Toni Mijač splitski je filmski i multimedijalni umjetnik rođen 1988. godine, koji nam sprema izložbu "Pretvori se u uho" koja će se održati ove subote, 15. listopada, u galeriji MKC Split u 21 sat.
Završio je preddiplomski studij na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, smjer "Film i video", te diplomski studij na Akademiji Likovnih Umjetnosti u Zagrebu, smjer "Novi mediji".
Sudjelovao je u niz međunarodnih umjetničkih rezidencija, radionica, festivala i događaja, uz šestogodišnje aktivno vodstvo filmskih škola za djecu na području Splita i Zagreba.
Također je participirao i na raznim međunarodnim projektima koji su ugostili njegov rad u Austriji, Sloveniji, Njemačkoj, Portugalu, Litvi, Rumunjskoj i Velikoj Britaniji.
U svom autorskom radu se pretežito igra s impulsima svakodnevice na različitim životnim područjima, navikama i tendencijama, koje propituje koristeći jezik i izražajna sredstva različitih medija poput filma, videa, teksta, instalacije, fotografije i društvene prakse.
Popričali smo s našim sugrađaninom o izložbi, snimanju spotova, životu na tri adrese - Berlinu, Zagrebu i Splitu, režiji, snimanju, montaži, fotografiji, rezidencijama za umjetnike, freelancanju u Hrvatskoj i daljnjim planovima.
Sve što trebamo znati o izložbi "Pretvori se u uho"?
Izložba ‘Pretvori se u uho‘ u MKC-u u organizaciji umjetničke udruge Mavena se odvija u galeriji MKC Split 15.10. u 21 sat. Dio je programa Sound Art Festival-a ‘Ispod bine‘. Radi se o projektu kojim se povremeno bavim već 8 godina.
Koncept je dosta jednostavan u svojoj biti – kroz period od nekoliko godina sjedeći po kafićima prisluškivao sam ljude oko sebe što pričaju i zapisivao sve što mi je u tom trenutku zazvonilo kao vrijedno zapisivanja.
Nakon skupljanja konkretnije količine teksta igrao sam se slagalice i komponirao razne forme iz te baze fraza koje su poslužile kao sirovi materijal. Naposljetku su nastale razne vrste kompozicija poput kratkih priča, poezije, lirike te dijaloških scena.
Videći potencijal u tome da se materijali odvedu na drugi nivo efektnosti počeo sam zamišljati kako bi izgledalo da se ta novostvorena djela izvedu na performativnoj razini koja simulira neke dominantne medijske oblike koji nas okružuju, tipa kazalište, film, dizajn, merchandise majice, itd. I s vremenom sam to, uz mnogo dragih suradnika, i napravio.
Imam sreće da sam uspio okupiti divnu ekipu kreativaca iz različitih disciplina koji su svojom magijom oživili pripremljeni materijal. Iza filmskog tima stoje glumci Slavena Verić, Mijo Jurišić i Ante Milić, direktor fotografije Duje Kundić, gafer Nino Marini te snimatelj zvuka Boris Stanić. Snimanje je bilo dosta zahtjevno za glumce s obzirom na to da je tekst, odnosno izreke, dovedene u apstraktni smisao, fiksiran kao takav.
Bez improvizacije i slobode baratanja s riječima, morao je biti izrečen točno kako je napisan na papiru i uz sve to iznijeti ga kao da ima savršene logike i smisla. Nije bio lak zadatak za njih, ali su Slavena, Mijo i Ante to vrhunski odradili. Kazališno-izvedbeni dio izložbe vode glumica Nika Petrović i glumac Stipe Jelaska koji također imaju gore navedeni zadatak, samo još uživo pred publikom!
Probe s njima su jako zabavne i dinamične, jako se veselim gledati njihovu izvedbu ovu subotu. Ilustracije na majicama koje će se na izložbi moći i kupiti je izradio zagrebački ilustrator Marin Remić, prijatelj i vrhunski vizualni umjetnik koji tetovira, ilustrira stripove, dizajnira plakate, oslikava murale i još mnogo toga. Za glazbeni performans će biti sjajan bend koji je nastao posebno za ovaj projekt, a njega čine vokalistica Barbara Munjas, aranžer i klavijaturist Marin Cecić, aranžer i gitarist Vincent Šepić te bubnjar Ante Milić.
