije sve organizirati. Pomesti. Pozivnice uzvanicima poslati. Novinari su tako mejl o ovom važnom događaju dobili u utorak malo prije ponoći. Kao dokaz da se do kasno radilo kako bi za četvrtak sve bilo spremno. I kako visoke goste iz Zagreba, a očekuje se i dolazak onog najvišeg, ništa ne bi iznenadilo.

Nema više laganja

I ograda je na brzinu montirana. U srijedu ujutro. Da se čini kao da je most pravi. I da se nije pametno naginjati, jer dolje, do Cetine, rupa je dublja od 70 metara. Da se preznojiš od straha. I da ti ne padne na pamet ni bungee jumping skakati, kao što je na pamet palo jednom ovdašnjem velikanu. Doći će i on danas, sigurno, taj svugdje dolazi. Pitat ćemo ga je li ponio konop.

Fešta, dakle. Pljeskat će se neimarima iz Strabaga koji su tek malo rokove probili. Nije do njih, reći će. Okoliš je gadan, divlji, a most će ga pripitomiti, vidjet ćete.

Pljeskat će se i našima iz Hrvatskih cesta. Nova garnitura zasukala je rukave. Puno rade, malo pričaju. I ne lažu. Kao što nisu lagali ni onomad kad su rekli da će most biti gotov. I cijela omiška obilaznica s njim.

Bilo je to prije više od desetljeća. Ono kad je probijen tunel s istočne strana današnjega mosta. I kad je novinar napisao da vodi iz nigdje u ništa. Pa kad su u Hrvatskim cestama organizirali izvanrednu konferenciju za novinare na kojoj su rekli da je novinar bezobrazan. Da obmanjuje javnost. Da laže čim otvori laptop. I da će most, pustite budalu, biti gotov za godinu dana. A s njim i cijela omiška obilaznica. Kao dio velike splitske obilaznice. Koja će isto biti gotova. Još 2007. godine.

Kad je novinar ponudio okladu, samo su se nasmijali. Rekoše da se ne klade. A oklada je glasila: Ovde me režite ako most bude gotov za deset godina.

I, evo ga, deset godina i nekoliko mjeseci kasnije na fešti smo otvaranja mosta koji još nije otvoren. Pardon, na fešti spajanja mosta koji je već spojen. I koji će u funkciji, u najboljem slučaju, biti najesen. Kada ćemo, u to nema nikakve sumnje, biti pozvani na novu feštu. S novom ogradom na mostu. I burobranom. Jer, bura baš tu najjače puše. Skoro pa uvijek. I bilo bi baš nezgodno da most bude svako malo zatvoren. I da se na Drugom programu Hrvatskog radija o njemu loše govori.

Najljepša predstava

Generalije znate, ali vrijedi ih ponoviti. Most je kao prvi takav u Hrvatskoj izgrađen postupkom takozvane slobodne konzolne gradnje, zvat će se "Cetina", dug je 224,5 metara, od čega su vidljiva 152 metra, a dio je omiške obilaznice duge 3700 metara i vrijedne 23,16 milijuna eura.

Točnije, toliko vrijedi samo njen ostatak (na prvi dio obilaznice potrošeno je više od 46 milijuna eura), ovo što se sada završava, most plus tunel "Komorjak" i spoj na cestu kod Zakučca koja je ad hoc proglašena državnom. Morala je, jer inače, sve ovo ne bi imalo smisla. A ružno bi i zvučalo da omiška oblaznica vodi na seosku cestu. Što ona u stvarnosti i jest.

U "Komorjaku" novinari još nisu bili. Opasno je, radovi su u punom zamahu. Mi smo ušli. Samo da provjerimo kako izgleda račva. Jer, račva je baš prava, križanje odmah poslije mosta. S dva tunela kao dva Regočeva oka. Jedan vodi ravno za Split, kad bude jednog dana i ta cesta gotova, a druga skreće za Omiš, da obilaznica sada ima smisla. I da se može svečano otvoriti.

To će tek biti fešta. Vidjet ćete. I nitko neće spomenuti da će se ta cesta, s tunelom dugim 600 metara, zatvoriti čim splitska obilaznica bude gotova. I da se više tim putem neće moći prema Omišu skrenuti. I da je sve ovo što se sada radi samo predstava. Najljepša na svijetu, ali ipak samo predstava.