Ravnatelj Kliničke bolnice Split, primarijus dr. Julije Meštrović (61), dobitnik je osobne Nagrade grada Splita za 2021. godinu, a predlagatelji su čak četiri splitske podružnice - Hrvatskog liječničkog zbora, Udruge leukemije i limfomi, Akademije medicinskih znanosti Hrvatske i Rotary cluba.
Lijepa je to prilika za razgovor s njim; iako se može činiti da je proteklih godinu dana stalno umedijima, malo se zna o njemu osobno. Dnevni raspored mu je pretrpan - nakon našeg sastanka morao je održati predavanje, a u prolazu je primio nekoliko tekućih informacija od tajnice - no u potpunosti se posvećuje osobi koju sluša. Isijava mirom, pozitivnom energijom i, reklo bi se,
efikasnošću u korištenju vremena, što je vjerojatno skup osobina koje su mu pomogle u građenju uspješne karijere specijalista intenzivne medicine za najmlađe pacijente.
Na naše pitanje odgovara da je – "odlično". Prokomentirat će da je iznenađen što se medicinsko osoblje nije odazvalo masovnijem cijepljenju, što bi se podrazumijevalo. Nije, kaže uopće razmišljao o toj mogućnosti, ali broj cijepljenih djelatnika se ipak povećava. U bolnici je sve bolje, kaže, vidi to svakog dana.
Koji su najveći izazovi bili za vas kao ravnatelja bolnice u protekloj godini?
- Organizacijski je bilo izazovno. Stručno i znanstveno, mi znamo kako se liječe zarazne bolesti, ali nismo imali iskustava s ovom, pokazala se drugačija, zahtjevala je drugačiji odnos, mada su metode iste. Dobili smo uputu od Ministarstva da organiziramo respiratorno-intenzivističke centre i odlučili smo sve bolesnike od covida preseliti na Križine, a Firule osposobiti za redoviti rad. I što je god moguće više morali smo razviti službe i komunikacije s bolesnikom. Da ne dolaze u bolnicu ako nije potrebno, da dođu u određeno vrijeme i da što više toga radimo bez stacionarnog dijela, da se ne leži u bolnici.
Da bi to čovjek napravio – treba surađivati. Mi smo velika ustanova sa 3800 ljudi. Za to moramo biti dobro povezani i među nama mora vladati veliko povjerenje. Imenovao sam koordinatore za kirurške, internističke djelatnosti i za osoblje, pomoćnika za respiratorno- intenzivistički centar i mi smo se u mojoj sobi sastajali svako jutro u 7 i 30. I subotom i nedjeljom. Analizirali smo stanje i pokušavali predvidjeti što će se događati, tako da se na vrijeme reorganiziramo. Bolnica je funkcionirala kao jedna cjelina. Iskustvo koje smo stekli u suradnji, to upoznavanje koje se dogodilo među nama, potreba oslonjenosti jedni na druge, puno je pomogla i ostaje kao kapital za budućnost.
U ovoj fazi, s novim sojevima virusa, popuštanjem i stezanjem epidemioloških mjera, kako vidite trenutno situaciju?
- Sad znamo o bolesti puno više, znamo kako primijeniti zaštitne mjere. Vidjeli smo da su djelotvorne. Pojavom cijepiva mi vidimo završetak, ranije se o tome nismo usuđivali razmišljati. Okolnosti su se promjenile, znamo da će biti ovome kraj kad se procjepimo. Mislim da ti novi sojevi ne mogu bitno promijeniti ništa u našem planu. Ali, treba se pridržavati mjera i nadalje.
Kad je bilo najteže?
- Bolnica, kao i svuda, su – ljudi. Mi možemo onoliko koliko smo mi sposobni. Nas je 3800 i KBC je najveća ustanova na istočnoj obali Jadrana. Od Trsta do Atene, toliko ljudi nema nigdje, nema tvornice, brodogradilišta koje ima toliko zaposlenika. Ovdje je najveći broj sveučilišnih nastavnika, najveći smo intelektualni kapacitet. Naš je zadatak da tu vrijednost dademo zajednici i na druge načine, ne samo liječeći unutar ustanove.
