Nema tome dugo, pamtim da sam se taj dan penjala Biokovom, kad su me nazvali stočari s Velebita, u nelagodi pitali da dođem pisati o mukama koje im stvaraju vukovi. Podgorci su mučaljiv svijet navikao trpjeti, ako su takvi posegnuli za telefonom onda mora da je tamo, kako kažu, "vrag odnio šalu".
I jest. Toliko da se samozatajnom Boži Vukušiću koji je i među šutljivim gorštacima poznat kao posebno tih, srdačan, ali introvertiran čovjek, na pokazivanje emocija posve nenavikao, dok sjedimo u njegovoj kući u Gornjoj Kladi, na velebitskim obroncima, nedaleko od Senja, kad ga upitam koliko mu je štete vuk napravio u zadnjih godinu dana - zacakle oči. Dugačkim korakom poskoči s kutije u kojoj drži iscijepana drva, glasno lupe gojzerice o drveni pod, Božo odjuri van, sve da se te neugodne suze ne otmu kontroli.
I ja zanijemim na trenutak. Božo je stari znanac. Četrdeset i četiri su mu godine, na Velebitu i pod Velebitom odrastao, od malih nogu navikao malo je reć' puno raditi - taj ustaje oko četiri, oko konja i krava je doslovce po cijele dane. On i žena imaju osamdesetak kobila, petnaestak krava, magarce, dva ponija, sitniju stoku da ne nabrajam… Đurđu je upoznao u Senju, udvarao joj se poklonivši joj, pokazuje Đurđa šireći ruke po stolu, "ovakvu ploču slanine". Otkad je došla u Božinu Kladu ni Đurđa ne staje raditi, stoka mora jesti i nedjeljom i blagdanom, ne mari ona što je tebi Božić.
"Kod nas je prije vuk bija ovolki", maši se Božo malo iznad koljena, "a, sad ti je vuk ovolki", diže šaku i dvadesetak i više centimentara višlje. "Crni vuk! Sad je to crni vuk. Nikad takvog nije bilo. Priča mi jedan da je vidio kako ih jedanaest komada cestom iđe. Prije se nikad nije desilo da cestom vuk iđe, a sad su na magistrali četvoricu satrali. Prije je vuk bija vuk, a sad je vuk … Ma, što ću ti pričat!" odmahne dlanom k'o da vukove tjera od sebe. Kratko ušuti. Pa će još jednom: "Nije to vuk! Ja sam ga vidije doli, kod Obrovca i jedanput u Jezerima, ko ovi stol je visok. Polubrat mi je pokaza, un zavija, a oni se njemu, čoeku, javljaju. Viju vuci. Pa, el to normalno?" dlanom zbunjeno prođe po izbrijanoj glavi.
Zimovanje konja
Stočar Željko Čačić živi u Cesarici, makar, na Velebitu je skoro pa svaki dan. Čačić i njegovi krave i konje drže u planini, na potezu od Mliništa do Ledenika, redovito ih obilaze. Krave se preko zime sele, dođu u Cesaricu, na more. Konji pak i zimuju na Velebitu, spuste se par stotina metara niže.
"Imamo, ugrubo ću računat, oko dvista grla. U zadnje dvije godine vukovi su mi uništili sigurno više od stotinu komada stoke, uglavnom ždribadi, al i veće stoke."
Lani je imao svega dva sačuvana ždrebeta.
"Ove godine nisam ih još polovija po Velebitu, ali ako ih ima desetak, petnaestak, više od toga ih nije, a to je … ništa. Ništa u odnosu na kolko bi ih, da nije vukova, trebalo bit. Vukovi ždribe dignu u jednu noć, ako ostane koja koščica to razvuče lisica", pripovijeda.
Stočari već godinama ponavljaju da je vukova sve više i da su im štete sve veće.
"Kažu ljudi baš je tebi lipo, živiš u prirodi, mozak na pašu, al da vi znate kolko je to stresno, cili život u stoku uložija, a nađeš ih strgane…", i Čačiću se na licu čita da mu je teško govoriti. "Da je osamdeset lipi jabuka složit tu, na stol, pa da ti ih neko uzme nije ti svejedno. Kamoli kad ti poništi stoku", spusti pogled. "Svaki taj izgubljeni konj meni je ko da u mene zabijaju čavao. Tup, tup. U mene direktno, ko da me buše", govori odsječno, gotovo borbeno … ali i njemu se oči tu napune suzama.
Misteriozni Francuz
Otkud toliko vukova?