Marin i Vincent su dobili moje tekstove prije mjesec dana i tada počeli kreirati aranžmane za 5 pjesama koje će izvesti na otvorenju izložbe. Barbara nam je doputovala iz Istre samo radi izložbe i sinergija s ekipom je bila momentalna. Probe su počele prije tjedan dana i još su u tijeku. Sa svima njima sam već prije surađivao i lijepo ih je vidjeti okupljene na jednom mjestu za ovu priliku.
Što najčešće pričaju ljudi u kafićima i kakav je osjećaj provoditi vrijeme slušajući druge? Što je najzanimljivije što ste čuli?
Kultura ispijanja kave kod nas je skoro pa ritualna. To je jedna rutina svakodnevice za koju mi je čak i kod sebe samog teško zaviriti u prošlost kako bi se prisjetio kada je počela ta navika, jer mi djeluje kao da je to urođeno. Ta potreba da se bar jednom u danu izdvoji bar sat vremena za sjesti na kavu, sam ili s nekim.
Kada bi pričao o ovom projektu neki ljudi bi mi rekli da oni isto nekad znaju stati i slušati što drugi oko njih pričaju. Izgovoriti to ovako na glas zvuči dosta bizarno, ali je taj čin zapravo skoro pa i neizbježan, jer smo mi općenito dosta glasno društvo. Ono što sam primijetio kroz taj period aktivnog prisluškivanja je da ljudi općenito najviše od ičega vole pričati o drugim ljudima, prepričavati njihove priče, dovoditi svoje zaključke i vježbati svoje stavove.
Kroz svoj doživljaj drugih ljudi, prepričavanjem i interpretiranjem reflektiraju sami sebe. Na neki način se to može gledati i kao svojevrsna auto-terapija. Super su mi izjave poput ‘Tvoje drugo ime je fotogenično‘ i ‘Oćemo ić bacat vodu?‘. Naravno, ima tu i malo filozofskih teza, tu su mi i neke od najdražih zabilježenih izreka, poput ‘Kao što neka bakterija u našim crijevima ne može spoznati da je dio našeg tijela, tako ni mi ne možemo do kraja spoznati sve u vezi sebe‘.
Izložba se kroz godine mijenjala. Što nas ove godine sve očekuje?
Tako je, izložba se razvijala u različitim smjerovima. Nastala je za vrijeme studiranja na Novim medijima pri Likovnoj Akademiji u Zagrebu. Prvi koraci su bili moje zapisivanje izreka iz kafića u Zagrebu, ali sam na prvoj godini studija krenuo eksperimentirati općenito s odnosom između izložbenog postava, posjetitelja i dokumentacije.
Prvo izlaganje je bila interaktivna audio instalacija u KSET-u, gdje sam postavio mikrofone na više točaka u prostoru te namjestio stolove i stolice na kojima su bile papirnate podloge s olovkama. Iznad stolova su visile slušalice. Na otvorenju su posjetitelji bili pozvani da sudjeluju u građenju projekta tako da sjednu, stave slušalice, prisluškuju atmosferu s otvorenja izložbe te na papirnatu podlogu ispred sebe zapišu sve što čuju da se izdvojilo iz kakofonije prostora u tom trenutku.
Prikupljeni materijal je iduće godine u istom prostoru bio postavljen kao audio instalacija u kojoj smo kolege s faksa i ja snimili čitanja nalik radio drame nakon čega su nastale još neke izvedenice tog formata dok se kroz godine isprofiliralo u ovo što trenutno jest i što će biti izvedeno u galeriji MKC. Bit će muzike, filma, ilustracija, predstave, majica kao suvenir… za svakog po nešto!
Možemo reći da zadnjih par godina živite na 3 adrese - Berlin, Zagreb i Split. Gdje je doma?
Priroda moje struke je takva da ne samo što mi dopušta da putujem nego je to i poželjno za neki osobni razvoj u umjetničkom stvaralaštvu. Kao dijete sam rano počeo živjeti van Hrvatske jer mi je otac radio u inozemstvu pa smo kao obitelj putovali s njim, tako da mi kufer nije stranac.
Split je kao gnijezdo prisnosti koja u samo par dana može zaraziti i stranca, a biti rođen tu nudi doživotni osjećaj povezanosti. Zagreb je grad u kojem sam studirao i koji sam vrlo brzo zavolio.
Dao mi je širi i bogatiji kontekst djelovanja kulturnog sadržaja i generalno omogućio više izlagačkih prilika. Berlin je nešto skroz treće, jer je potpuna kontra od splitskog i zagrebačkog temperamenta. Tamo je osjećaj ‘doma‘ skoro pa nemoguć.
