Vjerojatno jedan od najneobičnijih zamislivih nalaza u svojem dvorištu dogodio se svojedobno Metkovcu Markici Vuici, običnom građaninu kojemu je rečeno otkriće promijenilo život. Možda bi mu, da se zbilo u nekoj drugoj zemlji, donijelo čak i bogatstvo, no čitatelji slute da je priča na hrvatski način nešto drukčija...
Ne, nije Markica našao naftu na svojoj livadi, nije bogme ni zlatno grumenje, pa čak niti izvor pitke vode prikladan za komercijalnu ekploataciju.
Doduše, potonje se već primaklo istini; naime Vuici u jami pored obiteljske kuće živi prethistorijski školjkaš Congeria cuscera, jedini koji nastanjuje špiljske prostore, točnije teško pristupačne jame ispunjene slatkom vodom visoke čistoće!
Sličnih nalazišta te endemske vrste ima na području bivše Jugoslavije ukupno sedamnaest, ali upravo je kolonija školjkaša u Markicinu dvorištu najbogatija, k tomu je rečeni lokalitet – službeno se zove Jama u Predolcu – na rubnom dijelu grada Metkovića jedini pristupačan za razgledavanje i donekle uređen za tu namjenu.
Ukratko, Markica je još 1965. godine, kad su slovenski biospeleolozi prvi put ušli u jamu i oduševljeno ustanovili da u njoj ima malene, ali žilave Congerie još iz doba tercijara – i to u suživotu s drugim endemskim vodenim i nadzemnim špiljskim vrstama flore i faune! - počeo uviđati da pred nosom ima – čudo prirode.
Srodnici tog endema Dinarida izumrli su još prije desetak milijuna godina, a onomad su živjeli na otvorenom, u jezerima, i bili nešto veći no danas, kad mogu narasti do jedva dva centimetra.
IZUZETNO ČISTO JEZERCE
Znanost kaže da je Markicina jama, taj maleni ali atraktivan speleološki objekt duljine 56 metara i dubine dvadesetak – na deset metara tmice “sunovraćuje” se jezerce duboko još desetak metara i izuzetno čisto – nastala djelovanjem vode i taloženjem vapnenca.
Bogata je sigastim, špiljskim ukrasima koji vise sa stropa, ne nastaju pod vodom, objasnio nam je naš 66-godišnji domaćin Vuica, koji se – premda je završio srednju školu elektrotehničkog smjera – jako dobro uputio u blago koje ima tik do kućnog praga.
Ulazak u jamu uzbudljiv je čak i onima koji su već pohodili druge glasovite lokalitete poput špilje Vranjače, a pomalo izaziva i jezu.
Na ulazu je šaljivo sročena napomena o prisustvu šišmiša, roj muha kojima odgovara temperatura “negdje između vanjske i špiljske” pokretna je zavjesa, a puhovi izvana također rado navraćaju u jamu, te donose lišće i ljute Markicu, koji zbog njih mora povremeno čamcem oploviti jezerce (više nalik bunaru) kako bi mu očistio površinu.
VOŽNJA GUMENJAKOM
Čamcem?
- Da, evo vidite da dolje držim gumenjak. Malo se napunio vodom, sad ću vas provozati – nudi susretljivo, pa otvara poklopac kojim se ruzinavim ljestvama strmoglavljuje do mračna jezerca. Brrr!
No, nije jama jedino što izaziva jezu; ta je pomiješana s divljenjem prema tom malom ulomku prirode koji nas, svim nasrtajima suvremene civilizacije unatoč, još uvijek može teleportirati u vrijeme kad su zemljom hodali dinosauri.
Čovjek se naježi i od muke kad čuje zašto se rođeni legalist, dobri čovjek Markica, ni kriv ni dužan našao u jami – birokracije, sivoj zoni zakona, zbog čega mu životni projekt stagnira, a Jamu smije pokazivati samo prijateljima i poznanicima.
IZGLEDA KAO SF-FILM
- Važnosti ove jame moj djed i otac nisu bili ni svjesni, ali su je uvijek čuvali od ljudi i stoke, a ulaz zatvarali. Kad su prije pedesetak godina shvatili da je unutra nešto tako jedinstveno kao ova malena školjka koja je preživjela milijune godina baš zato što se spustila i sakrila u podzemlje, još su više pazili da se ne kontaminira.
Znate, ovdje živi i špiljski cjevaš Marifuga cavatica, vidite da izgleda kao crvić – pokazuje Markica “prijatelja” u akvariju, koji je napravio u prostoriji kod ulaza u jamu.
