"Moj sin Mihovil dva puta tjedno ide na terapiju. Kao manji je išao i četiri puta. Budući da su centri pretrpani više ne može na terapije u 'Slavu Raškaj' nego idemo privatno. Trajektna karta za nas oboje je 60 kuna, a ako idemo automobilom povratna karta iznosi još 160 kuna. Iz Milne smo pa automobilom idemo do Supetra, a onda još 40 minuta trajektom do Splita", kaže nam Maja Bonačić-Proti, majka 17-godišnjaka s teškoćama u razvoju i predsjednica Bračkih pupoljaka, udruge s Brača koja deset godina pokušava izmijeniti jedan članak Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu.
Sustav, naime, ima niz nelogičnosti pa tako putni nalozi, odnosno odobravanje putnih troškova koje obitelji djeca s teškoćama u razvoju mogu zatražiti od doktora primarne medicine, ne pokrivaju terapije djeci u privatnim institucijama.
Isto tako kriteriji za ostvarivanje prava na putni trošak razlikuju se ovisno o tome idu li u terapijsku ustanovu pod upravom Ministarstva socijale ili Ministarstva zdravstva.
A mnoga otočka djeca moraju na terapije privatno jer im one 'u sustavu' ili nisu dostatne ili ih ne mogu dobiti.
I Mihovil je pet godina išao kod privatnika u Split, za što također njegovi roditelji nisu imali plaćene putne troškove, a tamo ih je 45 minuta terapije koštalo 200 kuna. To je u prosjeku bilo više od pola dana putovanja za sat i pol terapije.
Privatni album
Maja Bonačić-Proti sa sinom
Udruga roditelja djece s teškoćama s razvoju 'Brački pupoljci' s otoka Brača već se 10 godina bori za izmjenu članka 47. Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu koji bi konačno omogućio besplatan prijevoz trajektom za djecu koja gotovo svakodnevno moraju na terapiju na kopno.
U ožujku im je saborski Odbor za promet, pomorstvo i infrastrukturu ponovno odbio prijedlog izmjena. Pisali su i predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, ali odgovor još nisu dobili.
Troškovi se samo gomilaju
Prema navedenom zakonu, osobe s invaliditetom imaju pravo na povlasticu od 75 posto od redovne cijene Jadrolinijine trajektne karte za samo četiri putovanja godišnje. Pri tome ne pripadaju nijednoj kategoriji stanovnika koji, prema zakonu i Jadrolinijinom pravilniku ostvaruju pravo na besplatan prijevoz te moraju plaćati kartu kao i svi ostali radno sposobni stanovnici otoka.
Ovakve odredbe zakona nisu ni u kojem pogledu prilagođene potrebama djece s teškoćama u razvoju budući da neka od njih moraju putovati i po četiri puta tjedno na neophodnu terapiju na kopno. Djeci je u pravilu potrebna pratnja jednog ili čak u nekim slučajevima oba roditelja te prijevoz automobilom, što također višestruko povećava iznos troškova ovim obiteljima.
U obiteljima s teško bolesnom djecom gotovo u pravilu jedan roditelj ne radi jer ih pazi što njihovu financijsku situaciju dodatno otežava.
Stoga se mlade obitelji sve češće zbog neadekvatne podrške na koju nailaze na svakom koraku od države, odlučuju na odlazak s otoka i život na kopnu.
Kako od 2009. do danas i nakon niza obećanja vladajućih nije napravljeno ništa, udruga 'Brački pupoljci' i Crveni križ Brač odlučili su se krajem 2018. na zajedničku pisanu inicijativu za izmjenu čl. 47. Zakona na način da isti u budućnosti regulira ostvarivanje prava na besplatan trajektni prijevoz za djecu s teškoćama u razvoju. Inicijativa je predstavljena čelnicima jedinica lokalne samouprave s područja otoka Brača.
CROPIX/arhiva
Nakon predstavljanja problematike i upoznavanja gradonačelnice i načelnika s inicijativom, predstavnici svih osam jedinica lokalne samouprave s područja otoka, bez obzira na stranačku pripadnost, nota bene, potpisali su u studenom 2018. podršku inicijativi. Isto su nakon njih, kako poručuju iz udruge 'Brački pupoljci', napravili i predstavnici jedinica lokalne samouprave s otoka Hvara, Šolte i Visa, a podršku su pružile i brojne udruge građana s otoka, kao i one s područja Splitsko-dalmatinske županije. Ipak, ni to nije bilo dosta da bi Sabor i Vlada pokrenuli izmjenu spornog članka Zakona.
Katarina Matas, majka je 21-godišnjeg Marija koji boluje od cerebralne paralize. Kaže nam da se, iako su na otoku, trude živjeti što normalnije.
"S njim smo primorani ići s automobilom na trajekt jer ne može u salon. Unatoč tome naš sin često ide s nama jer ga ne želim izolirati. Nažalost, djeca su na otoku zakinuta za puno toga što zaslužuju, a ako još imate i financijske probleme, to situaciju čini još težom", kaže nam gospođa Matas.
Dodatni je problem kad djeca s poteškoćama u razvoju napune 18 godina i izađu iz sustava školovanja. Tad tek gube sva prava prijevoza, a okolnosti u kojima žive su i dalje iste.
Ministar pomorstva, prometa i infrastrukture Oleg Butković na nedavnom sastanku s predstavnicima udruge Brački pupoljci obećao je kako će čim prije predložiti Vladi da se izmjene spornog članka 47. usvoje po hitnom postupku jer, kako je rekao, 'postoje procedure kojima se to može izvesti u kratkom roku'.
No već je u kasnijoj izjavi za medije rekao kako će cjelokupna izmjena Zakona biti usvojena do kraja godine.
"Ponovno nemamo jasno definirani rok jer smo o 'kraju godine' i 'cjelovitim izmjenama zakona' slušali i ranije. Nijedno obećanje se do sad nije ispunilo. Roditelji i djeca s teškoćama u razvoju s naših otoka više ne mogu čekati", poručila je razočarana Bonačić-Proti.