Jednostavno nema tu toplinu koju Split ima, ni meteorološki ni međuljudski, ali ima jednu dinamiku i uzbudljivost koju nisam nigdje drugdje osjetio na takav način. Doduše, kad sam tamo imam osjećaj da u poslu počinjem iz nule.
Umjetnika tamo ima vjerojatno koliko i stanovnika u Splitu, tako da svijest o tome me čini istovremeno i smjernim i nadahnutim. Ta tri mjesta mi se jako dobro slažu kao cjelina. Tako da adrese se stalno mijenjaju ali ako moram specificirati gdje je dom - to će uvijek biti Split, to je teško iskorijeniti.
Bavite se režijom, snimanjem, montažom, fotografijom, imate izložbe. Ima li nešto što preferirate?
Nemam preferenciju jer mi prvenstveno stupa ideja pa onda odabir tehnike koji odgovara tome. Prvo u što sam se zaljubio je slikarstvo, ali sam za to dosta rano izgubio strpljenje. Onda je došla kamera na red. Nakon dugo godina rada i na režiji, snimanju, montaži i fotografiji došao sam do toga da mi svaki medij ima neku svoju esenciju, prednost ili ograničenje, i kada se svi ti pojmovi dovedu u odnos s idejom onda određujem svoju ulogu.
Međutim, ako bi baš morao odabrati prema čemu najviše gravitiram ili što mi sve to najviše ‘zaokružuje‘ onda je to režija. Za konceptualne radove je to pak druga priča jer se kod njih kao autor često nalazim istovremeno u više navedenih ‘uloga‘. Tako da zapravo sve zajedno.
Režirate, snimate i montirate videospotove. Do sada ste radili radim glazbenicima. Što bi vam bio izazov?
Da, radio sam do sada s raznim izvođačima i bendovima, različitih glazbenih ‘žanrova‘. To samo po sebi mi je izrazito izazovno, prebacivati se primjerice s metala na funk pa na klasiku. Gledam spotove otkada znam za sebe. Od malih nogu sam gledao MTV satima, dok je MTV još bio primarno program za spotove.
Kad god bi nešto ‘loše‘ napravio, roditelji mi ne bi dali da gledam MTV nakon škole. To mi je bila najgora kazna. Imao sam brdo VHS kazeta sa snimljenim spotovima. Ono što bih rekao da bi mi sada bio izazov nakon desetak godina bavljenja s tim jest da mi se daju potpuno odriješene ruke što se tiče budžeta, to jest da ne razmišljam o tome nego da se potpuno prepustim intuitivno kreativnom procesu bez tog startnog značajnog ograničenja.
Naravno, ne kažem da dobar spot mora imati veliki budžet iza sebe, ali taj faktor na veliko utječe i na ideju, izvedivost i uvjete rada, koji naposljetku utječu i na osmišljavanje koncepta spota. To bi bila jedna od trenutnih želja. Nerealno, ali eto, može se maštati.
Možete li s nama podijeliti neko zanimljivo iskustvo sa snimanja spota? Kako je raditi s muzičarima?
Bilo je tu svega. Na jednom snimanju, prije nekih osam godina, vozač bagera mi je slučajno parkirao korpu na nogu i ukopao ju nekoliko centimetara ispod zemlje. Neću u detalje kako je noga izgledala nakon toga! Za spot benda M.O.R.T. sam snimao kadar trčeći po kamenitoj površini, gdje sam u nekom trenu zapeo i odletio par metara. Kameri nije bilo ništa jer sam držao ruku u zraku, ali se zato mobitel u džepu rastavio na proste faktore.
Za metal bend iz Zagreba Pale Origins smo snimali spot 15 sati u zatvorenom prostoru. Trebali smo dim mašinom zamagliti prostor pa smo za jednu scenu zatvorili prozore. Statisti su dobili uputu da moraju plesati što energičnije, i to su shvatili toliko ozbiljno da je dvoje statista već nakon drugog ponavljanja bilo fizički loše.
Jedna cura je dobila instant mučnine, a jedan momak je bio pred nesvjesticom. Nedavno sam imao snimanje spota za Lozz-a na kojem se on trebao politi crnom bojom za zid, kompletno od glave do pete, i tako izdržati cijelo snimanje od 7-8 sati.
Bude masu smijanja i suza po tim snimanjima, najčešće suza smijalica, ali tu i tamo i od muke… Jedan od upečatljivijih momenata mi je definitivno bilo snimanje spota za duet Ane Opačak i Gabi Novak. Snimanje je bilo u studiju za vrijeme pandemije pa smo zbog mjera opreza nastojali imati što manje ljudi na setu.
