Dubrovački gradonačelnik Mato Franković primio je stotine prijetnji smrću zbog izjave da se "onima koji se ne žele cijepiti moraju uvesti najveća moguća ograničenja". Franković je istaknuo činjenicu da osamdeset posto ljudi na jugu Hrvatske živi od turizma pa su im zbog niske procijepljenosti ugroženi životi, zdravlje i egzistencija; riječju – sve!
Istovremeno, i među samim poduzetnicima, koji bi trebali biti najsvjesniji toga što bi za Hrvatsku značio krah turističke sezone, pozivi na cijepljenje nisu jednako primljeni. Postoje privatne tvrtke u kojima su se cijepili svi kojima to zdravstveno stanje dopušta, kao i one u kojima to još nije učinio ama baš nitko. Iz Vlade poručuju da takvi ne mogu više računati na potpore. Jesu li u pravu? Naravno da jesu. Ne možeš s jedne strane tražiti financijsku pomoć iz državne ili EU blagajne jer ti je poslovanje zbog pandemije otežano ili potpuno onemogućeno, a odbijati cjepivo, a da za to nemaš valjanih zdravstvenih razloga. Znači, iznimke postoje, i to treba uvažiti, no za većinu koja vjeruje u teorije urote i budalaštine s internetskih foruma – nema opravdanja.
U anketi "Glasa poduzetnika", udruge koja je, nota bene, pravo osvježenje na našoj javnoj sceni i istinski zastupa privatnike, najviše je onih koji ne vjeruju cjepivu jer nam "procijepljenost uopće ne treba", a takvi stavovi odvest će nas na put bez povratka. Tomu upravo svjedočimo u Portugalu. U 45 općina na snazi je policijski sat, a bolest se najbrže širi među mladima koji nisu cijepljeni. Najgora je situacija u Lisabonu i Portu, pa sve više država poziva svoje građane da ne putuju u tu zemlju.
Zbog toga Portugalu u ovom trenutku prijeti zdravstvena i ekonomska katastrofa. Zdravstvena, jer nema tog sustava koji može opslužiti tisuće i tisuće novih korona-pacijenata koji stižu u bolnice, a da istovremeno pruži adekvatnu skrb i onima koji ne boluju od COVID-a 19, i ekonomska, jer je i Portugal ovisan o turizmu, ali ipak manje od Hrvatske.
Da bi izbjegli ovakav scenarij, iz Vlade više ne mole građane da pristupe cijepljenju, nego uvode ograničenja. I da, slažem se, ona su s formalnopravnog gledišta vrlo diskutabilna, a dijelom čak i diskriminatorna, ali umjesto otrovnih strelica koje ćete uputiti doktorici Markotić, ministru Berošu, gradonačelniku Frankoviću, potpisanom autoru ili kome sve već ne, predložite što nam je raditi.
Okej; jeste li spremni izbjegavanjem cijepljenja, a da za to nemate valjanih medicinskih razloga, izložiti riziku zaraze sebe, stare vam roditelje i djecu; jer čuli ste, valjda, da se koronavirus najviše okomio na mlade. I da mu se, nažalost, nisu svi uspjeli othrvati. Ako je to rješenje – predložite ga imenom i prezimenom, samo naprijed; preuzmite odgovornost, ovo je nešto što se tiče svih nas.
Lijeka za koronavirus (još) nema, no za neke ova kobna bolest ni ne postoji. Ako je tako, zbog čega smo lani imali tako visoku stopu smrtnosti, nezabilježenu čak i u ratnim godinama? I hoće li oni koji COVID-19 "ne priznaju" odbiti liječničku pomoć ako ih spopadne visoka temperatura, grozan kašalj i gušenje koje može voditi u smrt?
I treba li sve ovo nabrajati zbog dva banalna uboda u razmaku od tri do šest tjedana, koja nam ne jamče da se nećemo razboljeti, ali s velikom se vjerojatnošću može tvrditi da su cijepljeni pošteđeni najgoreg scenarija boleštine koja nije "malo teža prehlada ili gripa", nego virus koji sije smrt, kosi sve pred sobom.
I jesmo li stvarno tako zatucano društvo da smo spremni sami sebe dokrajčiti, a prije pola stoljeća smo cijepljenjem svladali velike boginje, da nitko riječ zucnuo nije? Što se to s nama u međuvremenu dogodilo?