"Svašta se priča, nešto je od tog, bi'će, istina, nešto nije", nagađa. Na cijelom je Velebitu oko dvadesetak većih stočara. U borbi s vukom su već očajni. Misle da razni na Velebit donose vukove, od stranih organizacija do pojedinaca, i Hrvata i stranaca.
Znaju oni da svaka ta priča s novim prepričavanjem nerealno naraste, svak joj nešto doda, razvije svoju teoriju. U razgovoru odlazimo sad već u i ponešto daleku prošlost. Božo među onima koji na Velebit donose vukove spominje Pavla Balenovića, slučaj star više od tri desetljeća, čovjeka koji je s Velebita uzeo vuka, odgojio ga, kasnije pario s vučicom iz Bosne, napravio čopor pa ih pokušao vratiti u prirodu. Odavno je to minulo, a i Balenovićevi vukovi nisu križanci, oni su, kad su pušteni na Velebit, na šumu nenavikli, mogli biti samo laka meta lovcima, nikako začetnici nekih novih, čudnovatih čopora. Doduše, navikli su bili na ljude, dolazili su blizu kuća, ali sve je to stara priča, danas teško da bi imala veze s mogućim promjenama ponašanja i izgleda ovdašnjih vukova.
Stočari spominju i Engleze, kamere, nadzor, uvjereni da netko ubacuje križance vukova i pasa na Velebit.
Od Otočca do Paklenice, kad stanete razgovarati s ljudima, mnogi će spomenuti "Francuza koji u Kosinju križa pse i vukove pa ih pušta po Velebitu." O tome se pripovijeda s dozom nelagode, zazora. Uzalud se raspitujem tko je Francuz, gdje točno živi, je li ga tko vidio, što se zna o njemu…, na svako iole konkretnije pitanje ljudi sliježu ramenima, kažu po gospićkim mesnicama taj za vukopse kupuje gomile mljevenog mesa. Što će vukopsima mljeveno meso, zar im štedi zube, razmišljam dok vozim velebitskom cestom, penjem se od magistrale put Krasnog. Ta je nedjelja pala baš na najkraći dan u godini, vuče me, sad kad sam prešla na ličku stranu, volan skrenuti u pravcu Kosinja, da se ondje u selu raspitam za Francuza. Al' za pola sata već će mrak, a nisam sigurna niti da Francuz uopće postoji.
"Dođite, slobodno dođite", razgovorljivo mi sutradan na telefon kaže François Peltier. Ne slušam pažljivo kako do njega, u ličkom će selu svak znati gdje je Francuz-koji-uzgaja-vukopse.
I zna, uputit će ljudi, ako radnim danom imaš sreće u Kosinju naletjeti na čovjeka. Selo djeluje pusto, zaspalo k'o u bajci braće Grimm, da nije kokošiju i lancima vezanih pasa, da nije slabašna vjetra, vladala bi grobna tišina. Koroni unatoč kucam na više vrata, izlaze van, srdačno objašnjavaju kako do Francuza. Peltierovi su na samom kraju niz dvanaest kilometara dugom cestom razvučena sela. Kod raspela okićena buketima umjetnog cvijeća nasut šljunčani put zavija uzbrdo, vodi ka par zadnjih kuća Donjeg Kosinja.
Samo iz dimnjaka jedne, do koje ne vidimo kako prići, a ni magla ne pomaže, pleše dim. Što smo bliže sigurnija sam da je to mjesto koje tražim, dopire zavijanje vukopasa. Potom lajanje pasa. Michèle Peltier dočekuje nas na šljunčanoj cesti što su je dali napraviti nedugo nakon što su 2015. iz francuskih Alpa doselili podno Velebita. Dok hodamo prema imanju sve je glasnija ta životinjska kakofonija.
Pjevanje s vukovima
François Peltier stoji pored vrata koja vode u, kako to oni nazivaju, park. Riječ je o velikom, žičanom ogradom pod strujnim naponom ograđenom prostoru u kojem drže vukopse. Penjemo se u brdo, uz ogradu. Zemlja je mokra, rosa se još drži na golim granama starih šljiva.
Dolje, iza naših leđa, na drugom dijelu imanja laje više pasa. I oni su ograđeni, svak ima svoj teritorij.
Peltier se okrene, blago osmjehne pa kaže: "Ne znam hoće li sad doći … Možda ih vidite, a možda i ne." Stotinjak metara višlje stajemo, iza bora vidim prvog, sporim korakom, ponešto oprezno, uputio se prema nama. Nije sam. Stižu još trojica. Peltier ih poziva pjevom nalik glasanju vuka. Izvuče to negdje iz grla gotovo bez da otvara usta. Odgovara mu jedan dolje niže, ali tog ne vidim.