I Ana i Gabi su bile pravi gušt za suradnju, ali ono što se definitivno izdvojilo je kadar u kojemu Gabi sjedi na rotirajućoj barskoj stolici, a vizažistica Ivana Lončar, koja je osim sto je bila zadužena za šminku spremno uskočila i kao asistentica za sve ostalo što je trebalo, pa je tako i ležeći na podu rotirala barsku stolicu dok je Gabi na njoj elegantno sjedila i pjevala. To je bio jedan od slađih prizora.
Nedavno ste bili na rezidencijama za umjetnike, kako to izgleda?
Umjetnička rezidencija je program u kojem neka domaćinska organizacija gostujućem umjetniku omogućuje rad u novom okruženju, stvarajući uvjete i vrijeme za fokusiranost i predanost u stvaranju novog projekta za vrijeme njihovog boravka. Nekad se traži prezentacija i/ili izložba na kraju tog perioda boravka, nekada ne.
Tih rezidencija ima svugdje po svijetu. S nekim stranim rezidencijama su i neke naše hrvatske umjetničke organizacije partnerski povezane. To izgleda tako da neka umjetnička organizacija u nekoj državi organizira i objavi natječaj, kako bi se umjetnici prijavili i oni koji su odabrani dobiju priliku za otići na neko vrijeme koje se određuje po dogovoru.
Ima rezidencija od tjedan dana pa i do godinu dana. Ja sam do sada bio na jednoj domaćoj rezidenciji u Zagrebu u galeriji GMK i na tri inozemne, u Njemačkoj, Rumunjskoj i Austriji.
Radite godinama kao freelancer. Kako je u Hrvatskoj biti freelancer?
Freelancer je vjerojatno dvosjekli mač svima koji se tako kategoriziraju, i u Hrvatskoj i vani. Organizacijski se taj oblik zaposlenja razlikuje od države do države, ali u Hrvatskoj je to dosta opušten, fluidan, ali i nestabilan pristup radu. Kad si sam sebi šef - produktivnost, disciplina i čvrst stav često proporcionalno prati i zarada, ali ne od samog početka naravno.
Sada mogu reći da se stvarno ne mogu požaliti, ali trebalo je vrijeme da dođem do toga. Istovremeno treba biti i uporan i strpljiv. S tim da već primjećujem da se novije generacije puno brže postavljaju i sebi određuju odnos iskustva vs. naplate. Ja sam dio generacije kojoj se od početka najavljivalo da dugo treba ‘vuć kabele‘ dok se ne dođe do većih projekata i novaca. Sada vidim da se to lagano mijenja s mlađom ekipom. No naravno, i u tome ima i prednosti i mana.
Što vas najviše inspirira?
Motivacija za umjetničkim izražavanjem proizlazi iz impulsa koje dobivam iz okoline i svakodnevnih životnih situacija. Inspiracija dolazi iz aktivnog promatranja sebe i drugih ljudi. Naša okolina je zapravo jako poticajna ako se na to malo jače fokusiramo. Ono što me pokreće je svaki motiv koji pruža novi ili drugačiji kut značenja, osobito ako je relevantan za sociološki i/ili kulturni doprinos. Zabava je također jako bitan faktor.
Preko zabave se stvara i kanal za proces, razvoj, učenje i gradnju. Volim se koristiti s medijima poput filma, videa i fotografije. Za mene oni predstavljaju svojevrsne igračke koje mi pomažu u daljnjem stvaraju novih igračaka kako za samog sebe tako, se nadam, i za publiku. A kao i neke ‘prave‘ kvalitetne dječje igračke, navedeni mediji mogu biti ne samo zabavni već i informativni, edukativni inspirativni.
Koji su vam daljnji planovi?
Nadam se nekim novim rezidencijama. To mi se trenutno dosta sviđa u tom umjetničkom polju. Prijavio sam se na neke, još se čekaju rezultati. Isto tako me zanimaju i suradnje na projektima kolega u filmskom i novomedijskom polju, to isto značajno osvježava odnos prema vlastitom radu.
Volio bih se u nekom trenu vratiti pisanju scenarija i režiranju igranog ili hibridnog filma, to mi je počelo faliti u zadnje vrijeme. Trenutno, ono što je već potvrđeno i što uskoro počinjem pripremati su tri izložbe u Zagrebu iduće godine. Što se glazbenih spotova tiče, i toga je već dosta dogovoreno – nadam se nečemu izazovnijem nalik onome gore o čemu smo pričali!