- Tu isto živi i špiljska kozica i rakušci, vidite kako su maleni i skroz bijeli, albino; nikad nisu vidjeli svjetla, i skroz su slijepi, kao i školjka. Pa mekane riječne spužve (neće one tamo gdje nije sto posto čisto!), rijetke ribe ili one koje navrate iz radoznalosti.
Fascinantan je taj suživot podzemnih, vodenih i kopnenih životinja; to ovo zajedničko stanište čini izuzetno vrijednim.
E, to sam ja nekako počeo uviđati kad mi se bližila penzija, ta je jama na mojoj djedovini cijelog mog života, kao, bila na nekom čekanju. Radio sam, bio u Domovinskom ratu, oženio suprugu - odgajateljicu u vrtiću, podigao vlastitu djecu, evo i fakultetski obrazovanu kćer ispratio u Irsku.
OVDJE NEMA KRUHA
Da je bilo više sreće, možda bi se netko od djece školovao vezano uz speleologiju ili srodnu znanost, ali kao da su osjetili da im ovdje nema kruha... - pomalo tužno će Vuica, koji ipak još nije izgubio nadu da će cijeli svijet jednom znati za Jamu u Predolcu i endemsku floru i faunu koju čuva kao oko u glavi.
- Vidite, našao sam se u nevjerojatnoj situaciji da realno ne smijem uopće voditi ovaj objekt u komercijalnom smislu, a plan da ovdje zaživi znanstveni centar zasad izgleda kao SF-film – Markica će.
Potičemo ga da krene kronološkim redom. To izgleda ovako.
Do uspostave samostalne Hrvatske Jama je bila kao neka strogo čuvana tajna, i živjela je svoj špiljski život u nepromijenjenom ritmu, kao i zadnjih valjda tko-zna-koliko-milijuna godina.
A onda je 1997. godine potvrđen od nadležnih institucija njezin status speleološki vrijednog nalaza, na što je Markica uputio prijedlog gradu Metkoviću da se odredi takozvano nulto stanje speleološkog objekta i uloži novac u stručno istraživanje uz valorizaciju.
Odbijenica je stigla, i to s potpisom tadašnjeg gradonačelnika Stipe Gabrića-Jambe, kojemu takvo ulaganje nije bilo na listi prioriteta.
Neprepoznat i bez podrške u lokalnoj zajednici, projekt je ostao u ladici, negdje do otvaranja Prirodoslovnog muzeja u Metkoviću 2014. godine, ali i opet bez speleološke sekcije, barem onako kako je Vuica zamišljao, budući da mu je Jama u Predolcu mogla biti svojevrsna podružnica.
DAROVNICA OD 87 TISUĆA KUNA
Ipak, Jama je priznata kao vrijedan lokalitet, pa je negdje u to vrijeme Markica aplicirao na natječaj Hrvatskih voda i Svjetske banke, kojim je za uređenje speleološkog objekta i izgradnju edukativnog centra bila dodijeljena darovnica u visini oko 87 tisuća kuna.
Projekt se zvao “Život u podzemlju”, i tako se ipak lijepo zakotrljala priča prema nekom ishodu koji bi mogao maleni, pitoreskni Metković uvrstiti na mapu svjetskih atrakcija, a njegov rubni predio Podkraj pretvoriti u mjesto gdje bi ljudi hodočastili pokloniti se čudu prirode i, dakako, ostaviti novac tijekom cijele godine. Školjkica bi bila meka, a zahvaljujući njoj ljudi bi štošta naučili i upoznali brojne druge ljepote Doline Neretve.
No, da bi se stvar privela svrsi – izgradila platforma za razgledavanje, osmislila cijela konstrukcija a da se ne narušava prirodni sklad tijekom razgledavanja, otvorio akvarij i mali multimedijalni centar ili barem dio toga - trebalo je uložiti barem dvostruko više od darovnice u dolarskoj protuvrijednosti od 15 tisuća dolara.
Stoga se Markica entuzijastično zadužio, točnije ušao u kredit koji i dandanas otplaćuje, premda nema ni kune prihoda. Štoviše, za održavanje akvarija i suvenirnice (koja službeno ne radi) troši novac iz vlastite nevelike mirovine. Te 2014. godine, kad je pak počeo uređivati edukativni centar pri Jami za posjetitelje, kako bi zatvorio osnovnu financijsku konstrukciju prodao je čak i automobil!
- Spasio me pašo (pašanac, suprug ženine sestre, nap.a.), koji mi je poklonio starog Renaulta! Smilovao mi se, jest auto sad već trideset godina star, ali vozi – od muke se zafrkava Markica.
Pitamo ga gdje je zapelo.
FINANCIJSKI DOTUČEN
- Dakle, mi smo uz odobrenje nadležnog ministarstva i nakon intenzivnih pregovora s Državnim zavodom za zaštitu prirode i Javnom ustanovom za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima Dubrovačko-neretvanske županije, te uređenja u skladu sa strukom 2014. godine objekt otvorili za posjetitelje.