Bijeli vukopsi motre nas, šeću među niskim raslinjem.
"Ako pjevaš s vukovima stvaraju se vibracije, ti zvukovi se čudnovato simultano izmjenjuju. Osjećam veliku povezanost s ovim našim životinjama. Lagao bih da kažem da razumijem što pjevaju … Ali, uočili smo s godinama neka pravila. Pjevaju kad stranci odlaze", govori François.
"Pa, pjevaju", prekida ga Michèle, "i kad stranci dolaze. Najavljuju nam. Mi smo znali da dolazite još dok ste bili jako daleko od kuće."
"Da, …, ali to je onda drugačiji ton. Ali, mi nismo eksperti, ne mogu vam s pouzdanjem puno pričati o načinu kako se glasuju. Kad ja njima pjevam možda im to nešto znači, ali zapravo - ne znam.", François će, sad već s druge strane ograde, među vukopsima, dok prstima prolazi po gustom krznu Grael.
Imaju šest vukopasa i jednog saarluova vučjeg psa.
Cijelom dužinom zida koji je staklena stijena kuća Peltierovih otvorena je prema velebitskim obroncima. S druge strane, preko brda, područje je Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Sjedimo uz kamin, puca pogled na kotlinu, doduše zamućen je maglom. Ipak, probija se škrto sunce.
"Prije pet godina francuske su vlasti počele lov na vještice, krenuli su oštro prema vlasnicima vukopasa. Osjećala sam da su moje životinje ugrožene. Mi smo i prije razmišljali o preseljenju u Hrvatsku, sviđa nam se ova zemlja, htjeli smo ovdje kad odemo u mirovinu, a briga za vukopse je samo to preseljenje ubrzala", pripovijeda Michèle.
Živjeli su nedaleko St Etiennea, u alpskom dijelu Francuske. Kažu da je ovo imanje pod Velebitom još i "jako prometno", ovdje u daljini imaju i susjede, tamo su živjeli na osami. S Ličanima su se, govore, srodili. "Ovdje su ljudi posebno plemeniti, baš smo sretni što smo među njima." Na početku su lokalni ljudi zazirali, bojali su se vukopasa, strepili za svoje ovce. "Kad su vidjeli da imamo ogradu na struju više nije bilo problema. Iskreno, mislim da našim vukopsima ni ne dolazi u glavu da bi mogli pojesti ovcu, ponekad ih i vide, ali baš nikad ne reagiraju kad prolaze u blizini."
Život u parku
Shaima i Zaltana bile su mladunci kad su iz Kalifornije, avionom, dopremljene u Francusku. Prve tri godine živjele su u kući, s Peltierovima. "Spavale su s nama u krevetu. Nikad nas nisu ni ogrebale. Doduše, po kući su svašta uništile, na kraju smo imali metalni stol i metalne stolice jer su sve oglođale, slomile…"
Ostale su vukopse usvojili u Francuskoj, nakon što ih se bivši vlasnik poželio riješiti.
"Nisu ovo ljubimci za svakoga, za neku 'prosječnu' obitelj, jer ovisno o njegovom genetskom materijalu vukopas može biti agresivan, a baš svaki je drugačiji. Moje je iskustvo da su agresivniji oni u kojima je više psa, što je u njima više vuka to su mirniji", kazuje Michèle.
Ranijih je godina znala Velebitom šetati s vukopsima, "no otkad su od nas zatražili iz Nacionalnog parka da to ne činimo više ih nikad nisam izvela iz našeg parka, a tamo su ograđeni. Otada ih više ni u kuću ne puštamo, kad hoćemo biti s njima odemo do njih. Doduše, ni dok smo ih vodili u šumu nikad ih nismo puštali same, ali da i jesmo sumnjam da bi otišli, oni su jako vezani uz nas i svoj park. Svi naši vukopsi su kastrirani kod veterinara u Gospiću i Zadru, ne uzgajamo vukopse. Svi koje imamo izgledom se bitno razlikuju od ovdašnjih velebitskih vukova. Puno su svijetli. Sad je blatnjavo pa su još malo i smećkasti, neki od njih su inače bitno bjelji."
Peltieri za svoje ljubimce kupuju kokoši, rijetko kad tvorničku pseću hranu. "Prosječno po glavi pojedu kilogram dnevno, ali to jako varira, ponekad danima jedu jako malo. Ostavim im, a oni jedva pogledaju", govori François.