Najteže je bilo kad je bilo najviše bolesnika, a među njima puno onih iz domova za starije. To je zaista bilo naporno. Ja još jednom moram zahvaliti svem osoblju, liječnicima, medicinskim sestrama, tehničarima, laborantima, kuharicama, spremačicama. Beskrajno sam im zahvalan i ponosan na njihov rad. Bilo je iskušenja, kad smo imali nesretne događaje, svima nama su ostavili
traga, ali kroz sve to mi smo se kao osobe promijenili i to na bolje. Ja osobno, i svi mi.
Ostvarili ste izvanrednu karijeru, kao specijalist, znanstvenik, profesor. Koji su vam motivi bili da postanete ravnatelj KBC?
- Jednostavno, mislio sam da imam mogućnosti raditi za dobrobit bolnice, građana i poboljšavati postojeće stanje. Imam određeno životno i stručno iskustvo koje me je odgojilo, obrazovalo i pripremilo za ovakvu funkciju.
Najprije sam u struci dosegao sve što je bilo moguće. Prvi sam pedijatar sa subspecijalizacijom iz dječje intenzivne medicine u Hrvatskoj. Zajedno sa suradnicima s Pedijatrije i iz KBC-a pokrenuli smo akciju zahvaljujući kojoj je osnovan današnji Zavod za intenzivno liječenje djece. Ne samo zavod, nego Referentni centar za pedijatrijsku intenzivnu medicinu. Preponosan sam na to.
U znanstvenom radu, napisao sam prvi doktorat iz pedijatrijske intenzivne medicine. Glavni sam autor udžbenika koji je sveučilišni udžbenik splitskog, zagrebačkog i riječkog sveučilišta, što nije uobičajeno. Surađivao sam puno međunarodno – jako je važan tečaj o oživljavanju djece u hitnim stanjima u Pedijatriji, središnjica kojeg je u Manchesteru. Postao sam instruktor, doveo sam tečaj u Split, organiziramo ga redovito za doktore i za medicinske sestre, a kako je važno da što više ljudi znade oživljavati, on se provodio i u osnovnim školama, godinama.
Bio sam predsjednik Hrvatskog pedijatrijskog društva, u dva mandata. Pa dopredsjednik Evropskog pedijatrijskog društva, danas glavni tajnik. Organizator idućeg njegova kongresa koji bi trebao biti u Zagrebu, vidjet ćemo što će s njim biti.
Ja sam imao sreću da sam prošao edukaciju za pedijatrijsku intenzivnu medicinu u Rimu, u bolnicama Gemelli i Bambino Gesu, zahvaljujući monsinjoru Nikoli Eteroviću i profesorici Simoni Sandrić i vratio sam se u Split obrazovan u intenzivnom liječenju djece. To je bilo nešto izvanredno, kolege Talijani su mi omogućili da budem dio njihova tima. I danas mi je jedan od najboljih
prijatelja Antonio Chiaretti, profesor na Gemelliju.
Točno sam znao što treba napraviti za takav odjel u Splitu. Složili smo tim snova doktora i medicinskih sestara i od početka radili sve najbolje moguće. Nakon što smo dokazali da znamo i možemo, počeli su pacijenti iz Dubrovnika i Zadra dolaziti u Split. Uspostavili smo transport novorođenčadi "k sebi", mi odlazimo helikopterom po novorođenče, zbrinemo ga u bolnici i u
najboljem mogućem stanju ga dovedemo u Split. Ne radi se samo o brzini, nego i o kvaliteti transporta životno ugroženog, a to ne može svatko raditi. To, recimo, radimo jedini u Hrvatskoj. U vrijeme dok sam ravnatelj moji suradnici na dječjoj intenzivnoj uveli su puno novih postupaka i Zavod stalno napreduje, u svjetskom su vrhu, divim im se.
