Bivši pomorac iz Ražanca Dragutin Barać (59) koji je nakon šest godina dokazivanja, četiri komisije u Zadru i još dvije na "Mirovinskom" u Splitu uspio dobiti prijevremenu invalidsku mirovinu, skrasio se sretno sa svojom suprugom Ivankom u Baraćima pored Ražanca. O tome smo pisali u Slobodnoj Dalmaciji, pa je Dragutin postao poznat kao "pola čovika" za našu administraciju. Ipak, invalidska penzija nije baš velika, pa se Dragutin pomogne uzgojem ovaca i janjaca koji su na glasu kao iznimno kvalitetni na tom području, inače poznatom po oštroj ražanačkoj buri. Ovce i janjce uzgaja za vlastito domaćinstvo, daruje pokoje rodbini i prijateljima, ali muku muči s – vukovima koji zadnjih godina haraju tim, inače mirnim i pitomim krajem.
Vrijeme je janjenja kad se mladi janjci hrane uz majke, pa je ispaša posebno opasna zbog vukova koji prijete negdje iz prikrajka. Posjetili smo Dragu na ispaši ovaca, kako bismo se i sami uvjerili je li moguće da su vukovi postali tako opasni.
- Prije nekoliko dana vidio sam vuka na 50-tak metara udaljenosti, odmah tu gore kod zavoja ceste. Još mu ja vičem "di si vučko", a on ništa, šeta, gleda u mene i nimalo se ne boji. I školska su ga djeca vidjela prije 15 dana također na putu do škole i to u po bijela dana. Zbog toga moram čuvati ovce na ispaši i ne odvajati se od njih niti na jednu minutu. Vodim ih ispod ceste na čistinu, izbjegavam šmrike i gustiš jer on zna tamo čekati – kazuje nam Dragutin kojega smo posjetili na ispaši s ovcama. Zbog ozljeda koje je zadobio pri padu u brodsku štivu ne može puno stajati na nogama, pa je improvizirao "fotelju" u polju u kojoj se odmori, a ovce pasu na sigurnoj udaljenosti. Dok tako sjedi na svom prijestolju i nadgleda svoje ovčice, izgleda iz daljine poput nekog kralja, a pastirski štap mu služi umjesto žezla.
Prvo sam kao dijete bio čoban, pa kasnije pomorac, a sad sam opet postao čoban! - smije se Barać koji je i u mladosti čuvao ovce, ali tada nije bilo toliko vukova kao danas.
Oni su se jako puno razmnožili prije sedam, osam godina, ali nitko ne zna razlog zašto je tako. Ono što se zna, to je da je vuk zaštićena životinja i ne smije se nipošto ubiti jer je to strogo kažnjivo. Znači i da ga sretne, ne smijete vuku ništa, već samo vikati i praviti buku, da pobjegne i ostavi ovce na miru – kaže Dragutin.
Pa – grune!
Ali ne iz puške, već petardom koju je skrivao u džepu pa je pripalio i bacio. A vašim reporterima srce sišlo u pete, već smo pomislili da nas je neki lovac zamijenio za zeca i zapucao...
Zapalim kadikad petardu pa bacim ili napravim buku štapom, tek toliko da dam do znanja vuku da sam tu. Jednom mom susjedu koji nije čuvao ovce kao ja već bi ih pustio same na ispašu, vuk je poklao desetak komada. Problem je u tome što on neće uhvatiti jednu ovcu pa je zaklati i pojesti, već on ide od jedne do druge i samo ih kolje. A što se one više otimaju i bježe, on još žešće kolje. I tako pričini ogromnu štetu jer hvata ovce za vrat i kad je ugrize, gotova je. Možda neka poživi koji dan, ali vrlo brzo skonča. Kako bi sačuvao ovo svoje stado, ja s njima svako jutro idem u ispašu, a onda opet poslijepodne. I tako svaki dan, jer inače će vuk doći po svoje – kaže nam Dragutin.
I vaš reporter pomaže Dragi potjerati ovce i može vam reći: dobro mu ide! U jednoj ruci mobitel i notes, a u drugoj pastirski štap pa "prrrr", "prrrr" viče ovcama, da ne pobjegnu gdje ne treba. I slušaju ovce, bolje nego ljudi!
Ma vidi ti to, mogao bi u čobane slobodno – čudi se Dragutin.
A onda ozbiljno nastavlja:
Vuk se može prišuljati, a da uopće ne primijetiš i moraš biti na čistini, gdje on nema veliki manevar. Znali su ljudi gledati na svoje oči kako bi se usred dana vuk zaletio u stado i dok bi se tko snašao, već bi naklao pet šest ovaca i janjaca. Ne gleda on ni dan ni noć niti išta. Prije bi se ovce puštale same na ispašu i onda bi se one bez ikoga vratile oko podne k janjcima. Ne bi ni osjetili neki posao s njima. A sada se ne smiješ odvajati od njih, ako misliš išta sačuvati. Moram stajati u zatvorenoj ogradi ko ćuk. Ima priča da su ih namjerno doveli i razmnožili, je li to istina ili nije, ne znam, ali tako se u narodu priča. Evo, pogledajte, ovo vam je friški trag od vuka, nedavno je ovuda prolazio, možda prije sat, dva – pokazuje nam utisnut u vlažnu zemlju otisak vučje šape.