Telepatska povezanost
Od iduće godine planiraju na imanju držati ovce, koze i magarce. Pokazuju veliki komad zemlje što se spušta prema udaljenim kućama u donjem dijelu sela. "Tu će biti ostale životinje … A vukopsi gore, gdje i jesu." Hoće li vukopsi smetati stadu? "Ne, kako bi smetali? Pa oni su u svom parku."
U ovih devet godina zajedničkog života između Peltierovih i vukova stvorila se, kažu, telepatska povezanost. Izgovaraju to oklijevajući, u nelagodi, da ih ne doživimo kao čudake. "Dok su u Francuskoj živjeli s nama u kući, a i kasnije, dok su ovdje u Kosinju povremeno bili u kući, znali smo imati čudnovate momente. Teško je to, znam, povjerovati, ali evo primjerice jedan je dan Michèle sjedila za stolom, radila na kompjutoru. Shaima je bila iza nje, izvan vidnog polja Michèle, Shaima je bila posve tiha, ali Michèle mi je rekla: 'Shaima želi vodu.' Dao sam joj vodu, a ona odmah žedno krenula srkati", kazuje François.
Vuk je u Hrvatskoj zakonom zaštićen 1995. Od tada do danas broj nekad ugroženih životinja bitno je narastao. Đuro Huber, profesor na Veterinarskom fakultetu koji se bavi proučavanjem vukova i medvjeda, kaže da ih je 2010. bilo 230, nakon toga je broj opet počeo padati, sad ih je, zadnjih nekoliko godina, oko 160-170. "To što stočari imaju problema s vukovima ne znači da je vukova nužno više, i jedan čopor, ako je blizu teritorija kud se kreće stado, može praviti velike štete. Broj stradale stoke zadnjih godina je manje-više isti, nema tu velikih odstupanja", govori Huber.
Broj stradale stoke je isti kad se većinu ubijene stoke i ne prijavljuje, kažu stočari. Žale se na kompliciranu administraciju koja ih obeshrabruje tražiti odštete, zakone koji traže da stoku čuvaju na njima posve neprirodan način. "Zakone donosi onaj koji stoku u životu nije drža, neki iz Zagreba, iz fotelje", komentira Božo Vukušić. "Konji su većinom na cjelogodišnjoj ispaši, vani. Što god da mu daš jest u štali to se sa slobodom zamijeniti ne može, planina je konjima prirodno okruženje, zato i ne idu u štalu.
Zaljubljen u konje
Nećeš, recimo, dobit odštetu ako vuk napadne stoku koja pase vani, ako oko nje nije bio čoban. Ali, konj je dnevno aktivan po 16, čak i 20 sati. Ako nije vani, ako ga zatvoriš, on je pothranjen. Eno one kobile, ja je zatvorio dva miseca u štalu, imala je sena kolko je tila, a smršavila, propala."
Božo vadi papire, za dvije krave, steone, i junca dobio je odštetu od 13.000 kuna. "Ajde ti kupi junicu za 13.000 kuna, takve nećeš naći. A meni je ubilo dvi krave i junicu."
"U Dalmaciji je 1990-ih bilo problema s križancima vuka i psa, ali to je bila posljedica rata, bilo je puno napuštenih pasa, pa se događalo da se pare s vukovima. No, mi to genetički pratimo i to se više ne događa", objašnjava Đuro Huber.
Gledam kako Božo Vukušić u Kladi poskakuje sa svojim vrancem. Zaljubljen je u konje, o njima, kad ga ponesu emocije, kolikogod šutljiv inače bio, priča jednako zaneseno kao Peltierovi o vukopsima.
"Konja sam dugo tija. Odavno. Završija ja osmi razred, reka sam: 'Dalje neću, sebi ću konja kupit i s njim radit. Vratija se u školu, završija ja i srednju u Senju i '96. sam prvog kupija, u Cesarici, odma čim sam se vratija iz vojske, iz Križevaca, sa služenja redovitog vojnog roka. Kad god mi je u vojsci bilo teško, samo sam razmišlja kako ću konja kupit kad se vratim. I kupija ga. 600 maraka ga platija, 17. trećeg." Točno u dan pamti kad je kući, u Gornju Kladu, doveo Vranca. "S njim sam gonija na samaru, radio okolo, po selim, zaradija za kobilu. Malo-pomalo povećava sam krdo. Da to ne volim, ne bih ih imo."
Kazuje da mu je vuk "toliko zla napravio da bi ja stavio da ga svak svakim i sa svim sredstvima može trijebit. I otrovom. A zakon, eto, kaže da ga niko ni s čim nikako nigdi dirat ne smi. Lako je o suživotu govorit iz Zagreba, aj ti živi s vucima!"