U međuvremenu sam stekao i neke povezanosti u akademskom svijetu, postao sam počasni profesor u Moskvi, surađivao sam s Američkom pedijatrijskom akademijom, Svjetskom zdravstvenom organizacijom. Sve vam ovo govorim da istaknem kako sam osjećao da sam stekao sposobnosti, znanja i vještine koje mogu korisno dati našoj bolnici. Eto, dugi odgovor na vaše kratko pitanje.
Uspješno voditi ovako veliku ustanovu zahtjeva i menadžerske sposobnosti, koja je vaša formula?
- Nadam se da sam uspio u osnovnim namjerama, a to su suradnja i povezivanje. Puno razgovaram i tko god ima potrebu za to, razgovaram s njim. Razgovaram u timu. Ako imamo problem, ne može ga riješiti ravnatelj. Može ga riješiti netko stručan, ja moram biti dio tima koji će sudjelovati u rješavanju problema. Tako sam naučio raditi na odjelu, intenzivno liječenje djece zahtjeva timski rad, naučio sam slušati druge. Donositi odluke zajednički. Ali zahvaljujući tom odjelu, naučio sam raditi brzo, donositi odluke brzo, brzo postupati. I ispravno. I na vrijeme. Timski rad je jedini način.
Da smo svi uključeni, jer mi svi pripadamo ovoj bolnici. Svatko mora znati da bolnica ovisi o nama, o svakom od nas i našem radu, ne možete nikome ništa nametati, to je potpuno pogrešan pristup. Ono što radimo mora biti naše.
Ne vjerujete u zapovijedi i autokratsko vladanje?
- Ne, nipošto. To je unaprijed izgubljeno. Važan je unutarnji duh suradnje i povjerenja. I uvažavanja, to je najvažnije. Ne znam koliko sam uspio, ali nije kako je prije bilo, to će vam svi potvrditi.
Vrlo ste popularni među kolegama, dobili ste puno stručnih priznanja, neka su vam bila draža, poput onog za najbolje ocijenjenog nastavnika Medicinskog fakultetu u Splitu. Kako prihvaćate ovu Nagradu grada koju ćete primiti za sv. Duju?
- Studenti su iskreni, oni nemaju potrebe biti licemjerni, a i odabir je bio anoniman. Čovjeku to puno znači. A ova nagrada? Ja sam Splićanin, uživam ovdje živjeti, volim grad i svoje sugrađane. Sretan sam kad mi se ljudi javljaju u šetnji i ja njima. Dio sam zajednice. Ako je ona prepoznala da je moj rad koristan, nema veće časti koju čovjek može doživjeti. Na ovo sam osobito ponosan. Ali, svaka nagrada vas i obvezuje. Ona znači da moram biti i bolji nego dosad, to je uvijek tako.
Nedostaje li vam rad s malim pacijentima?
- Naravno. Ja sam pedijatar, to me odredilo. Suprugu sam upoznao na Pedijatriji, i ona je pedijatrica. Nas dvoje, moja Marija i ja, svako jutro pješice idemo od Kneza Višeslava do bolnice. I pješice nazad. Hodamo i razgovaramo o svemu, dogovaramo se. Ništa ne bih u životu bez Marije, tu je kad mi je najteže, ali i da podijelimo sreću. Imam ruksak, unutra je laptop, sve svoje neriješene probleme na leđima nosim doma. I nastavim ih rješavat tamo, pa nastavim kad dođem ovdje i tako vam se to vrti, ciklusi se ponavljaju, i nikad ne završavaju, ni subotom ni nedjeljom.
Jeste li "radoholičar"?
