Neugledna i napuštena, dograđivana i mijenjana tijekom godina, utisnuta među tradicijske kuće u nizu, građevina u povijesnom srcu Kaštel Štafilića prošle je godine zamijenjena potpuno novom kućom prema projektu splitskog arhitektonskog dueta Katarine Kovačić i Stjepana Miketeka. Zagonetno pročelje nevjerojatno precizno i nenametljivo odgovara svojim susjedima.
Obratimo najprije pozornost na kontekst u kojem su autori dobili zadatak reagirati. Prema riječima trogirske konzervatorice Marijete Babin, radi se o istočnom dijelu povijesne jezgre, nekadašnjem bedemu. Reprezentativno pročelje orijentirano je na jedan od "karda", a drugo je orijentirano u blok, to jest kuća ima samo jedno pročelje. Dakle, slojeviti dalmatinski urbani krajolik u kojem velika odgovornost leži i na projektantima, investitoru i konzervatorima da s pažnjom i bez izvanjskog pretjerivanja osiguraju suvremene uvjete stanovanja.
Kako je izgledao početak vaše suradnje s investitorom? Što je htio on, a što ste htjeli vi?
Investitor je došao sa željom da vidi može li se uopće u tako malom prostoru nešto napraviti. Dao nam je odriješene ruke da napravimo što mislimo da je najbolje. Suradnja tijekom projektiranja bila je odlična, kao i razumijevanje prilikom gradnje.
Sudeći po samo jednoj fotografiji interijera, mogla bih zaključiti da interijer ne odgovara jednostavnosti i preciznosti pročelja. Kako ste se postavili u projektiranju prilikom rada na interijeru?
Nismo radili projekt interijera – investitor je imao želju sam ga urediti. Međutim, u projektu su bile zadane tehničke smjernice kao što su dimenzije, tip namještaja i slično. Budući da je prostor zbir minijaturnih površina koje su "slomljene“ u presjeku na poluetaže, to je uvelike ograničavalo količinu inventara.
Osim toga, pojedinačne prostorije zapravo su svojevrsna proširenja podesta stubišta. Stubište teče ukrug i dominira prostorom. Najbitnija je karakteristika ovog interijera da visinska razlika između pojedinačnih prostorija, tj. pojedinačnih funkcija garantira zvučnu i vizualnu izolaciju. Dakle, nikakve pregrade nisu bile potrebne. Naravno, nedostatak uobičajenih opni prostora - zidova imao je izravnu posljedicu na mogućnosti opreme interijera.
Drugim riječima, iako postoji čak šest visinskih kota, ipak je prostor i razdvojen koliko treba i tijesno povezan tamo gdje je nužno. Naposljetku, unutrašnjost se doima puno većom negoli fizički jest.
Čest je slučaj da su konzervatori u javnosti uvijek krivi za sve loše što se događa u našim dalmatinskim mjestima. Čini se kako to ovdje nije bio slučaj. Možete li nešto reći o toj suradnji?
Suradnja s Konzervatorskim odjelom bila je izvrsna. Primarna je odgovornost na arhitektu da detaljno analizira postojeće stanje, a onda iznese potencijalna rješenja. U razgovoru s konzervatorom odabrano rješenje razradi se do konačnog projekta.
Najprije smo u austrougarskom katastru pronašli podatke o izvornoj građevini kako bismo imali povijesnu referenciju. Radilo se o gospodarskom objektu - štali. S obzirom na to da štale više nisu dopuštene u jezgri, nije bilo osnove za naročite referencije pa je preostalo uklopiti se u niz i zadovoljiti stambene standarde. Radi toga je jedino valjano rješenje bilo, na opće zadovoljstvo, napraviti suvremenu interpolaciju koja će se dimenzijama i materijalima s poštovanjem odnositi prema svom kontekstu – fragilnoj povijesnoj jezgri.
Kako ste se snašli s manjkom pročelja? Možete li ispričati koje sve elemente i funkcije ima drvena raštela na pročelju?
Budući da zgrada ima samo jedno slobodno pročelje, ideja je bila osloboditi što više plohe zida za ulazak prirodnog svjetla. Kao dodatni izvor svjetla, ali i mogućnost za vanjski prostor (balkon ili loggia nipošto nisu pristajali ovoj ulici), iskorišten je dio krova. Polovica sveukupnog tlocrta krova projektirana je i izvedena kao prohodna nenatkrivena terasa. S obzirom na sve okolnosti, izlazak na zrak i pogled na more daje posebnu vrijednost i neočekivani završetak ili početak stubišta.
Ovdje je bitno naglasiti važnost izvedbenog projekta i kontinuirani odgovorni nadzor. Uzmimo na primjer dva elementa na pročelju. Iako se to na prvi pogled ne vidi, to je kompozicija jednih vrata, dvaju prozora, tu je ventilacija kuhinje i kupaonice, odvod kišnice s krova, elektroormarić, videonadzor, senzori za vrata, nosači drvenih grilja... Dakle, razmjerno velik broj elemenata koji su pažljivo složeni u samo jednu kamenu plohu i u jednu drvenu plohu. Ovo bi bilo nemoguće izvesti uredno da nije bilo izvedbenog projekta i da nije bilo strpljive suradnje svih sudionika u gradnji.
Na kući se u puno pogleda preklapaju drvo i kamen u vapnenom mortu, što je tradicionalna kombinacija, samim time i ugodna za boravak. Međutim, forma drva nije uobičajena.
Tradicionalne drvene grilje interpretirane su u suvremenom jeziku. Horizontalnom postavom letvica osigurano je dovoljno svjetla u kući, a istodobno postoji vizualni kontakt s ulicom. Ulazna vrata predimenzionirana po visini gornjim otvorima zapravo predstavljaju svojevrstan portal. S obzirom na malu površinu uličnog pročelja, svi otvori povezani su u jedan potez, uniformirani s griljama, kako se intima doma ne bi nametala uskoj ulici.