Drago je bio "na čuki" iznad Ražanca, gdje je čuvao ovce od kojih su žena i on preživljavali bez ikakvih primanja sve godine, kad je čuo da ga zove supruga: došao je poštar, donio je rješenje! Kakvo rješenje? Na komisiji prihvatili dokaze o invalidnosti! Dobio konačno invalidsku mirovinu.
Ljudi moji, nisam moga virovati da ne moram više na komisije di me svaki put isto pitaju i isto kažu. Na živce sam ispalio dok su konačno priznali da me "pola nema" - prisjeća se Dragutin koji je bio kormilar na brodu Tankerske plovidbe. Sve do nesreće, 26 godina plovio je kao pomorac. Slomio je dva kralješka, a uništio je i koljeno koje će morati zamijeniti protezom, nema ni tri prsta desne ruke...
Ovdje sam uredio malu kućicu za zaklon od vitra i kiše jer ne mogu zbog zdravlja dugo stajati. Vila Barać, ha, ha... Imam i stolicu koja se vrti, ko za kompjuter. Sidnem tu i pazim, otvorenih očiju. Tu nedaleko u Jovićima prije misec i po dana, isto u ovakvoj ogradi zatvorenoj, došao je susjed po ovce oko podne i zatekao je desetak – petnaest poklanih. U njima su bili i janjci... najmanje desetak tisuća kuna štete je imao. U Slivnici prije par dana, dva su vuka došla, jedan je zaklao ovcu, a drugi je uzeo janjca i otišao. Onda je i taj drugi koji nije mogao odvući ovcu zgrabio janje i otišli su, svaki sa svojim janjetom – priča Drago reporterima koji su razrogačili oči kao Slavko Štimac u filmu "Vuk samotnjak".
Bliži se podne i Drago polako tjera ovce prema toru, gdje će se sastaviti s malim janjčićima koji nestrpljivo čekaju mlijeko. Mladi ovan zvoni na čelu stada, a za njim poslušno idu ovčice, te na začelju Drago sa štapom. Pravi "biblijski prizor". Dok se približavamo toru, ovce već počinju uznemireno blejati, a zatvoreni janjci čeznutljivo odgovaraju svojim tankim meketanjem. U trenutku kad Dragutin otvara vrata tora, nastaje neopisivo veselje. Svako janje trči za svojom materom, pa se namjesti ispod nje i nestrpljivo udara glavom u vime kako bi potaklo mlijeko. Sisanje traje kratko, niti minutu, dvije i trk, svi zajedno u štalu, gdje će se ovce odmarati do poslijepodnevne ispaše. A onda – opet sve ispočetka.
I tako svaki dan, dok god se janjci ne odvoje, s čim Dragutin ne žuri za razliku od paških stada gdje se mlijeko čuva za sirenje, pa mali janjčići brzo bivaju odvojeni majki i završavaju... a znate već gdje.
- Ja sam pokušavao musti, ali ne mogu, jer ne izdržim dugo čučati zbog zdravstvenog stanja. Zbog toga ne žurim s odvajanjem janjaca, već kako koje zatreba, tako se odvoji.
A upravo su od Paga do Posedarja ovce posebno kvalitetne s tim što na Pagu nema vukova, ali zato ima čagljeva koji također znaju pričiniti štete u stadima, ne toliko kao vukovi, osim noću kad znaju napasti. Drago zbog vukova i dalje čuva svoje stado nadajući se da se njihov broj ipak neće više povećavati, da se još ne počmu šuljati oko štala i torova. Sad kad više nije "slučaj pola čovika", lakše mu pada i čuvanje ovaca. Makar i "vučka" koji put susretne, bolje i to nego - obilaziti komisije.
Još se nije dogodilo da je vuk prešao Paški most
Dragin prijatelj s Paga, Zlatko Mišković, također bivši pomorac koji je bio kapo od makinje, ima ovce, ali na Pagu, u Miškovićima, gdje je situacija drugačija nego u Baraćima.
- U Miškovićima nema ni čagljeva ni vukova. Ja imam svoj OPG i u slučaju da se dogodi neka šteta, mogu prijaviti i zatražiti od države odštetu. To je najbolji način za svakoga tko se bavi stočarstvom. Osim toga, ja dobijem i poticaj od države, nude se razne potpore za otvaranje nekih gospodarskih objekata, može se i na tržište izići sa svojim proizvodima. Mi na otocima imamo i niz pogodnosti, tako da se isplati baviti se stočarstvom na Pagu. I lakše je nego u Ražancu gdje ima vukova. Ja svoje ovce slobodno pustim na pašnjake zaštićene žicom od mora i ceste i one se same vrate kući. Još se nije dogodilo da je vuk prešao Paški most. Čagljevi se znaju pojaviti, ali više prema jugozapadnom dijelu otoka, gdje ima gustiša i šume, pa se mogu tamo sakriti. Čagljevi znaju dosta štete pričiniti, jer uhvate ovcu, posišu joj krv ili pojedu jetru, potrgaju vime... Tako se po tome zna da je čagalj. Ali i čagalj je zaštićen i to strogo. Ljudi se ljute zbog vukova i čagljeva, ali oni ipak imaju svoju ulogu u prirodi, zbog održavanja prirodne ravnoteže. Ne vjerujem da su oni odnekud doneseni na ove prostore, ali sigurno je da ih država štiti jer su potrebni u prirodi kao ugrožena vrsta – kaže Zlatko Mišković.