- Ja to ne doživljavam kao opterećenje, meni je to normalno. Kako možete napustiti svoje obaveze? Otići a da niste ispunili sve svoje dužnosti? To je nezamislivo. Ako ih neću obaviti ovdje, prate me doma.
Koliko imate vremena za hobije?
- Nemam, ali nemam ni naročitih hobija. Za tim ne žalim. Prošetam poslijepodne sa mojom Marijom do Druge vode, to nastojimo kad možemo, ne svaki dan. Imam široke inetrese, puno čitam, uvijek mi je knjiga pri uzglavlju. Trenutno knjigu Thomasa Pikettyja, "Kapital i ideologija". Volim dobre romane i literaturu koja mi objašnjava svijet u kojem živimo. Imam potrebu za tim, čovjek mora razumijeti svijet da bi se mogao orijentirati i tražiti puteve. Bez toga smo izgubljeni. Moja majka me upisala u knjižnicu još kao dijete.
Čime su se bavili vaši roditelji?
- E to je važno, dobro pitanje. Otac Slavko je bio profesor Engleskog i Njemačkog, a majka Marija nastavnica Povijesti i Zemljopisa. Tako da sam odrastao među knjigama. Imam brata, on je također doktor, a i bratova žena je. To vam je Bože sačuvaj, svi smo u medicini. Sretan sam, zaljubljen u svoju obitelj. U ženu i mamu, obje su Marije. S bratom, koji živi u Zagrebu imam krasan odnos, on je moj najbolji prijatelj. Mama živi sama, nastojim je vidjet' svaki dan, spizu joj odnit, sve to...Sad
me je malo manje strah za nju kad sam cijepljen. Ali pazio sam uvijek da s njom ne izgubim kontakt, mami se moralo uvijek ići.
Tko vas je "zarazio" ljubavlju za medicinu?
- Mama. Kao djetetu mi je govorila da je najbolje da budem doktor jer je to humano zanimanje u kojem čovjek pomaže drugima, ali da oni ne ovise ni o kome, da su samostalni. I jedno i drugo je meni, u ono vrijeme 1977. godine, puno značilo. A bratu sam kriv i ja. Mlađi je osam godina, utjecao sam na njega, mislim da se nije pokajao.
Učestvujete i u društvenom životu grada, može vas se vidjeti u kazalištu. Volite umjetnost?
- Volim, slušam klasičnu glazbu, Mozarta obožavam. Volim gledati dobre predstave. To je važno, čovjek izlaže svoj duh nečemu što ga mijenja. Moramo se nalaziti u tim situacijama, koje nisu rutinske i uobičajene, nego su za duh naporne i izazovne, jer se onda mijenjamo i iz toga učimo. Izađete bogatiji, pametniji, što god. Pogledam dobar film, ali i serije.
Sport? Hajduk? Pratite li?
- Ja volim trčati. Radim tjelovježbu doma, operirao sam kralježnicu. Dobro sam zahvaljući njoj. Nemam vremena pratiti sport, a osim toga pripadam generaciji navijača Hajduka i Jugoplastike koja je doživjela zvjezdane trenutke i nekako osjećamo da tome svijetu pripadamo.
Imate ispunjen život?
- Potpuno. Bogat život, lijepe uspomene. Zadovoljan sam čovjek.
Tko su vam uzori, tko vas inspirira?
- Oni koji su posvećeni onome što rade u životu. Gledao sam svog profesora Mardešića u Zagrebu, šefa Pedijatrije, zadivljen koliko mu je ona bila život. Bio mi je inspiracija, a kad sam dobio specijalizaciju iz Pedijatrije 1989. spletom okolnosti, bio sam toliko ponosan. Onda profesori Livio Balarin i primarijus Marija Frleta, bio sam sretan što radim s njima, toliko su bili posvećeni lječenju djece.