To je bila senzacija, ljudi su dolazili iz cijelog svijeta, učenici, škole, znanstvenici, čak iz Sibira! Osnovao sam i udrugu “Baštinik” za promicanje prirodne i kulturne baštine doline Neretve, osnovao sam OPG kako bih stvar smjestio do kraja u pravne okvire, postali smo lokalna atrakcija, počelo se nešto i zarađivati iako je ulaznica bila simbolična, od deset kuna do 25 za obiteljski paket, cijelu familiju, ma koliko brojna bila.
Znao sam da će povrat sredstava s obzirom na opću nerazvijenost destinacije bit spor, ali nema veze, bitno je bilo da se radi. Zabilježili smo trend rasta broja posjetitelja iz godine u godinu, i tako nekoliko godina, dok se netko nije sjetio promijeniti birokratsku pozadinu priče i uvesti model koncesije. Bilo je to 2018. godine – prisjeća se Markica Vuica.
- U redu, rekao sam. Prijavit ću se za koncesiju, i aplicirao. U međuvremenu sam htio pored Jame razvijati znanstveni centar, postoji za to idealan objekt, jedini smo lokalitet koji ima takve uvjete i pristup, no tu nisam naišao na podršku. A onda se zakompliciralo sa koncesijom – počeo se ljutiti Vuica.
ZAKOMPLICIRALO SE
Što se točno zbilo?
- Iz Ministarstva su nadležnost za izdavanje koncesije prebacili na lokalnu razinu, točnije pod ingerenciju Javne ustanove za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima Dubrovačko-neretvanske županije. Uložio sam zahtjev po protokolu, ali tijekom dvije godine nisam dobio odgovor je li mi odobren ili odbijen. Dvije godine!
Zvao sam, pisao više puta, ali svaki put mi je rečeno da još nisu definirali. Pitao sam treba li im, uz sve što sam poslao, još neki papir, taksa, bilo što, ali oni su ostali “nedefinirani”. Skroz nesuvislo! Mjeseci su prolazili, a ja sam bio kao čardak ni na nebu, ni na zemlji.
Ne smijem izdati fiskalni račun jer nemam odobrenu koncesiju, a ne smijem ni raditi na crno. Rekli su mi neki: “ne talasaj”, kažu, samo ti lagano radi, ali ja sam legalist i ne želim riskirati da mi još okrpe i kaznu; i ovako sam financijski dotučen, samo mi još treba kazna.
Ugasio sam web-oglašavanje jer ne smijem reklamirati objekt za čije plodouživanje nemam službenu dozvolu, a ugasio sam i OPG jer mi je samo stvarao trošak poreza, a nikakvu dobit. Sad još moram od svoje penzije hraniti ribice u akvariju i plaćati struju! - ogorčeno će Vuica.
Ima i poruku za nadležne koji tijekom dvije godine nisu uspjeli definirati je li on pogodan koncesionar ili nije.
DOĐE MI DA SE U ZASTAVU ZAMOTAM
- Nikad nisam koristio status dragovoljca Domovinskog rata, a sad mi dođe da se zamotam u zastavu i počnem vikati ispred nadležne ustanove, da se netko sjeti da postojim u ovom tromom i samodostatnom birokratskom aparatu koji kao da je sam sebi svrha.
Pa oni u dvije godine nisu u stanju reći mi: Markica, evo ti koncesija ili Markica, izvoli zatvoriti jamu. Neka mi lijepo kažu: zatvori, pa ću ja napraviti feštu kao prilikom otvaranja, prerezati vrpcu kod zatvorenih vrata, napravit marendu i dovest muziku tu, na terasu – ljutito pokazuje rukom na plato ispred kuće/pred ulazom u jamu.
- Samo mi, ljudi, recite na čemu sam! Dvije godine čekam da se sjete da postojim, a u međuvremenu mi nisu htjeli izdati niti privremeno rješenje da se mogu pravno pokriti. Uložio sam zadnju kunu, tiskao deset tisuća letaka, odštampao majice, dobio nagradu za promicanje ruralnog turizma “Suncokret Hrvatske” 2015. godine, Jamu u Predolcu podržala je i lokalna turistička zajednica, evo stavili su mi tablu na vrata i dvije oznake na cestama.
A Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima Dubrovačko-neretvanske županije još razmatra što će i kako će. Što trebam učiniti da odrade svoj dio posla? Već imam ugrađen pejsmejker iz rata, trebam li se samospaliti ili utopiti u jami? - pita se Markica Vuica, (ne)suđeni koncesionar speleološke atrakcije na koju su nadležne institucije, čini se – zaboravile.