Naravno, inspiracija su vam i roditelji, prijatelji, imam nekolicinu divnih koji su mi bilježili život. Sretan sam i zahvalan! Ali ima ljudi koji vas obilježe slučajno, nekim riječima, a da nisu ni znali. Ljudi posvećeni cilju za koji su živjeli. Imao sam sreću da se i meni to ostvarilo. Ali, da nisam doktor, da sam škovacin, nastojao bih to raditi najbolje što mogu. Opet bih bio sretan.
Usprkos preokupacije oko korone, kao ravnatelj ste najavili i neke strateške projekte, važne za bolnicu. U kojoj su fazi, o čemu se sve radi?
- Imamo nedostatke stare puno godina, jedan je bio bolnički informatički sustav koji nije implementiran onako kako je trebalo, niti je odgovarao KBC-u. Uspjeli smo iz jednog sustava prebaciti se u drugi, kojeg koriste svi bolnički sustavi u Hrvatskoj. Uspio sam to postići sa suradnicima, prešli smo bezbolno iz jednog nedovršenog u jedan dovršeni sustav za kojeg već znamo da dobro radi. To je bilo nezamislivo. Drugi veliki problem je nedostatak objedinjenog hitnog bolničkog prijema. Uspjeli smo napraviti projekt i osigurali još veća sredstva nego je planirano, sa 70 milijuna kuna bit će najbolji mogući u postojećim okolnostima. Očekujem radove sigurno do ljeta.
Dalje, očekujem u ovoj godini da će se početi graditi Regionalni transfuzijski centar na Križinama. Imamo dozvole, očekujemo suglasnost Ministarstva zdravstva, financija i Vlade RH. Ovo je nešto što će se događati u iduće dvije godine, ali dugoročno – radimo da ova ustanova sa 3800 ljudi i s takvim intelektualnim kapacitetom oživi svoju kvalitetu.
Ja sam došao kao zamjenik pokojnom ravnatelju Juriću, da nije bilo njega ja danas ne bih bio ravnatelj. Zahvalan sam na njegovom pozivu, mi smo bili prijatelji, odlično smo surađivali i razumijeli se. On je vidio da su ovi projekti važni za bolnicu i dao mi je snažnu podršku.
Planiramo graditi Centar za akutnu medicinu, novu zgradu koja bi spojila glavnu zgradu i Pulmologiju. Imamo idejni projekt. Druga zgrada bit će nova poliklinika, iza Upravne zgrade, a ispod nje bi gradili garažu. I treći veliki objekt, to je Istraživački centar na Križinama, dobili smo obavijest iz Središnje agnecije za financije, odobrit će nam i za to sredstva za tehničku pomoć.
Ambiciozno je, ali moramo rješiti naše probleme, neće nitko drugi. Ako ne ja, onda moram napraviti sve da nastavi netko raditi i dođe do kraja. Važno je da pripremim za nekoga, on neće gubiti vrijeme. Ta tri objekta strateški su važna za KBC Split. Nadam se da će biti dio strateškog zdravstvenog razvoja Hrvatske.
Za vas se ističe da niste čovjek politike, ali na tu funkciju vas je ipak ona potvrdila. Kako to funkcionira?
- Imao sam sreću, izabran sam kao nestranački čovjek za ravnatelja. Ne doživljavam nikakve pritiske iz politike. Dapače, sjajno surađujem s dužnosnicima u Gradu i Županiji. Ne znam je li moguće imati veću podršku od ove koju imam ja i bez te suradnje ne bismo ništa ostvarili. I tako se jedino može uspjeti, ništa ne bih bio bez suradnika, okruženja, bez tima.
Da nije bilo KBC i Fakulteta, ne bih bio pedijatar i profesor na fakultetu. U toj simbiozi, u suradnji sa svijetom u kojem živim, postigao sam sve te ciljeve. Skroman sam kad govorim o uspjesima jer znam koliko su oni oko mene zaslužni za moje uspjehe. To što sam uspješan, što imam ugled i poštovanje, opet koristim da bih vratio zajednici na isti način. Tako to funkcionira.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....